Djeluje pomalo nestvarno da su u Našem Malom Mistu događa nešto što miriše na živu svirku, a još nestvarnije kad se u taj okvir stavi činjenica da se radi o alternativnim bendovima koji već iza sebe imaj respektabilni status.
U biti i sam pojam statusa na našoj sceni kad govorimo o alternativi ili nekoj vrsti undergrounda predstavlja skoro pa oksimoron lako dokaziv u svakodnevnom životu punih arena i Arena, ali s nekom drugom vrsti muzike.
Stoga, kako je ovo nestvarno prešlo u stvarno, odmah na samom početku, prst gore i čestitke organizatoru, prvenstveno na hrabrosti i potom na znanju u odabiru, koga dovesti prvu večer. Jer, ma koliko medijski ne izgledalo atraktivno (kako kome!), Daske, Žen i Doringo su priredili koncerte, svaki za sebe i zajedno, koji i nakon prospavane noći odzvanja, a to puno govori.
Stoga idemo redom…..
Daske
Daske su se komotno mogli nazvati i Puntižele, možda čak i prikladnije, jer lirika kojom su garnirali svoje kompozicije obiluje našim, domaćim izrazima (koliko san uspija ubrat!).
No, u kontekstu samog koncerta i bez namjere da pametujem, ona je manje bitna u ukupnoj slici, jer sastav na sceni igra pomalo neobičnu igru, sastavljenu od solo gitare, bubnjeva i elektronike, koju katkad zamjenjuje bas ili pak u nekim kompozicijama igraju zajedno.
Interesantna je time i sama konstrukcija kompozicije koja varira od uvježbanog jama do kontroliranog punokrvnog rocka.
Koncert je bio poprilično niveliran, no, bilo je izrazito moćnih trenutka koji su me nekako stavili u uvjerenje u veliki potencijal grupe. Poglavito na instrumentalnom planu, koji bi (šta se babi snilo, to se didi tilo!), gdje bi jedan od pravaca mogao biti temeljen na esenci Earthless izričaja.
Ovo im je ujedno s moje strane i najveći kompliment, jer sama asocijacija na veličinu kakva je bend Earthless u ovom „fahu“, predstavlja kompliment.
Svoj su dio lipo otprašili i na najljepši način nas uveli u Trag fest.
Žen
Žen nije nepoznato ime. S četiri albuma iza sebe i bezbroj nastupa, prekalile su se na pozornici i to se svidi u svakom trenutku.
E sad, kad su došle na pozornici, bile su to tri krhke žene, izgledom koji može zavarati i najokorjelijeg macho mužjaka, jer … . Ono što je uslijedilo nije bilo ni najmanje krhko, ni nježno.
Poentirajući na instrumentalnim dijelovima kompozicija djeluju toliko moćno da se nevjerici zapitate , da li slika odgovora zvuku?
Pa ni to nije sve, jer trenuci u kojima brutalno maltretiraju instrumente i isporučuju baržu zvuka, dostojnu velikih macho bendova, govore o opravdanosti stare poslovice o špiritu i bočici.
Količina energije i artikuliranog „noisea“ je zadivljujuća i čemu tajiti, osvojile su me.
I kad o tome, kao i prethodnici Daske, oduševljavaju me meni osobno toliko dragim „noise“ fragmentima u instrumentalnim dijelovima, da poželim da se nikad ne okončaju. (long live Swans!)
Sve u svemu Žen su isporučile ni malo nježnu varijantu svog viđenja rock’n’rolla i sebe upisale u moj kalendar, „pogledati ponovo“.
Doringo
Kad na pozornicu izađe bend koji iza sebe ima dva albuma, koji se kreću u okvirima onoga što piscu ovih redaka liježe kao budali triska, onda nema puno dileme.
Doringo su ujedno i čudan bend, za naše prostore. Okrenuti djelom etnu, djelom psihodeliji, djelom jamovskom pristupu izlaganja i nadasve, smislenim kompozicijama, dominiraju pozornicom u stilu velikih headlinera, a takav im je scenski pristup.
Ne bez pokrića, jer ono što su priredili za opraštaj od prvog dana je sve samo ne oproštaj, bio je lijepi set kompaktnog i nadahnutog zvuka, koji se protezao od saksofona, klavijatura, gitare i naposljetku flaute. O pratnji ili kako se još zove ritam sekcija bi se moglo malo dulje i opširnije, jer, moćni su i uigrani i nadasve interesantni, Iako u službi kompozicije iz njihove igre izvire ono osnovno, možda primalno s izvora na kojem su se napajali.
Doringo je bend kojeg se može slušati u svim prilikama, a u ovakvoj su savršeni closeri prvog dana.
Očekivati više od ovakvog nastupa značilo bi ne znati što se želi.
Prvi dan je iz nas, predstoji još jedan i potom sljedeće setimane još dva.
Ako se po jutru dan poznaje, bit će to lijepi događaji, a i sama najavljena imena to garantiraju.
I da ne bude sve u lipom tonu, pobrinula se trogirska publika, ili bolje rečeno, nije se pobrinula.
Možda san prestar pa nisan ubra, ali iz Trogira osim par osoba po službenoj dužnosti, u sali nisam vidio nikoga.
Doslovno!
Imati u svom gradu ovakvu svetkovinu zvuka i talenta i ne obratiti ni najmanju pažnju, zove na uzbunu, koja je trebala biti već odavna oglašena, kad bi imala kod koga … .
Nadam se da će se pred pozornicom sljedećih dana pokazati više ljudi, nadam se ..
I na kraju produkcija. Vice je neumorno s tabletom skakutao ispred pozornice nastojeći „uhvatiti trenutak“ i što više sanirati problem zvuka koji postoji u dvorani.
Pomalo neshvatljivi tehnički nedostaci ovakvo velikog, skupog i nadasve plemenitog projekta tjeraju na nedoumicu, ali, pretpostavljam i nadam se da je sve vezano, in progress.
Stoga jednom kad se to sve skupa posloži i stane na svoje mjesto, Trogir će imati reprezentativni prostor za rock koncerte, koji obiluje snagom i koja je demonstrirana na prvom danu ovog festivala.
Jer u većini slučajeva ove i ovakve vrste, postoji jedna konstanta, „fale dva decibela“, što u ovom slučaju, na moju radost, neću napisati.
Stoga, još jednom, prst gore za sve uključene u ovaj projekt i zaželimo mu dug život i bezbroj decibela pred punim gledalištem, i da ostavi TRAG, kako po svom završetku, tako i u svim sljedećim izdanjima.