Kad se o vrijednosti neke nekretnine razglaba, onda su presudne tri činjenice:
a. lokacija
b. lokacija
c. lokacija
Sukladno tome, u biti i nema razlike kad se logika stavi ispred svih ostalih parametara, vrijednost nekog djela je determinirana, ali ne isključivo dakako, s tri činjenice:
a. kontekst vremena
b. kontekst vremena
c. kontekst vremena
E sad, kad smo to riješili, možemo dalje i krenuti prema novom albumu Canterbury grupe Soft Machine, “Thirteen“. (naziv albuma sve govori!)
Smješteno u kontekst, to bi glasilo nekako ovako: punih šezdeset godina od osnutka i dvanaest studijskih albuma, grupa lansira album na kojem ne sudjeluje ni jedan originalni član. (John Etheridge je najstariji član, ali i on se pridružio grupi na albumu “Softs”, izdanim desetak godina od osnutka benda!)
Ta permanentna promjena članstva i fluktuacija koja je na trenutke bila manijakalna, do te mjere da se u nekim slučajevima nije znalo tko je član, a tko nije, nije nikada, ali apsolutno nikada pridonijela srozavanju izričaja, gubitku kvalitete, profaniranju, manirizmu, šablonama, … . U biti, Soft Machine je jedinstveni primjer u glazbi uopće da je nova krv u pravilu nosila novosti u izričaju i gurala bend prema novim poljima, stilovima, istraživanjima. Ukratko, sve te promjene bile su “majka” svih izričaja koje je grupa pokrivala od osnutka.
Jer, prisjetimo se, osnovana je kao jedna od prvih Canterbury grupa, njegujući psihodeliju u kombinaciji s rockom, pa i jazzom, skrenula u fusion vode, pa onda skoro, pa i u čisti jazz, pa se vratila u psihodeliju presvučenu psihodelijom, dok je crta avangarde nekako uvijek visjela u zraku, ali nikada nije zauzela svoje pravo mjesto. (Što je bio osnovni razlog odlaska Roberta Wyatta, jednog od osnivača grupe, bubnjara i kreativnog genija, koji je htio da bend krene prema avangardnim ‘Scilama i Haribdama’)
Tijekom desetljeća grupa je izdavala albume, povremeno odlazila na turneje, ulazila u hibernaciju i nekim cikličkim redoslijedom, sve to ponavljala do današnjih dana.
I tako je došla 2026. godina, kad je u prvim danima nove godine osvanula vijest da Soft Machine priprema novo izdanje. Bilo je početne konfuzije, jer stizale su vijesti o novom albumu, a na službenoj stranici grupe niti riječi o njemu.
No, uskoro je i to bilo riješeno, te je u ožujku izašao trinaesti album, uobičajenog naziva “Thirteen“. (Soft Machine ima običaj davati albumima (ne svim!) redni broj kronološkog izdanja.)
I… pred nama je “Thirteen“.
Soft Machine Single – “Open Road”
Dakle,
Odmah na početku, Soft Machine s albumom “Thirteen” kreće utabanom stazom, ali s pogledom unatrag. Drugim riječima, ulazi u područje psych rocka, omotanog jazz fragmentima, ali s akcentom na gitaru, koja pak svojim zvukom neumoljivo doziva sedamdesete prošlog stoljeća. Zlatno doba progresivnog rocka, u koje su kao u “melting potu” sublimirane esencije saksofona, Mellotrona, drvenih puhačkih instrumenata u kombinaciji s klasičnim instrumentima Canterbury (eklektičnih) bendova.
Kompozicije na albumu pokrivaju široku lepezu izričaja iz opusa benda, gotovo kao neka retrospektiva, ali bez ikakve reciklaže.
Iako poznato, sve zvuči svježe i inspirativno. Tu nalazimo instrumentale (sve su pjesme na albumu instrumentalne!), skoro konvencionalne bluesy kompozicije, preko eksperimentalnih, prepunih disharmonične kakofonije, na pragu avangarde, do detaljno razvijene, ingeniozno složene progresivne kompozicije u trajanju od trinaest minuta. Ta epska “The Longest Night” donosi višedijelnu psihodeličnu avanturu prepunu svega što jedan prog komad mora imati. Možda ne neki vrhunac u opusu grupe, ali sigurno jedan od njih u novom stoljeću!
Dobro, album nije savršen, ma kako ga smjestili u kontekst.
Za fanove i vjerne sljedbenike i jest, ali ipak, promatramo li ga koliko-toliko objektivno, album ne diše ujednačeno cijelom dužinom trajanja. Nenaviklom uhu na trenutke može zvučati od pretenciozno, predvidljivo, do dosadno, ali, po tko zna koji put, ovo je album koji nije napravljen za ta ušesa, već za sljedbenike i ljubitelje Canterburyja i eklektike uopće.
Iz svega iznesenog jasno je da album vrvi divljim idejama, kao da iz njih stoje neobuzdani mulci koji će se tek početi brijati, a ne veterani koji se sa smiješkom ujutro bude, jer će još jednom ugledati sunce.
Soft Machine je i u ovoj inkarnaciji zadržao onu prepoznatljivu (klasičnu) eksperimentalnu, pa i avanturističku notu, a albumom “Thirteen” je potvrdio da konstanta opusa dobiva još jedan biser na niski koja se kiti već više od pola stoljeća.
Soft Machine – “The Longest Night”
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
