Junak priče zvane Gravy Train je, knjigovođa!
Je, dobro ste čuli, osnivač grupe Gravy Train i njegova eminencija, Norman Barratt je pohađao i završio školu za vođenje knjiga, i sve je bilo već usmjereno na to da postane činovnik u jednoj od stotina banaka. Za vrijeme školovanja, kao i stotine tisuća svojih vršnjaka, svirucka po lokalnim bendovima, koja danas nikome ništa ne znače, osim možda rodbini. Kurioziteta radi, spomenut ću i njih. Bendovi su bili The Hunters i Newton’s Theory.
Nakon diplomiranja, umjesto da započne činovniku karijeru, na opće iznenađenje okoline, odlučuje se na sasvim suprotno. Postaje profesionalni muzičar u svom bandu Newton’s Theory, i dakako, seli u London.
U Londonu se reformiraju i uzimaju drugo ime, koje će ostati bandu do kraja karijere, Gravy Train.
1969 godine ih zapažaju lovci na talente i to im omogućava potpis ugovora s Vertigo Records, i to za dva albuma.
Prvi album, nazvan po imenu grupe, izlazi 1970 godine. „Gravy Train“ izlazi na tržište koje je u tom trenutku bilo prezasićeno velikanima. U tom okruženju, šanse za bilo kakav uspjeh su bile minimalne, bez obzira na muziku koju su svirali.
Prvi album grupe, donosi Gravy Train kao grupu koja miješa utjecaje Jethro Tulla, elemenata Canterbury škole, Sabbath zvuka gitare, ekscentriciteta ala rani Pink Floyd i atmosferu Traffica.
Sve to skupa zvuči dobro, ukusno!
Uostalom, grupa je na temelju ovog albuma, dobila šansu za snimanje ostalih, to dovoljno govori.
Gravy Train – “The New One”
Drugi album grupe „(Ballad of) A Peaceful Man“ izlazi 1971. godine. Donosi grupu u nešto drugačijem izdanju i s jednom veoma specifičnom koncepcijom. Na „a“ strani ondašnjeg vinila su bile samo lagane kompozicije, dok je „b“ strana bila rezervirana za nešto žešće.
Grupa lagano napušta ortodoksni progresivni izraz i pokušava se vinuti prema površini, balansirajući prema stilskoj sredini, koji će se godinama nakon njihovog pokušaja, nazvati AOR.
Ovaj se album proglašava kao vrhunac izraza grupe, a koliko je ta tvrdnja točna, to neka svatko za sebe procjeni.
Drugi album, “(Ballad of) A Peaceful Man”, je ujedno i zadnji kojeg je grupa bila dužna po ugovoru s Vertigom izdati, 1973. godine, Gravy Train potpisuje ugovor s Dawn Recordsom, za kojeg snimaju sljedeća dva i ujedno i posljednja albuma.
Gravy Train – “(Ballad of) A Peaceful Man”
„Second Birth“ izlazi 1973 godine i ne biva primljen kao prethodnici. Očito su očekivanja zbog promjene diskografske kuće bila prevelika. I ona mala odana baza fanova je okrenula leđa bandu po izlasku ovog albuma. U stvari, album i nije toliko loš, ali lavina se počela kotrljati i nitko je nije mogao zaustaviti.
A nije ni čudno, jer grupa se poprilično odmakla od progresivnog izraza, iako je sazrela u novoj muzičkoj formi, pogotovo u melodiji. Kombinacija diskretne pratnje, prekrasne melodije i agresivnog vokala je donijela jednu novu atmosferu, možda tešku za prihvaćanje, možda tešku i za samo slušanje, ali jednom kad se uvuče pod kožu, ne izlazi uskoro vani.
Nažalost, bio je to novi pristup, s kojim su izgubili podršku progresivnog djela auditorija, a nisu dobili nove.
I da damo kredite Gravy Trainu, poslušajte bilo koji album grupe Pavlov’s Dog!
Gravy Train – „Second Birth“
1974. godine grupa izdaje svoj posljednji album „Staircase to the Day“, oko kojeg se i danas lome koplja. Jedni mu odriču pravo na legislativu u opusu banda, dok druga strana, sasvim suprotno, proglašava ga najboljim i najzrelijim ostvarenjem banda.
Činjenica je da se grupa potpuno udaljila od svojih korijena, te ovaj album ima malo zajedničkog s recimo, prvim albumom. No, zašto naposljetku, ovaj album ne promatrati u nekom kontekstu evolucije izraza i pokušaja približavanja masama, bez žrtvovanja onog svog „ja“.
Gledajući ga na ovaj način, album je stvarno dobar i uživancija ga je slušat.
No, “degustibus non est disputandum!”.
I još jedna mala napomena.
Ne znan koliko je indikativna, jer ipak se radi o poslu, ali kreator omota ovog albuma je naš stari prijatelj, Roger Dean. Grupa je planirala i peti album, ali nažalost, do njegove realizacije nije nikada došlo, jer je krenula prema svom biološkom kraju.
Gravy Train – „Staircase to the Day“
Još za postojanja sastava Gravy Train, osnivač i gitarista, Barratt otkriva kršćanstvo, i njemu se posvećuje nakon raspada banda. Pridružuje se raznim kršćanskim sastavima, sudjeluje u studijskim snimkama i živim nastupima, da bi se 1976. godine pridružio Alwyn Wallu, u njegovom istoimenom bandu. 1980. godine osniva Barratt Band, te ubrzo dobiva poziv od Christian Record Company, da snime album za njih. Album izlazi, grupa odlazi na veliku turneju i to je to.
Nažalost, Barratt umire 2011 godine, te se time definitivno završava priča o ovom sastavu.
O ostalim članovima banda nema apsolutno nikakvih informacija.
E sad.
Što reći o grupi Gravy Train na kraju i ostati pošten u svom izlaganju?
Možda će vas i začuditi ovo što će te sada čuti, ali, to je moje osobno i vjerujem, poprilično objektivno mišljenje.
Grupa Gravy Train je imala sve predispozicije da postane velika grupa, velika grupa reda veličine Jethro Tull, reda veličine Black Sabbath, reda veličine Pavlov’s Dog i nadasve, na kraju svega, imala je status koji joj je priskrbio nepodijeljeno poštovanje malobrojnih, ali odanih fanova i (malobrojne) blagonaklone kritike. A povijest je smjestila ne u drugi razred ondašnje scene, već u treći.
Pa zašto onda nije postala velika kao Jethro Tull, iako su folk i flauta zauzela toliko značajno mjesto u zvučnoj slici, da na trenutke čak zvuče i bolje od velikana?
Pa zašto onda nije postala velika kao Black Sabbath, ako ima sirovije rifove i kompozicijski nadmašuje velikog uzora.
Pa zašto onda nije postala velika, ako vokal, mada bez usporedbe, ali ipak na trenutke, konceptualno, zvuči bolje od nevjerojatnog David Surkampa.
Pa zašto onda nije postala velika, ako su imali prekrasne balade, imali su tako dobre teme da jednostavno je teško bilo koju izdvojiti, kao što je to slučaj s prvim albumom.
Pa zašto onda nije postala velika, ako je došla na scenu s konceptom, pa i zvučnom slikom, kojeg su nakon njih naslijedili mnogi, pa čak i Pavlov’s Dog, te njime postigli svjetsku slavu
Pa zašto onda nije postala velika, kad je cijela muzika, slika s manje više, svih albuma, bila prototip onoga za čime su vapile top liste tog doba.
Pa zašto onda nije postala velika, ako je u svom izričaju, prezentaciji, imala ono „nešto“, što inače pravi razliku između dobrih i onih iznad, velikih grupa.
Odgovor odnosno, ne-odgovor se sam nameće – nemam pojma, a vjerujem da nikome nije jasno!
Načitao sam se raznih nebuloza o ovom, ali pitanje i dalje ostaje neodgovoreno. Možda radi managementa, možda radi nesretnog trenutka u kojem su djelovali, možda zato što nisu zapakirali svoju muziku u neki ljepši, atraktivniji omot, kao što su napravili Anderson s Jethro Tull i Page s Zeppelinima, možda radi neznanja samih članova grupe da si tako unovče svoj trud i rad, možda radi kretenskog odnosa diskografskih kuća, možda ..možda..možda…možemo ovako nabrajat do sutra….
Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo saznati, ali ono što ja radim sa svoje strane, a možete i vi sa svoje, zajebite status kojeg grupa ima na prašnjavim policama, izvucite vinil, ili obrišite prašinu s CD-a, stavite ga u player i uživajte.
Time ćete najbolje pokazati ponosno uzdignut srednji prst svima onima koji su osudili ova djela na zaborav.
Ja san to napravio ovom objavom
Eto!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.
