Lovestock Festival je iza nas, treća večer je privedena kraju i ustupila je mjesto sparnoj noći koja je nemilice šibala po orošenim pivama i čelenkama.
Završna večer festivala je bila sazdana od tri predstave. Prva je bila performans Nine Kamenjarin u kojem je na svoj osebujan (i tih) način prezentirala mjesto žene u današnjem rvackom društvu. U nekoliko minuta performansa je izmijenila nekoliko maski koje su se kao kože ljuštile s njenog lica, da bi naposljetku …. , ostavila otvorenu poruku, jer ona direktna nije ni malo ugodna.
Punčke
Adrenalin na steroidima
Punčke su na pozornicu izletjeli kao uragan. Prvim okidanjima žica gitara i udarcima po kožama bilo je jasno da imamo visoko adrenalinsku predstavu pred nama ili još bolje opisano, adrenalinsku na steroidima.
Kako u posljednje vrijeme nastojim ne fokusirati pisanje na izvore i utjecaje, jer u mnogim, pa tako i u ovom slučaju, postaje dosadno i bespredmetno raščlanjivati nešto što je sastavljeno od pitaj boga koliko slojeva utjecaja i pitaj boga koliko izvora. (a i čemu?!)
Jednostavno, Punčke izvode visoko energetsku verziju rocka, koju neki mogu nazvati punk rockom, neki pak post punk, neki pak … , whatever ….
Bitno je nešto sasvim drugo, ma kako ga kategorizirali, muzika je ta koja pokreće naša čula i udove, i nitko, ali apsolutno nitko u gledalištu pred Punčkama nije ostao imun na to. Njihov je nastup ujedno bio i vrhunac festivala, prvi koji je uspio pristojno napuniti sparnu dvoranu Doma Kulture i prvi na kojem se rodila prava kemija između pozornice i publike.
Punčke nisu za ništa stekle reputaciju i glas koji ih prati. Nažalost, svjedoci smo i činjenice da im je ovo posljednja turneja, štoviše, ovo im je bio posljednji nastup u Hrvatskoj. Sljedeći nastup u Sloveniji će biti posljednji, te Punčke odlaze u povijest.
Šteta, jer i na ovom je koncertu bilo očito da ne samo da su poželjna koncerta atrakcija, već i da nisu sve rekli.
Ostaje nada da će se kad tad vratiti i nastaviti ondje gdje su stali.
Grefran
Bad luck!
Nezahvalnu ulogu nakon Punčki je dobio bend Grefran. Kako je sparina u dvorani osvajala i najudaljenije kutke, publika se redom selila van gdje je bilo koliko toliko ugodno, te je bend nastupio pred skoro praznim gledalištem.
Na njihovu nesreću, bio je to samo jedan od faktora, a onaj drugi, možda još jači je bio slijed nastupa. Naime, kao što se na prošlom SuperUhu dogodilo da je dobar bend (Ride) imao “gluhi” nastup, jer je nastupio nakon nevjerojatnog koncerta Algiersa, koji je povukao svu energiju i jednostavno zablokirao sva čula nakon svog završetka, tako se dogodio i nakon Punčki.
Grefran u tom kontekstu nije imao šansu, ma koliko dobri bili. A da su dobri vidjelo se po nizu kompozicija koje su isporučili. Nažalost, ne pozivajući repertoar, teško je išta konkretno pisati o njemu, jer sviraju muziku za koju se treba pripremiti da bi je se valorizirao.
Dakle, kad se zbroji 1+1+1, dobije se to što se dobilo, prazna dvorana s par znatiželjnika koji su smogli snage prkositi sparini u dvorani.
Premalo za ovaj bend!
Prvi Lovestock Festival je gotov!
Kao i svi prvi, patio je od porođajnih boljki, izuzetnog napora organizatora da sve bude kako je zamišljeno.
Ne znam kako je protekao van muzički program, ali onaj muzički bi se mogao sažeti u par rečenica rekapitulacije:
ABOP su dali odličan koncert prvu večer, druga je bila rezervirana za Senku Bulić i Foxy Head. Obje su predstave/koncerta bila i te kako dobra.
Treća večer je pripala Punčkama, koje su usisale svu energiju, tako da Grefranu nije ništa ostalo.
Sve u svemu, dobar rezultat, svi su izvođači dali svoj maksimum i vjerujem da je s te strane organizator zadovoljan.
Ono s čime ne može biti zadovoljan to je posjeta. Osim za koncert Punčki i Senke Bulić, prostor pred pozornicom je zjapio prazan većinu vremena.
Ovaj se događaj veoma dugo i intenzivno reklamirao, kako preko društvenih mreža, tako i on line portala, (dakako i na ovome!), te je teško povjerovati u opravdanje “nisam znao/la”.
Teško je isto tako uzeti daljinu kao neko opravdanje, jer busom iz Splita/Trogira do mjesta događanja festivala treba petnaestak minuta i par kuna troška.
I tu nažalost padaju sve analize, jer se nameće samo jedan zaključak, a on nije ni malo ugodan po sociološki moment ovog društva. O tome nekom drugom prilikom.
Za oproštaj s prvog Lovestock festivala najava sljedećeg, Lovestock 2020!
Vidimo se!
