Danima gledam u prazni list ispred sebe i nemam pojma kako početi.
Sve što počnem, nakon par sekundi se pretvori u bljutavi uvod ili patetični hvalospjev.
Nije mi teško pisati o Jeff Becku jer ga pratim još od Yardbirdsa, ali izuzetno mi je teško pisati o Jeff Becku koji u svojoj sedamdeset i drugoj godini izdaje jedan od svojih najboljih albuma.
Navala emocija je toliko velika da i sama artikulacija osjećaja i njihovo pretakanje u smislene rečenice djeluje kao „mission imposbile“ zadatak.
Nekako moram početi!
Jeff Beck – “Loud Hailer”
Album sam nabavio odmah po izlasku, ali stjecajem okolnosti, ostao je u ladici sve do današnjih dana. Kad je napokon došao na red, shvatio sam da sam pogriješio.
I to gadno!
Ono što je ovaj album donio, ne viđa se svaki dan. U toj mjeri da se čovjek zapita, pa jeli moguće da je ovo 21. stoljeće?
Kad sami sebi date potvrdan odgovor, onda slijedi još jedno pitanje, daleko pragmatičnije.
Jeli moguće da je netko napravio ovakav album u ovom stoljeću?
Šest godina nakon pomalo eksperimentalnog “Emotion and Commotion”, Jeff Beck bez kompleksa odbacuje plašt instrumentala kao filozofije i pokretača albuma, te u suradnji sa bendom Bones snima album od kojeg se prosječnom slušatelju zavrti u glavi, a poznavatelju muzike nametne nedoumicu uz pitanje, kako je ovo uopće moguće?
Jeff Beck – “The Revolution Will Be Televised”
Pomalo u nevjerici slušam album, jednom, dvaput, triput, pa pauza, prenoćim. Sljedeći dan ponovo, ali on je još tu, svakom odsviranom notom sve veći i veći.
Dobro, računam, ostavit ću ga par dana neka se “kiša”, pa ću onda vidjeti.
Nisam mogao izdržati tih par dana. Nakon dva dana sam ga ponovo poslušao i to je bilo to.
Definitivno.
Jeff Beck je napravio jedan od najboljih albuma u karijeri. Album koji komotno može stati uz bok klasiku “Truth”, i albumima “Wired”, “Blow by Blow” i “Jeff Beck’s Guitar Shop”.
Imati 72 godine i napraviti jedan od najboljih albuma svog bogatog opusa to trenutno može samo jedna osoba na svijetu.
Jeff Beck!
Povijest albuma je poprilično interesantna. Ima tome više od godine dana kad sam nagovijestio snimanje i izlazak novog albuma. No Beck ne bi bio to što jest da je sve bilo po planu. Minuciozan i pedantan do kosti. Izlazak albuma se odgađao i odgađao, sve do Srpnja ove godine.
Iako u prošlosti skoro u potpunosti okrenut instrumentalima, Beck nema nikakvih problema u potpunosti promijeniti smjer i krenuti novim stazama.
Poznanstvo sa Rosie Bones i Carmen Vandenberg je bio taj okidač koji ga je skrenuo u nešto drugačije vode.
Jeff je upoznao Rosie i Carmen lani na proslavi rođendana Rogera Taylora. Nakon što je prisustvovao koncertu grupe Bones, ponudio im je suradnju. Koju su ove dakako objeručke prihvatile. (Poznata je Beckova “slabost” spram ljepšeg spola. U pratećem sastavu je uvijek jedna žena, Tal Wilkenfeld ili Rhonda Smith, obje na basu. Na počecima karijere, je znao prekinuti koncert, kad bi u publici ugledao neku „lipoticu“. No, to je davna prošlost.)
Uz navedeni duo, Jeff je u studio pozvao i Davida Sollazzia na bubnjevima i Giovanni Pallottia na basu. Njih je u stvari vrbovao Filippo Cimatti, koji je ko-producent na albumu.
Kemija se rodila i projekt je krenuo sam od sebe. Kako je sam Beck rekao, išlo je toliko dobro da su skladali tri teme u pet dana!
Rodio se “Loud Hailer”!
Jeff Beck – “Live in the Dark”
Album otvara apokaliptička “The Revolution Will Be Televised”.
Prve note ne nagovještavaju bog zna što, sve dok teški ritam ne počne mljeti i kao metalnim čekićem po čeličnoj stijeni, odzvanja distorzirani ritam, podcrtavajući poruku koju nosi lirika. Nasilje, mrak i beznađe budućnosti u kojoj se sve odvija pred vašim očima. Od ratova, nasilja do ubojstva. Kao video igra.
Ako se mene pita, naslov ove teme je trebao biti “Distopya” i nikako drugo, jer svim svojim atributima slika distopično društvo, kako lirikom tako i muzikom. Samostojeće djelo, jest da je dio albuma, ali živi i egzistira samo za sebe, otuđeno kao i sadržaj kojeg nosi.
“Live in the Dark”
Nevjerojatno pijevna tema. Stadionskog senzibiliteta. Jeff Beck i stadion. Nemoguća kombinacija, ali ipak.
To je to!
I to još nije sve. Pored izbrušene melodije i Jeffove prateće gitare koja neprestano plete, ono očaravajuće, tribalni ritmovi (meni omiljeni!).
Napisati ovako nešto u ovoj dobi, ponovo, može samo jedna osoba. Ne moram vam reči tko je to ..
Moj apsolutni hit ovih dana!!
I kad se utisak slegne nakon dvije odslušane teme i kad bi za većinu albuma bilo, “to bi bilo to!”, dolazi …..
“Pull It”.
Nevjerojatno!
(Pre)teški ritam melje, gitara para samo nebo. Produkcijsko savršenstvo!
Jeff u svom instrumentalnom izdanju.
Neprocjenjivo!
Jeff Beck – “The Ballad Of The Jersey Wives”
„Umoran“ od nebeskog, čekam što je dalje. Nadam se malom predahu, jer ovakvu koncentraciju zgusnute muzičke lavine nisam odavna osjetio.
“Thugs Club” nudi nešto u tom stilu. Bones nabraja riječi u naraciji koja postaje zaštitni znak ovog albuma. Ajmo reči da je “Thugs Club” neka vrst predaha, iako u svom drugom dijelu nudi ponovo kanonadu ritmova.
I onda dolazi prekrasna “Scared for the Children”.
Izdana kao pilot tema u potpunosti je opravdala svoje postojanje. Ne samo kao tema koja je utabala put albumu, već sa prekrasnim Jeffovim solom i izbrušenom melodijom figurira kao veliki potencijalni hit.
Na albumu se nižu teme.
“Right Now” kopa po zvučnicima. Teškometalnoga rifa i još teze ritmike ne ostavlja puno prostora. Bones i Jeff uz pratnju su nenadmašni! Tema prepuna obrata, prelaza, stadionskog ugođaja (opet!).
“Shame” i instrumental “Edna” nisu tu da bi popunili prostor. Dapače. Zrače svojom osebujnošću sa patinom prošlog stoljeća. Ali bez žaljenja za minulim, sa čvrstim pogledom u budućnost. Kao i cijeli album, Jeff je u potpunosti okrenut naprijed. Bez trunke žala za minulim i prošlim. (Samo naprijed, bi mogao biti moto cijelog albuma!)
I onda dolazi “The Ballad of the Jersey Wives”. Kad se već pripremamo na kraj, Jeff isporučuje vrhunac albuma. Sve je na svom mjestu.
Produkcija, Jeff Beck, Bones, ritam sekcija, zvijezde, mjesec sa svojom tamnom stranom, September 11, sve… .
Impresivna lirika i ubojita muzika. Tema samo prelazima zaslužuje van serijsku ocjenu. Kad na to dodamo Jeffove solaže i ritmiku. Wouuu..!!
“O.I.L”, jedina koja mi svojim funky ugođajem nije legla. (ovo je osobno – ne volim funk, sorry… mea culpa!)
I na kraju “Shrine”.
A kako drugačije može zvučati nego onako kako zvuči kraj jednog velikog albuma. Zagasite atmosfere, diskretne i lucidne gitare sa prigušenim ritmom. Ponovo Bones nosi temu. Ne mogu reći da me nije oduševila ova pjevačica koja je iz svog glasa izvukla esencu koja se zalijepila na Jeffov izričaj.
Jeff Beck – “Scared For The Children”
Jeff Beck nikome ne treba ništa dokazivati. Dokaz tome je i ovaj album.
Legenda koja je uzletjela nebu pod oblake pred pola stoljeća dan danas ne spava na lovorikama. Ne samo to, isporučuje ono što nitko od njega nije očekivao. Da je izdao “album” koji je primjeren njegovom godištu, standardan album, svi bi ga opisali kao velikog, ali u svojoj dobi i sa ograničenjima. Ili pak, još jedan album Jeff Becka.
Ali ne!
Ovo jest veliki album Jeff Becka, koji ima snage i u 72. godini pružiti novo i više od cijele armije daleko mlađih muzičara koji ga pokušavaju pratiti.
Jeff Beck je na albumu jasno iznio što mu se ne sviđa u današnjem svijetu. Ipak je on dijete šezdesetih, što znači da je veoma osjetljiv na negativne promjene koje vidi da se događaju u društvu. Sam naziv albuma je veoma simptomatičan u tom kontekstu. (“Loud Hailer” je u stvari naziv za megafon.)
Sve jasno!
Muzika na albumu je “da glava zaboli”.
Produkcijski superiorna u svakom pogledu. Toliko da na prva slušanja, dok se ne uroni u esencu glazbe, zvuči na momente pre-producirano. No to su samo početni utisci!
Jeff je na svom vrhuncu. Možda nikad u svojoj karijeri nije ovako svirao gitaru. Time se izvinuo u visine u kojima nažalost samuje.
Živeći desetljećima pod sjenom Jimmy Pagea, napokon nakon toliko vremena uzlijeće toliko visoko da ga Jimmy gleda odozdo, izvijajući vratne žile da bi ga mogao dobro vidjeti. (Jimmyev solo album nikako da izađe!)
I ne samo što je ovom albumom izmakao Pageu, već je pokazao da je ostao jedini gitarski heroj.
Iako je muzika na albumu kompaktna i gitara je jedan od instrumenata, ipak njena dominacija, ne toliko „minutažom“, koliko nebeskom kvalitetom odaje ipak, gitaristički album.
Pomalo neobično za čovjeka koji ne želi biti gitarski heroj.
Ali on to jest!
Jeff Beck – “Shrine”
Album “Loud Hailer” je moderni blues album dvadeset i prvog stoljeća. Blues pun tjeskoba i strahova modernog doba. Lament sa polja pamuka je zamijenio strah od nadolazećeg distopijskog društva, prema kojem očito idemo.
Možda smisao podnaslova ovog osvrta „Album godine – definitivno“, i nije baš adekvatan.
Jer godina traje samo 365 dana, a ovaj album čeka dug, dug život!
I za kraj, jedan je kritičar (Jedd Beaudoin) ipak uspio za sve nas koji pišemo o ovom albumu pronaći možda najadekvatniji opis ovog albuma, njegov značaj i veličinu.
“Beck has never made a record quite like this before, one that radiates knowledge and tempers cynicism with hope and hope with cynicism. Thank goodness we have it now and for all time.”
Da, hvala mu na tome i svemu što je do sada napravio!
Jeff Beck – “Loud Hailer” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
