Vikend u Zagrebu prije lita je uvik dobar provod, jer je vrime taman kako treba, koncerta je masu, a publika još nije pobjegla kod nas na more, Ledo lignje sa žara i autentične bodlje od ježinca u peti. A kako volim doći u goste s darovima, tako sam Zagrebu na njegov dan dovezao bend Artida čiji se subotnji nastup očekivao u klubu Spunk.
Dobro, došli bi oni i bez mene, ali četverac bez krova na autoputu 150 na sat uzbrdo uz stonerski rock je zagarantirana avantura sama za sebe, a koncert je samo bio dobar izgovor.
Tko je došao i podržao tu večer naše mlade nade dugo nije uspio zaspati u miru. Tko nije ima popravni ovaj petak u Bountya, u Splitu.
Hvala i prijateljskom dvojcu iz Bilievog masla što su došli samo radi mene a čijem putovanju u Memphis na finale svjetskog Blues Challenge se nadam pridružit na zimu.
Inače koncert im je ovu subotu na trgu u Primoštenu i to se ne propušta, nakon Artide u petak.
Život je lijep.
Nedjelja, 01.06, izborni dan, baš mi je drago da sam daleko od birališta. A za izbore ću se boriti jedino kada mi ih zabrane. Nešto tako je rekao i živio Gandhi.
U Vintage Industrial Baru su mjesecima unaprid najavljeni Stoned Jesus i još neka tamo 2 sastava. Postoje tako imena bendova koja te samo zbune i začude, rijetko i nasmiju, ali Napušeni Isus ne može biti bolje i direktnije.
Stonerska glazba me čeka i ja to ne smin propustit. Kako ipak volim sve čut i sve podržat pokušao sam se nacrtati tamo na početak večeri kada su publiku zagrijavali Rickshaw Billie’s Burger Patrol i Polymoon. Osam,nula, nula je ipak prerano za koncert u zatvorenom prostoru na najvrući dan u godini, ali stigao sam na zadnje dvi pisme.
Ime otkriva da mora bit da su Amerikanci, a izgled i nastup to brzo potvrđuju.
Dvojac na gitari i basu s kratkim hlačama, te Homer Simpson s više kose za bubnjevima u toplesu su bili neozbiljni i zabavni kako je najava za njih i obećala. Sad mi je malo i žao što sam ih propustio, jer ta kombinacija grungea, stonerskog rocka, punka i kako kažu sledge metala zainteresira da ih se posluša i više.
Evo mali hint kako to zvuči:
Inače gitarist pjevač ima isto prezime kao John Lydon iz Sex Pistolsa što mora da nosi svoj dio odgovornosti kakvu glazbu svira i predstavlja, ipak krv nije voda.
Mala je stanka, idem po pivu. U prolazu se mahanjem javljam Martini Validžić čiji sam pogled uhvatio na sebi kao laser sa stropa na prsima. Mudro sam se suzdržao od prilaženja i usiljenog čavrljanja. Bolje šutjet i ispast misteriozan, nego progovorit i ispast tipičan. Nek se i ona misli odakle me zna, kada to ja isto činim gotovo svaki izlazak nakon što mi se javljaju malo poznati mi ljudi.
Sljedeći bend Polymoon mi je došao u sklopu tjedna Finske kulture. Tako ispada jer nakon što sam nekidan na HRT3 pogledao novi finski crno komični film ‘Palo lišće‘ sada sam čuo ovaj bend iz Tempere.
Citat iz filma koji ga najbolje opisuje:
-Depresivan sam.
-Zašto?
-Zato što puno pijem.
-A zašto puno piješ?
-Depresivan sam.
Nisam siguran da mi je ta država na listi zemalja za obavezno posjetit.
Peterac koji je izgledom zapeo u 80-e i glam rock instrumentalno je zvučao uvježbano i kvalitetno, ali kada ja vidim franzete, tj.šiške na muškarcu i to kratko ošišane do pola čela na dugu kosu obojenu u rozo, uz kombinaciju s tetovažama i metal gitarom odmah mi dođe zlo i naopako. Pjevačica je zato imala lijepu crnu obuću s jaketicom na rese, prave ženstvene pokrete i energiju na kojoj je pola ljepše publike moglo pozavidjeti, dok se nije oglasila i dok nisam bolje pogledao i vidio brkove.
No dobro, nije pristojno komentirati izgled, ali moram dočarati svoj dojam, ne sudeći ikome. Bio je to neki hard rock, metal, uz teatralno i melodramatično pjevanje između mjuzikla i opere.
Ne mogu se sjetiti kako se to stručno zove, ali me najviše podsjeća na Morrisseya i njegovo prenemaganje. U čije i u koga se usput rečeno idem osobno uvjeriti 19.07 u Šibenik, zato što sam mazohista i ne volim biti površan čak i kada mi se nešto ne sviđa. Treba svaku emociju do kraja proživjeti, i po tom pitanju Polymoon čak i nisu loši. Moguće da su zaradili i kojeg novog fana ovu noć. Ja to poštivam.
Evo i kratki video, pa sami procijenite:
Svi jedva čekamo Ukrajinske rokere koji su se na brzinu još malo uskladili s toncem prije nego li su krenuli.
Publika se utrostručila, ali opet nije bila posebna gužva. Čini mi se da i u jednoj splitskoj Kocki bi bilo više ljudi.
U 15 godina karijere nekoliko više puta su bili u Hrvatskoj i dobro su poznati našoj publici, iako sumnjam da su na play listi Otvorenog radija ili Radio Dalmacije, a za Dobro jutro Hrvatska još spavaju.
Meni je prvi put, nadam se ne i posljednji.
Sve što sviraju dobro zvuči, a ja sam ovisnik o pravom riffu i sanjam ‘crowd surfing‘. Ono kada te nose na rukama, a u našem siromašnom jeziku još nemamo riječ za to.
Možda rukoplov? Predlaže mi asistent.
U jednom trenu koncert je naprasno prekinut, jer netko iz prvih redova publike bacio čašu na binu. A to nisam bio ja. Tko me prati na festivalima zna da tradicionalno od pola litre pive, onu bolju polovicu popijem, a onaj dio u koju su umiješali led ili vodu iz špine prospem po kosi da lakše mlataram s njom gore dolje.
Zadnji dec ponosno čuvam da u maniri bacača diska na Olimpijadi zavitlam tu čašu preko 5 prvih redova i 200 ljudi uz navigirano slijetanje pod noge basista kojem to bude poziv na buđenje. Što je bend bolji prije ću ih okupat i to im je najveći kompliment. Šutka i pive u zraku su najljepši folklor svakog rock koncerta kao što su bengalke u finalu lige prvaka.
E, ali pobogu to su plastične čaše, pa nisam manijak bacat staklene ili zidarske pivske boce da koga ozlijedim. Bend se opasno naljutio i zaprijetio odlaskom s bine dok se ne odstrani pijani bacač, vjerojatno pro ruski orjentiran.
Ali to su rizici slobode, jer suprotnost toga je da imamo 3 ćelavca od 130 kila žive vage na ogradi i da su pive u jednokratnoj plastici. A to je uvreda za svaki koncert. Tako da, Vintage, molim vas zaboravite ovaj incident, nije do vas i sve je u redu. Idemo dalje.
Najbliže poslu što je zaštitar nakon toga imao dok je morao trpjet atak na uši pored bine je što je par zaigranih klinaca okićeni ukrajinskom zastavom toliko uživljeno treslo glavom naslonjeni na ogradu da su je dizali gore u zrak i lupali o pod.
Nikakva šteta, ali je spomenuti zaštitar morao opravdati svoje postojanje i upozoriti ih. Pošteno.
Kada se svira 16. koncert u 30 dana, od Italije do Litve osjeti se umor i zasićenje, ali ne kod ovih momaka.
Stoned Jesus su na momente raspametili publiku koja je vrištala i dizala ruke u zrak, a ja se u takvim slučajevima ne zamaram imenima pjesama i seciranjem izvedbe. Vrhunac večeri je ipak naravno bio 15. minutno izvođenje pjesme “Bright Like the Morning” koja se nastavila i lagano utopila u njihov najveći hit “I’m the Mountain”.
Dio toga poslušajte ovdje:
Koncert odživljen, put pređen, nema ozlijeđenih ni mrtvih, ne računajući opekline prvog stupnja. Jer tko je vidio mazat se kao dijete. U povratku se čak snimao i spot za Artidu u autu i napuštenom hotelu iza tunela Sveti Rok.
Kada bude spremno ide link ovdi.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.