Kad je neko (remek?) djelo staro pola stoljeća i još uvijek intrigantno do te mjere da ga se eksploatira u različitim oblicima, onda je veoma teško jednoznačno ocijeniti neke od varijacija u kojima se pojavljuje.
Original je original i u to nema nikakve sumnje. Obrada je obrada i ni u to nema nikakve sumnje. Zna se što je jedno, a što je drugo.
Pretakanje forme i sadržaja uz zadržavanje esence i osnovne niti djela se zove dobra obrada, copy-paste se više ne može zvati obrada nego reprodukcija.
Stoga se postavlja pitanje, kad se posluša najnovije izdanje „Tubular Bells“ (pa i pratećih kompozicija u nekom drugom predznaku) u „režiji“ Royal Philharmonic Orchestra , o čemu se zapravo radi?
Reći da je reprodukcija bi bilo nekako najlogičnije, jer ova izvedba „Tubular Bells“ vjerno slijedi svaki fragment originala, pa čak i ondje gdje ne bi smjela ako se želi nazvati obradom. I pored dodavanja (lijepih) aranžmana na poznate linije koje su izvedene kao original, s modernim instrumentima (el. gitara, .. ), jedino se može nazvati reprodukcijom.