Trijumf gerijatrije!
Ono što nije uspjelo ni jednom festivalu, uključujući i onaj najveći i najpoznatiji, Woodstock, uspjelo je organizatorima festivala “Coachella”, odnosno festivala “Desert Trip”.
Uspjeli su dakako zamamnim mirisom novca.
A njega je bilo u izobilju, u igri su (bili) veliki ulozi. Sam festival je bio ogromnih, svemirskih gabarita, pa stoga i sve što se vrti oko njega.
Ukratko, svaki od bendova koji su nosili prva tri i druga tri dana festivala su dobili okruglo 7 (sedam) milijuna dolara. Gledajući cijene karata, očito je je organizator masno zaradio, ma koliki bili troškovi produkcije. Jer pored karata, ide novac od TV prijenosa, ide novac od nosača zvuka koji će sigurno biti izdan i dakako video snimaka koje će isto tako biti u širokoj prodaji. O suvenirima, memorabilijama i ostalim popratnim (financijskim) efektima da i ne govorim.
Ali ipak, iako se sve manje više vrti oko dolara, organizatorima treba odati priznaje za učinjeno i postignuto. Jer još nitko, apsolutno nitko u povijesti moderne muzike nije na jedno mjesto uspio okupiti najveća (preostala) imena rocka.
Prvu večer su nastupili Rolling Stonesi i Bob Dylan.
Po samom izlasku na pozornicu Jagger se obratio publici riječima “Tonight we’re not going to do any age jokes or anything, OK? Welcome to the Palm Springs retirement home for gentle English musicians“, što je izazvalo salve oduševljenja.
Ne zaboravimo, svi akteri ovog velikog događaja su imali oko i preko sedamdeset godina, a i sam festival “Desert Trip” se posprdno nazvao “Oldchella” (po festivalu “Coachella”, koji se održava na istom mjestu par mjeseci ranije i u organizaciji istog tima)
The Rolling Stones – “Start Me Up” / “Desert Trip” festival
I daleko od toga da su Stonesi za neku penziju. S videa i slika je bilo očito da Mick, Keith & Co. praše kao u mladim danima. Dapače, Mickov glas ne posustaje, a Keith i Wood isporučuju rifove takvom baražom da bi daleko mlađi pozavidjeli na tome.
Uglavnom, odradili su prokušani repertoar, onakav kakav je publika od njih očekivala, te s te strane i nije bilo iznenađenja.
Ono je došlo sa druge strane.
Bob Dylan je izašao na pozornicu. Svi su bili uvjereni da će “po svome“, odnosno da će izvoditi pjesme po svom nahođenju, one koje on smatra da su adekvatne, a ne one koje publika želi. Dogodio se presedan. Dylan je baš to napravio. Sastavio je repertoar po željama auditorija i za to dakako bio bogato nagrađen ovacijama.
Bob Dylan – “Desolation Row” /”Desert Trip” festival
Drugu večer je otvorio Paul McCartney sa svojim pratećim bendom. Nevjerojatno je kako taj čovjek spaja ljude i ukuse udaljenih generacija. Pred 70 000 je izveo dio repertoara Beatlesa i neke od svojih najjačih solo pjesama i pri tom zaradio, a što drugo nego ovacije. I pored toga što je publika bila miješana, a većina nije bila ni rođena kad su se Beatlesi raspali, to nije smetalo da ga cjelokupan auditorij prati u svakom refrenu.
I pri tom je po prvi put u živo izveo standard Beatlesa, “A Day in the Life”!
Neil Young je imao nezahvalnu ulogu, nakon McCartneyja. Ali to ga očito nije zasmetalo, jer velikan američke scene ima svoj auditorij i imao ga je na ovom koncertu i to u velikim količinama. Buntovan do zadnjeg atoma snage, izveo je svoje standarde, koji su dakako, znani većini u publici, te sa atmosferom nije bilo nikakvih problema.
Svi su se dobro zabavili!
Neil Young & Promise of the Real – “Cowgirl in the Sand” / “Desert Trip” festival
Ipak vrhunac te večeri je bila epska, dvadeset dvominutna “Down by the River” u kojoj je Young do granica izdržljivosti doveo cijeli sound sistem festivala, rasturajući svojom gitarom sve što se rasturiti dalo. Pjesma je počela “normalno“, auditorij je prihvatio i u refrenu se iz 70 000 grla zaorila poznata melodija, da bi trenutak kasnije došlo do “raspada sistema“. Young je još jednom dokazao svoju nepredvidljivost.
To su ti povijesni trenuci!
The Who su otvorili treću, posljednju večer prvog dijela festivala. Svoj su energični nastup garnirali političkim porukama. Kontajući Watersov nastup koji je došao nakon Whoovaca, bila je to u biti protestna večer. Ovako napisano, pomalo naivno zvuči, ali vjerujem, u tim trenucima “in the face of the place“, zvučalo je opako.
I The Who i Roger Waters su odradili svoje setove točno onako kako se od njih očekivalo.
Ni drugi dio festivala nije zaostao za prvim …. , ali i nametnuo jednu pomalo tužnu činjenicu.
Jer ako sedamdesetogodišnjaci predstavljaju najbolje što se događa u main streamu, onda će za koju godinu iza njih ostati ogromna praznina koju neće imati tko popuniti.
A što onda!?
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Info”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Info” page, and I’ll delete this video immediately.