Ova je emisija prvi dio mini serije koja govori o otpadnicima iz velikih grupa, o albumima koje su stvorili i statusu koji su uživali. Zajednička crta ovih ljudi je bila nezadovoljstvo smjerom kojim su krenule matične grupe i drugačije poimanje već etabliranog muzičkog izraza.
Ovakvih i sličnih primjera ima bezbroj, od kojih je onaj u slučaju Santane možda i najupečatljiviji. Ovom prilikom neću o Neil Schonu i Gregg Rolieu, koji su tek nakon 30 godina od napuštanja Santane pokazali koliki su utjecaj imali u njegovoj ranoj fazi stvaralaštva. Ovaj dvojac ću predstaviti jednom drugom i to skorom prilikom.
Ova serija se sastoji od dvije (tri) emisije. One će biti o James Litherlandu koji je napustio Colosseum nakon izlaska albuma “Valentine Suite” i osnovao sastav Mogul Thrash, da bi nastavio ondje gdje je Ian Hiseman stao s ranom inkarnacijom banda, te o Mick Abrahamsu koji je napustio Jethro Tull i osnovao grupu Blodwyn Pig. Mickovo nezadovoljstvo je kulminiralo nakon izlaska prvog albuma “This Was”, kad je Ian Anderson prilikom početka snimanja drugog albuma “Stand Up”, najavio zaokret.
Obe grupe, Mogul Thrash i Blodwyn Pig su u najboljoj mogućoj maniri nastavili razvijati izričaj originalnih bendova, pokazujući nam, kako bi grupe izgledale da nisu promijenile smjer umjetničkog stvaranja i da stvar bude interesantnija, obje su grupe dostojno parirale svojim velikim pandanima, pa čak i na top listama.
Postoji još jedna zajednička crta obaju grupa – ishodište!
Teški blues, pomiješan s jazzom i sapakovan u predivnu, manje jazz – više rock ambalažu.
Obje grupe bez ikakve diskriminacije zaslužuju sve epitete koje mogu dobiti! Dakako, nitko pametan ne osporava razvoj Jethro Tulla i Colosseuma u smjeru kojim su krenuli, ali ovim emisijama ću na jedan interesantan način prikazati, „što bi bilo…. da je bilo“….
Ljubitelji Jethro Tulla i Colosseuma, ovo su emisije za vas!
Ide prva emisija, o grupi Mogul Thrash!
Engleski progresivni jazz-rock band Mogul Thrash je u stvari nastao iz banda James Litherland’s Brotherhood, kojeg su uz gitaristu James Litherlanda sačinjavali još gitarist Michael Rosen, bubnjar Bill Harrison, saksofonisti Roger Ball i Malcolm Duncan na basu, koji je ujedno odrađivao i vokalne dionice. Što se tiče Wettona, možemo slobodno reći da je Mogul Thrash početna točka zvjezdanog uspona njegove karijere.
U okviru Mogul Thrasha, James Litherland nastavlja s jazz rock soundom koji počiva na puhaćim instrumentima, drugim riječima, nastavlja ondje gdje je Colosseum stao nakon drugog albuma.
1970. godine izdaju singlicu, “Sleeping in the Kitchen”, dok se debut album pojavljuje sljedeće godine. Album prolazi poprilično nezapaženo na Otoku, no u ostatku Europe biva i te kako zapažen. Interesantno je za napomenuti, da je album producirao Brian Auger, koji na albumu svira i piano na jednoj temi.
Možda klavijature nedostaju na ovom albumu, jer ako izuzmemo pjesmu na kojoj Brian Auger svira piano, album je bez ikakvih tipki, kako aranžmanski tako i melodijski. Na albumu je dominantan, kako vokalom, tako svojom specifičnom gitarom, James Litherland.
Pored neospornog nasljeđa Colosseuma, muzika na albumu na trenutak čak podsjeća na Blood, Sweat & Tears, energična je i puna sočne fuzije. Kad o tome govorimo, posebno je za napomenuti veoma ukusno odrađene dionice saksofona u temi “Dreams of Glass and Sand”.
No, ‘ajmo ispočetka s albumom.
Postoji nekoliko verzija albuma i jedna izdana na CD-u. U ovoj emisiji ćemo slušati ovu zadnju, a nju otvara “Sleeping in the Kitchen”, tema koja je kako smo prije rekli, izdana i na singlici. Frenetičnim uvodnim riffom Mogul Thrash neuvijeno daje do znanja, što nas čeka na ostatku ploče.
“Dreams of Glass & Sand” je sljedeća tema na albumu. Napravljena u “laid back” maniri, ali s daleko ubitačnijim ritmom. James odrađuje vokalne dionice u stilu „jazz singera“. Aranžmanski veoma dotjerana tema.
“Going North, Going West” malo poduži komad improvizacije. Sve je na mjestu onako kako treba biti. Improvizacija duhaća koja se preljeva u Jamesovu. Jazzy pratnja koči ono što se zakočiti ne može. Interesantan dvoboj jazzy ritmike i rock improvizacije na gitari. Tema traje 12 minuta i čemu kriti, jedan je od mojih favorita s albuma.
E, a onda slijedi “Something Sad”. Od samog početka, “mali čovjek velikog basa” tuče po našim čulima. Duhaća sekcija nevjerojatnom maštom nastavlja melodiju i preko vokalne dionice, uvodi nas u nešto što bi svaka tema morala imati, strahovitu solažu na gitari, maštovitu pratnju uz virtuoznog basistu i neiscrpnog bubnjara, te nenadjebivu melodijsku liniju, koja je ovog puta prepuštena duhaćima. Sedam i po minuta čiste uživancije.
Na albumu se našla i nova verzija hita Colosseuma “Elegy”, koja traje skoro 10 minuta. Samo otvorenje teme ne daje naslutiti ništa od njenog kostura, a opet, srž se naslućuje u svakoj noti. Nesvakidašnji pristup i nadasve nadahnuti saksofonisti, uz Jamesov nebeski vokal, vode ”Elegy” na nova područja zvuka, dodajući ionako bogatoj paleti, nove boje, ovaj put jamovski obojene, ostavljajući autorima na maštu nijanse kojima će ih presvući.
I još jednom jedno retoričko pitanje, ima li kraja Wettonovoj inovativnosti i maštovitosti kad je bas u pitanju?
Možda ima i ako ga i ima, treba daleko ići da bi ga se pronašlo. U ovoj temi, Litherlandova gitara je uhvatila dašak božanskog!
Nad temom ipak lebdi duh Colosseuma! Štoviše, na trenutak mi se čini da umjesto Bill Harrisona za bubnjevima, čujem Ian Hisemana. Ne znam što bih rekao na ovu verziju teme “Elegy”, osim – veličanstvena obrada, koja je “u stotu” pogodila original!
I onda slijedi “What’s This I Hear”. Koja melodijska linija od samog početka.
Za pamćenje!
Da je kojim slučajem album producirao neki studijski mogul, ovo bi bio svjetski hit. Tema prepuna pastoralnih pasaža saksofona i brutalnih riffova Jamesove gitare.
Koji kontrast!
Album zatvara tema “St. Peter”. Jazzy tema koja donosi Wettona u glavnoj vokalnoj ulozi i dostojan je closer albuma.
I to je to!
Nakon odslušanog albuma, u nastavku emisije poslušat ćemo još četiri pjesme koje su se našle na proširenom izdanju albuma, izdanog na CD-u. Radi se o alternativnim verzijama tema “Dreams of Glass and Sand”, “Going North, Going West”, “Something Sad” i “What’s This I Hear”.
Ove verzije nisu ništa slabije ili gore od onih koje su se našle na vinilnom izdanju. Radi se jednostavno o minucioznosti kreatora da do najsitnijih detalja slijedi zacrtani pravac kojim ide zvuk. Za ove četiri teme je očito, pored toga što su gazile istom stazom kao i objavljene, da su ipak malo zakrivudale. Osobno, alternativna verzija “What’s This I Hear” je čak i bolja od one originalno izdane na albumu. Ali, o ukusima se baš i ne raspravlja, pa stoga, poslušajmo verzije koje nisu našle mjesto na albumu. Ovim temama smo zaokružili prošireno izdanje albuma.
Emisiju nastavljamo kratkim osvrtom na grupu i njihovu muziku, te na nastavak karijera članova grupe.
Promatrajući Mogul Thrash kroz današnju prizmu, u neku ruku bi se moglo reći, da je Mogu Thrash u stvari, ispao nešto kao, underground super grupa. Imajući u svoje redove James Litherlanda na gitari, John Wettona na basu, Roger Balla i Malcolm Duncana na saksofonima, Michael Rosena na trubi i trombonu, Bill Harrisona na bubnjevima, te magičnog Brian Augera na pianu i iza producentskog pulta, grupu ne možemo nikako drugačije klasificirati, nego kao takvu.
S muzičke pak strane, cijela nabrojena ekipa je bila jedna veliki komplot, mješavina teškog bluesa, jazza, fuzije i Canterbury progresivnog rocka.
Sam postanak i život grupe obilježio je baš taj mix, a slušajući je s ove vremenske distance, veoma je teško zaključiti, zašto je sama diskografska kuća dozvolila da se grupa raspadne, nedugo nakon izlaska albuma. Naime, zbog legalnih problema, meni nepoznate vrste, management je de facto prisilio Litherlanda i ekipu da se razdvoje.
Kretenski glup potez, da ne upotrijebim neki još teži izraz!
Mogu samo zamisliti kako bi izgledala njihova nova izdanja, da su ih imali prilike realizirati. Koji gubitak!
Kronologija događaja nakon raspada nije išla na ruku James Litherlandu, bar što se tiče zabilježene prisutnosti na tadašnjoj sceni. Za vrijeme boravka u Colosseumu, stekao je reputaciju maštovitog kompozitora i virtuoznog gitariste, koji je od prvih snimljenih nota imao izgrađen svoj osebujan stil sviranja, savršeno uklopljen s njegovim vokalom. U stvari, zajedno s Dave Greensladeom, James Litherland je bio glavni kompozitor u Colosseumu. Po nekim kritičarima, njegov odlazak je označio početak pada Colosseuma i to u obrnutom omjeru u kojem se Mogul Thrash uspinjao.
Malo preteška konstatacija, s kojom bi se teško složio, pogotovo imajući u vidu živi album koji su Colosseum izdali nakon odlaska Litherlanda, s Clem Clemsonom na gitari i Chris Farloweom na vokalu. U toj postavi, Colosseum je snimio jedan od najboljih živih albuma uopće.
Karijera Litherlanda se nastavila u par skoro opskurnih grupa i u nekoliko poprilično nerazumljivih poteza. Niz je započeo s John Baldryem, nastavio se u pratećoj grupi Leo Sayera ??, da bi kraj sedamdesetih dočekao u opskurnoj grupi Bandits.
Od kraja sedamdesetih pa sve do 2006. godine radi kao studijski muzičar. Te 2006. godine izlazi mu prvi solo album “4th Estate”, te “Real Men Cry”, drugi solo album, te iste godine.
Po raspadu Mogul Thrasha, Malcom Duncan i Rodger Ball ponovo okupljaju Average White Band, te njime vraćaju scensku slavu.
Brian Auger je nastavio svoju plodonosnu karijeru s Brian Auger Oblivion Express, te započeo suradnju s Julie Driscoll. S njom je snimio nezaboravni, možda najveći komorni album sedamdesetih, ”Street Noise”.
O Brian Augeru i ovom albumu, veoma skoro.
I za kraj sam ostavio John Wettona. Namjerno, jer taj, “mali čovjek moćnog glasa i još većeg basa” zaslužuje da se o njemu kaže par riječi.
John Wetton po raspadu Mogul Thrasha ima najznačajniju karijeru od svih članova banda. Kako smo rekli prije, njegov meteorski uspon de facto i počinje s Mogul Thrashom. Dunque, iste godine kad se Mogul Thrash raspada, Wetton snima s Gordon Haskellom, perjanicom King Crimsona s drugog i trećeg albuma. No, to je bio samo početak, koji je najavio veliki nastavak. A on nije mogao biti veći.
Family!!
Najveći underground band ikada!
Wetton surađuje s Rodgerom Chapmanom na dva remek djela banda “Fearless” i “Bandstand”. Da je samo to odradio, upisao bi se u povijest sedamdesetih.
Niz se nastavlja. Radi s Larry Normanom, gospel bandom Malcolm and Alwyn, Peter Banksom, Brian Enoom, Pete Sinfieldom, da bi se 1973. godine pridružio Robertu Frippu u najvećoj, najjjjjjjj inkarnaciji King Crimsona i s njime snimio povijesnu metalnu trilogiju.
Ni tu nije kraj ovog niza. Po raspuštanju King Crimsona, Wetton se pridružuje Brian Ferryju na njegova četiri solo albuma, te čak snima fantastični živi album s Roxy Music.
No ni tu se ne niz ne prekida. Pomalo neobičan izbor, ali nastavlja ga sa Uriah Heep. S njima snima dva albuma, te se pridružuje novooformljenoj super grupi UK, s kojima snima manje više sve što je spomena vrijedno.
Pa ni tu se ne zaustavlja.
Snima sa starim pajdašem iz Family, Roger Chapmanom, te čak postaje član legendarnih Wishbone Ash.
Ima tu još imena sa kojima radi. Ajmo spomenuti samo neke. Steve Hackett, Phil Manzanera, Daniele Liverani, Alan Simon, Geoff Downes, Duncan Mackay, te francuski progresivni band Atoll.
Nemojmo smetnuti s uma solo albume, te isto tako albume snimljene u živo.
Ovaj nevjerojatan niz polagano završava sa super grupom Asia, u kojoj Wetton s prekidima nastupa do smrti. I kad sam već spomenuo grupu Asia, na sam kraj ovog životopisa John Wettona, mala opaska s moje strane.
Znam da imena čine veliku grupu ili super grupu, ali Asia je, bar po meni i pored najzvučnijih imena rock scene, ipak daleko od fame koja je prati. Jednostavno grupa nikada, od svog osnutka do danas, nije uspjela upumpati krv u krvotok banda, nije donijela ništa novoga, doli udomljavanja starih veličina.
Mogul Thrash su se pojavili na sceni kao alternativa “lutanja” izričaja Colosseuma. Kako je Ian Hiseman krenuo u drugom smjeru, James Litherland je krenuo u svom. Koliko uspješnije ili neuspješnije, teško je u konačnici zaključiti, jer ipak se ovdje radi o ukusima. Ako se mene pita, Mogul Thrash su rekli puno i to na jedan lijepi način. Posebno bih naglasio i to, da u njihovom slučaju govorimo o potpuno artikuliranom muzičkom izrazu, u kojem je produkcija skoro nevidljiva, što će drugim riječima reći, u potpunosti u službi izričaja grupe.
Da napomenem još i to, pored Brian Augera, za producentskim pultom je sjedio Eddy Offord, kao sound majstor. Eddy će tek postati planetarno poznat iz suradnje s grupom Yes, čiji će biti stalni producent.
U izričaju Mogul Thrasha ima Blood, Sweat & Tearsa, ima If-a, ima Chicaga, ima Colosseuma, ima tu ekstrakta stupova britanskog buma, Graham Bonda, John Mayala, Spencer Davisa, ima tu originalnog Mogul Thrasha, ima tu jedno ogromno bogatstvo utjecaja i isto takvo bogatstvo zvuka, nanizano kao niz bisera na zvučnoj ogrlici, koji se ipak, na kraju balade, ne bacaju pred svinje!
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!
