Kada je za vrijeme snimanja albuma “Wish You Were Here” u studio ušla osoba kojoj tu nije bilo mjesto, svi su je odmah primijetili, ali nitko prepoznao u prvi tren. Prvi je Wright u ćelavom starcu prepoznao pajdaša s početka karijere i obratio mu se. Tek su tada svi ostali prepoznali Syd Barretta u neprepoznatljivom pakovanju.
Syd je za svog kratkog boravka malo govorio, lutao je studiom i kad ga je Waters za jedne stanke pitao što misli o muzici s novog albuma (koji je u potpunosti posvećen njemu), jedino što je odgovorio je da “muzika zvuči malo zastarjelo!“.
Bio je to posljednji susret svih članova Pink Floyd-a, jer nedugo nakon toga Wright biva izbačen iz grupe, potom odlazi Waters, Gilmour vraća Wrighta natrag i s Masonom nastavlja rad pod imenom matične grupe.
Od odlaska iz studija tog dana, nitko dugo vremena nije čuo za Syda, niti je znao što radi. Dekade su prolazile, Syd je na legalnom planu egzistirao kao ravnopravni član grupe, jer tantijemi su se dijelili na pet jednakih dijelova!, što mu je omogućavalo da do kraja života ne misli o financijama.
A taj kraj života je stigao.
Sedmog Srpnja 2006. godine umire Roger Keith Barrett!
Njegovim odlaskom, umjetnost je izgubila jednog od aktivnih sudionika veličanstvene muzičke ere, koju je u biti stvarao s cijelom plejadom svojih (golobradih) vršnjaka. Počeci su mu bili na fakultetu gdje je počeo eksperimentirati sa zvukom, da bi po napuštanju istoga osnovao grupe u kojima je igrao dominantu, pa i presudnu ulogu.
Syd Barrett je bio taj koji je smislio ime Pink Floyd!
Syd Barrett je bio taj koji je napisao sve kompozicije za sve singlice grupe!
Syd Barrett je bio taj koji je napisao sve kompozicije za prvi album grupe i time pridonio da se smjesti u gornji razred otočkog undergrounda!
Syd Barrett je bio taj koji je u muzičku umjetnost dvadesetog stoljeća unio toliko novoga da opisom ne bi stalo u podeblju knjigu.
Ukratko, Syd Barrett je bio taj bez kojeg Pink Floyd ne bi uopće postojao i bez koga ne bi i nakon njegova odlaska postojao u onom obliku. Jer, iako je bio van grupe, van uticaja, pa i van muzike uopće, Sydova legislativa je živjela desetljećima. U biti, matična grupa Pink Floyd se nikada nje nije odrekla. Dapače, svoj su kompletan izričaj bazirali na njoj, razvili je i postigli svjetski uspjeh.
Ne za ništa, jedan od najvećih albuma ere “Wish You Were Here” je posvećen isključivo Syd Barrettu i ne za ništa, kao što sam već rekao, Syd je do svoje smrti bio ravnopravni (financijski) član grupe.
Interesantna je činjenica koju je nedavno iznio Roger Waters. Naime, kad je Pink Floyd s prvim singlicama počeo svoj pohod po top listama, bilo je neminovno da se grupa pojavljuje u medijima i na koncertima, na kojima je promovirala svoj materijal. Ta popularnost je godila Watersu, koji je decidirano izjavio da je u ovom poslu radi slave i onog što ona nosi. No Syd nije bilo tog mišljenja. „Slava, mediji pripadaju nekome drugome. Umjetnici su tu da stvaraju u tišini, neometani od ikoga“. Protivio se svakoj komercijalizaciji i izloženosti medijima do te mjere da je počeo razmišljati o nastupima iza zavjese. (hm …. vidi li netko aluziju na “The Wall”!?)
Syd Barrett je bio veliki umjetnik. Eksperimenti s drogama mu jesu donijeli neke probitke na psihodeličnom polju i tu se nema baš puno prebaciti. No, istovremeno, prekomjerna upotreba droge ga je uništila do te mjere da je veoma mlad jednostavno prestao funkcionirati.
Svojim odlaskom iz Pink Floyda je u biti zatvorio svoju knjigu. Iako je izdao dva pristojna solo albuma i nakon toga je matična diskografska kuća izdala još jednu kompilaciju s ostalim snimkama nastalim u ta razdoblja, Syd Barrett nikada više nije ni blizu došao visinama koje je dosegnuo pod okriljem svoje grupe.
No, to ne umanjuje njegov doprinos i značaj na umjetnost dvadesetog stoljeća, stoga sa pravom vječno živi stih:
“Shine on you crazy diamond!”