Henry Rollins, frontman nekadašnjeg kultnog punk sastava Black Flag, glumac u brojnim filmovima i serijama, pisac i spoken word izvođač, za SolinLive govori o svom djelovanju u Black Flagu, solo karijeri, novim projektima, boravku u Sjevernoj Koreji te mogućem dolasku u Split
HB: Za početak, recite nam nešto o vašim glazbenim počecima, vašim motivacijama?
Jednom ste rekli da su knjiga i glazba bili uvijek uz vas, budući da ste bili društveno neprihvaćeni kao tinejdžer.
Budući da dolazite iz D.C.-a, možete li nam reći nešto o lokalnoj glazbenoj sceni u kasnim 70-ima/ranim 80-ima, o bendovima kao što su Bad Brains i Minor Threat?
R: Moja motivacija kao glazbenika je bila da sve što je u meni izbacim iz sebe. Nije se radilo o tome da lijepo zvuči. Radilo se o jasnoći, utjecaju i intenzitetu.
Glazbena scena u Washington, D.C.-u koju sam ja napustio 1981., se jako brzo mijenjala i rasla. Bad Brainsi su napustili područje i bazirali se u New Yorku, bar koliko smo znali u to vrijeme. Za mene još uvijek i jesu.
Nastupi Minor Threata su privlačili mnogo ljudi i zbog toga je scena rasla. Zajedno s tom ekspanzijom su došli i neki loši elementi, Skin headsi, ljudi koji su došli samo raditi nerede itd. Mislim da se to dešavalo na scenama diljem Amerike. Više ljudi, više problema.
Količina sjajnih bendova u D.C.-u je oduvijek bila velika. Drago mi je što sam vidio ono što jesam. Vidjeti Bad Brainse kako sviraju na kućnim zabavama je bilo zaista cool.
HB: Nezavisna izdavačka kuća SST Records, u vlasništvu gitariste i glavne njuške Black Flaga, Grega Ginna, je poznata po tome što izdaje mnoge albume Black Flaga, Meat Puppetsa, Husker Düa, Saint Vitusa, Minutemana i drugih umjetnika.
U vašoj knjizi o vašem boravku u Black Flagu, „Get in The Van“ („Upadaj u kombi“,op.prev.), opisali ste mnoge tegobe koje je SST imao 80-ih s LAPD-om (policija Los Angelesa,op.prev) i drugim pojedincima, te oko financiranja turneje i snimanja albuma.
Često govorite kako mnogi današnji bendovi ne bi uspjeli preživjeti iste poteškoće kao i Black Flag.
Možete li nam otkriti tajnu snage Black Flaga?
Thurston Moore iz Sonic Youtha je rekao da je Black Flag među prvim bendovima koji su započeli Do-it-yourself (Uradi-sam) pristup u S.A.D.-u.
HR: Jedna od stvari koja je išla Black Flagu u prilog je to što smo u potpunosti shvaćali da nismo ništa drugo imali osim benda. Bili smo jednakog mišljenja. Nismo mislili na ništa drugo. Nitko u bendu nije ikad pomislio da će imati novaca, vlastiti stan, ništa. Jedina motivacija je bila da napišemo pjesme i sviramo.
Kada ovako shvatiš stvari, jedina stvar koja ti može prepriječiti put je smrt.
Smatram da su današnji bendovi skoro pa osakaćeni mobitelima i društvenim mrežama, pa i, do određene mjere, njihovi obožavatelji. Nije to ničija krivica. Bila su to drugačija vremena. Što se tiče mene, ne bih želio danas živjeti kao što sam tada živio.
HB: Nakon raspada Black Flaga, postali ste solo umjetnik. No i prije raspada Black Flaga izdali ste dva solo albuma: „Hot Animal Action“ i „Drive By Shoting“.
Kasnije ste okupili dobro poznati Rollins Band s Chrisom Hasketom kao gitaristom, basistom Andrewom Weissom i bubnjarem Simom Cainom koji je surađivao sa projektom „Gone“, Grega Ginna, nastavljajući surovost Black Flaga s utjecajem rock bendova kao što su Black Sabbath, Kind Crimson, Pink Fairies.
Rollins Band je poznat po pjesmama kao što su „Liar“ i „Low Self Opinion“ koje se smatraju klasicima. Album „Get Some Again“ je uključivao posebnoga gosta na gitari, Scotta Gorhama iz Thin Lizzyja.
Zadnji album, „Nice“, je izdan 2001. Radili ste na Rise Above: 24 Black Flag Songs to Benefit The West Memphis Three. Molim vas recite nam nešto više o svojoj solo karijeri, Rollins Bandu, vašem mišljenju o Memphis Threeu.
Hoće li biti novog albuma Rollins Banda?
Čuo sam da ste čak surađivali s glumcem Williamom Shatnerom.
HR: Nakon što se Black Flag raspao 1986., shvatio sam da je bolje da se prihvatim druge stvari što brže mogu. Deset mjeseci kasnije sam imao izdani solo album i novi bend na turneji. Primijenio sam puno toga što sam naučio tijekom svog vremena u Black Flagu. Marljivo radi, radi turneje svuda, cijelo vrijeme i nikada nemoj stati. To je u biti bilo to. Živio sam po principu piši-snimi-idi na turneje dugi niz godina. Nije nikada bilo lako. Nisam toliko volio biti u bendu. Rađenje glazbe je boljelo, isto kao i njeno sviranje. Morao sam to raditi. Glazba je bila nešto čemu sam služio. Prije mnogo godina mi je ponestalo teksta za glazbu pa sam prestao s njom.
HB: Osim što imate glazbenu karijeru, također ste i pisac, spoken word performer, novinar, glumac u dobro poznatim filmovima i televizijskim serijama („Sinovi anarhije“, „Vrućina“, „Johnny Mnemonic“), vlasnik izdavačke i diskografske kuće 2.13.61, Inc., imate vlastitu televizijsku emisiju i dobili ste Grammyja za audioknjigu „Get In A Van“.
Rekli ste da je bijes vaše gorivo i da vam je potrebna mala količina ludila da biste postigli sjajne stvari.
Možete li nam reći nešto više o tome i o ostalim projektima?
HR: Strpljiv sam i često ljut. Ovo vodi ka znatiželji i obavljanju stvari. Život je kratak pa sam zaključio da trebam učiniti puno stvari.
Upravo sam završio šest mjeseci skakanja sa jedne stvari na drugu. Pilot epizoda za televizijsku emisiju u Vancouveru, film u Luxembourgu, dokumentarac u Australiji, nastupi u Americi i Europi.
Sada sam u Los Angelesu, gdje radim na knjizi i pokušavam doći u fazu editiranja kopije prije završetka mjeseca. Ovako moje godine obično prolaze, od jedne stvari do druge, pokušavajući naći nešto novo za raditi. U principu sam nemiran i želim da stvari brže idu.
HB: Joe Cole, vaš dugogodišnji prijatelj i cimer, kojeg ste upoznali tijekom vašeg vremena provedenog u Black Flagu, je bio upucan ispred vaše kuće. Slučaj do danas nije riješen.
Ja i moji čitatelji bi htjeli znati više o Joeu Coleu.
Kakav je bio?
Pročitao sam negdje da je bio uzor mnogim umjetnicima.
HR: Bio je dobar tip. Nije zaslužio ono što mu se dogodilo. Joe Cole je imao mnogo prijatelja. Mnogo ljudi ga je voljelo. Način na koji je umro je bio teško podnošljiv, a mnogim ljudima još uvijek i je. To je otprilike sve što vam mogu reći.
HB: Koje je vaše mišljenje o današnjoj glazbi?
Pošto ste već skoro četrdeset godina na glazbenoj sceni te poznati kao osoba koja razmišlja svojom glavom – što je zapravo temelj pobune?
Mislite li da će idući naraštaji nositi plamen r’n’r pobune kao što su i oni prije?
HR: HR: Smatram da je današnja glazba sjajna. Mislim da do pobune dolazi kada dovoljnom broju ljudi prekipi. Ne mogu se sjetiti niti jednog trenutka u povijesti gdje je pobuna pokrenuta glazbom. Ljudi kao što su Elvis i Beatlesi su možda promijenili krajobraz, ali tek nakon što su diskografske kuće shvatile kako da zarade od toga.
Pobuna u jednoj zapadnjačkoj zemlji, primjerice na europskom kontinentu ili u Americi, bi bila veoma teška. Ovi ljudi su, u zadnjih nekoliko generacija, uglavnom dobro hranjeni i živjeli su u miru. Trebalo bi stvarno puno toga da ih se natjera na pobunu. Pričao sam sa puno ljudi u Kijevu o tome kroz što prolaze i bilo je suludo. Takvo što bi trebao moći dobrovoljno pretrpjeti. Kao Amerikanac mogu reći da se to ne bi desilo ovdje. Nikada nisam podržavao ideju da glazba započinje išta vezano uz pobunu. Koliko sam ja svjestan, glazba nije okončala niti jedan rat. Mislim da su najbolje pobune osobne. Glazba definitivno može biti dio toga.
HB: Za kraj, koji su vam budući planovi – nova knjiga ili album, možda film?
Znam da ste producirali album Charlesa Mansona, glumili u rock filmu „Gutterdämmerung“ zajedno s pokojnim Lemmyjem Killmisterom iz Mötorheada, Slashom iz Guns’n’Rosesa, Jessejom Björnom iz Eagles Of Death Metal i, naravno, Iggyjem Popom.
Postoje vijesti da je nova vrsta crva nazvana po vama u vašu čast.
Kako je bilo u Sjevernoj Koreji i na Antarktici i hoćete li ikada svratiti u Split u Hrvatskoj?
HR: Također sam i napisao scenarij za „Gutterdämmerung“. Radim na knjizi sedam dana tjedno, pokušavajući ju dovršiti prije nego što se trebam uputiti na turneju.
Sjeverna Koreja je najvećim dijelom bila tužna. Mnoštvo gladnih, uplašenih ljudi.
Kada si tamo, svjedočiš stvarnom uništenju planeta.
Bio sam u Zagrebu nekoliko puta.
Ne znam kada ću se vratiti tamo.
- Uz dozvolu, tekst je preuzet s portala Solin Live
Hvala!