Otvara se Apollo Theater u New Yorku!
U biti, ovo i nije bilo prvo otvorenje, jer se otvorio 1914. godine pod imenom Hurtig & Seamon’s New Burlesque Theater. Bio je namjenjen samo za bijelu publiku. 1932. godine je zatvoren. Ponovno otvorenje 1934. godine je označilo prekretnicu u modernoj muzici. Dakako, akteri nisu imali pojma da ispisuju povijest i sade sjeme koje će buknuti skoro pola stoljeća kasnije.
Naime, ovim otvorenjem je kuća uvela politiku eliminacije rasne diskriminacije, kad je boja kože umjetnika bila u pitanju. Bio je to veliki i veoma riskantan iskorak. Nadalje, bila prva koja je uvela neku vrst play liste izvođača, a koja je mogla biti sastavljena i od želja publike. Možda to danas i ne izgleda nešto, ali u to vrijeme, ….
U Apollo Theateru su zablistala mnoga, kasnije kultna imena suvremene muzike. Spomenimo samo da je Ella Fitzgerald u njemu imala svoj debi. James Brown je na svoju ruku snimio jedan od prvih živih albuma, „Live At The Apollo“ i s njime otvorio novo poglavlje u glazbenoj prezentaciji širokim masama, a diskografskim kućama omogućio basnoslovne zarade uz minimalna ulaganja.
Na pozornici su se još našli svi budući velikani i uzori današnjim veteranima rockerskog booma iz prošlog stoljeća. Prvi bijeli pjevač koji je nastupio u njemu je bio Buddy Holly, a za njim su slijedili manje više svi koji danas nešto znače u toj ranoj povijesti rock’n rolla.
No, povijesno gledano, pored nemjerljive uloge u profiliranju i pripremi terena za ono što danas zovemo ROCK MUZIKA, Apollo Theater je ostao u kolektivnoj memoriji kao mjesto na kojem je nastala serija Brownovih živih albuma. Kako je u biti postao „kućni izvođač“, kad je preminuo, njegovo je tijelo bilo izloženo na toj pozornici, simbolički označavajući posljednji nastup ovog velikana.
Priča o ovom kazalištu koji je postao najpoznatija koncertna dvorana ima sretan završetak. Tijekom šezdesetih dvorana doživljava novi procvat, ali sredina u kojoj se našla nije bila baš naklonjena njenom statusu. Naime droga, kriminal, pljačke su se svakodnevno odvijale oko nje, te je dvorana polako tonula prema bankrotu. To se i dogodilo 1976. godine, no, već iste godine uz pomoć TV emisije posvećene povijesti ove dvorane, dolazi novi investitor, te dvorana ponovo radi do 1982. godine, kad mijenja vlasnika.
1991. godina je možda najznačajnija godina u životu ove dvorane, još od snimanja Brownovog živog albuma, jer te godine je otkupljuje grad New York i daje joj status nacionalnog blaga. Pod tim statusom dvorana se pažljivo restaurira 2001 godine i od tada je otvorena za javnost i dakako, za umjetnike svih provenijencija.
Da priča bude još sretnija, neprofitna organizacija koja vodi dvoranu u ime grada, je objavila 2010. godine, od kako je dvorana u punom pogonu, bilježi posjetu od 1.3 milijuna posjetitelja godišnje.
