Iako je još uvijek bio član Canterbury grupe Soft Machine, (koju će napustiti godinu kasnije), Robert Wyatt lansira prvi solo album “The End of an Ear”.
Nezadovoljan smjerom u kojem je krenula grupa, i osjećajući se gurnutim u stranu, Robert se na kratko odmiče i zajedno s jezgrom svoje buduće grupe, Matching Mole, snima album koji dan danas jednostavno zvuči nestvarno. Nestvarno u prvom redu jer je onda, a pogotovo danas, nepomnjivo da netko izda ovakav album i još je nevjerojatnije da se nađe diskografska kuća koja bi ga izdala.
No, bila su takva vremena.
O čemu se radi?
Soft Machine je krenuo svojom utabanom stazom bez velikih izleta u eksperiment, iako je cjelokupan opus grupe pa i izričaj Canterburyja bio jedan veliki eksperiment. To nije bilo dovoljno Robertu Wyattu te lansira svoju verziju izričaja, koja dakako, ima tanku i skoro nikakvu poveznicu s opusom grupe, a jedva labavu s Canterbury scenom.
Robert Wyatt – “To caravan and brother Jim”
E sad, kad netko izda album koji je eksperimentalan u toj mjeri da izlazi van svih okvira izričaja Canterbury scene, koja je sama po sebi eksperimentalna, onda vjerujem da sve postaje jasno.
Sam sadržaj albuma postaje okosnica pokreta Rock in Opposition (RIO), koji će se roditi krajem sedamdesetih, te time album još više dobiva na značaju. Sami inicijatori RIO pokreta Henry Cow su ne jednom naglasili važnost ovog albuma po njihovo stvaralaštvo, ali i djelovanje kontra establišmenta u diskografskoj industriji.
Drugim riječima nekome će se ovaj album učiniti kao „kakofonija“ bez nekog smisla i reda, netko će u kaosu naći poredak ili pak u poretku stvari u kompozicijama detektirati kaos u „primalnom“ obliku, kad se note gube i smisao ostaje samo na zvuku kao jedinom nositelju strukture, a neko pak naći ono što je tražio.
Ono što na albumu nećete naći jest lijepa melodija, ni pitki i moćni bas, nećete naći lijep solo na bubnjevima, ni konvencionalnu uporabu trube, saksofona, orgulja, … , zaboravite!
Ovo je album koji otvara čula i ne nudi ništa lijepo osim spoznaje da je ono što se pred vama izlije s gramofona život sam po sebi, kaotičan i niti malo lijep.
Robert Wyatt je ključna figura Canterbury scene, ali ne manje ključna figura muzičke scene prošlog, pa i ovog stoljeća. Taj čovjek je ostao paraliziran nakon pada s prozora, ali to ga nije spriječilo da kreira neke od najvećih albuma u povijesti avangardne muzike.
A kakva je osoba u muzičkom smislu svjedoči i podatak da mu je jednom pala na pamet neka dionica i učinilo mu se da bi na trubi najbolje zvučala. I da, ne samo da je naučio trubu, ne samo da je snimio album na kojem je svirao trubu, nego je tih godina u anketama jazz provenijencije izabran za jednog od najboljih trubača današnjice.
A svira samo bubnjeve!!
Robert Wyatt – “The End of an Ear” / full album
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.