S početkom u 20:00h , 04. Ožujka na pokladni Utorak u Splitu je održan koncert pod maskama naslovljen kao Maskerata u dvorani Ive Tijardovića.
Ovaj koncert najavljen je i u službenom materijalu Spli’skog Krnjevala 2025.
Uostalom organizator (Hrvatski dom Split) je poprilično dobro oglasio ovaj događaj na društvenim mrežama, plakatima i city lightovima.
Na plakatu Sara Renar, odnosno njen portret u interpretaciji međunarodno priznatog majstora grafičkog dizajna Mile Modica.
Mislio sam da neće biti karata te da će se plesati, odnosno da će stolice iz gledališta biti uklonjene i da će biti puno fancy kostima i fine gospode. U najavi je pisalo : “Kad se zna da će za tu priliku biti uklonjen dio sjedala iz dvorane, i da će se publika slobodno šetati uzduž i poprijeko, te time visoko podignuti ljestvicu interakcije među svim sudionicima ovog koncerta, onda sigurno ne treba previše razmišljati gdje provesti večer.”
Istog dana u isto vrijeme na splitskim Prokurativama nastupila je i Maja Šuput koja je kako sam kasnije saznao odjevena kao Jelena Rozga parodirala Splitski glazbeni festival, skroz prikladno za lokaciju i pučko, narodno, veselje.
A kako to izgleda u Gornjem domu gdje se plaćaju ulaznice?
Poluprazna dvorana više nalikuje na filmski set za kakav nadrealni, Lyinchov ili horror film. Rijetka publika i još k tome polovica njih maskirana u karnevalske kostime nijemo i nepomično sjedi i gleda čudesan spektakl na pozornici.
Stolice gledališta nisu uklonjene i sve djeluje kao igrana scena.
Možda nije film?
Možda je kazalište?
Neki Bulgakov?
Ionesco?
U velikom stilu njih troje na pozornici. Svjetla reflektora modra i tamnocrvena izmjenjuju se monokromno bojeći atmosferu i difuzna gotovo maglovita igra svijetla u interakciji s ogromnim reprodukcijama Tijardovićevih ilustracija iz doba Art decoa na pozornici.
Veliki stil je uobličen moćnim zvukom i scenskom pojavom njih troje u strogim tamnim odijelima njih dvojice koji na instrumentima prate kraljicu ceremonije odjevenu u strogi kostim crni i kratku crnu suknju, zalizane kose i srebrnom maskom na licu, daleko od djevojčice u crvenom kaputiću sa crnom kapom i videa pjesme “U velikom stilu”, u kojem bježi na sigurni krov u svitanje.
Kao što je pojavnost ove kantautorice drugačija tako je pjesma od originala davno prearanžirana u sve osobniji i aranžerski prepoznatljivih stil.
Sara nas poziva da potonemo u moru zvukova zajedno.
U Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića napokon Sara Renar glas i gitara, plus Dimitrije Simović, bas gitara, gitara, te Marko Lucijan Hraščanec, klavir, i to onaj pravi, veliki koncertni klavir, uz saksofon njih troje na pozornici .
Vedran Peternel, ton majstor koji tokom koncerta čini prava čuda za uši u skladu sa avangardnim i jazz avangardnim koncertima (nedavno je u istoj dvorani bio koncert Dhafer Youssef & Eivind Aarset, u kojem je Youssef istaknuo ulogu ton majstora kao trećeg u bendu), a tu je još i majstor svijetla Marko Mijatović.
Nakon uvodne pjesme slijede: „Marija budi oprezna“, „Trag“, „Jesen“, Hana je već dugo budna“, a mi smo već dovoljno dugo preneseni u svijet Sare Renar .
Ona je uz pomoć dvojice na pozornici i dvojice za pultom poput kapetanice, i njene vjerne uigrane posade brode, uspjela da nas ukrca u svoj jedrenjak, te smo svi skupa zaplovili morima i oceanima duboko proživljenog autentičnog izričaja.
Svi smo uvedeni u ceremoniju u kojoj maskirana heroina rastvara amalgame intimnog i javnog prostora nježnim laticama poezije i mirisom moduliranog repetirajućeg glasa koji odjekuje i transformira se u trenu te puni našu zvučnu percepciju snažnim sugestivnim taktovima uz pratnju glasovira, ritam gitare, gitarskih sola, saksofona…
Atmosfera se održava semplovima i efektima koji imaju…
U pauzama pjesama osim štimanja dolazi do kratkih dijaloga iz publike, te se polako u paralelnoj stvarnosti otvara portal sreće. Emocije se intenziviraju i kolektivni doživljaj se pojačava iako smo na sasvim drugim valnim duljinama.
Bar znamo da smo na istom mjestu .
I onda nakon šeste pjesme “Bok” dolazi do promjene.
Sve do tog trenutka Sarine kretnje i pojava s maskom na licu djelovali su ne tipično i začudno kao i njen novi lik koji oštro vozi okukama zvučnih valova, a onda nakon aplauza: „Prije nego što nastavim dalje, vrijeme je da predstavimo moju desnu ruku na bas gitari i gitari Dimitrije Simović” veli ona, slijedi tišina. Pauza.
“Ispričati će te me, ali za ovu pjesmu ipak trebam skinuti masku!“
Krene klavir, zvonca i sjećaš se tog doba. Tada bili smo “Djeca” slobodna djeca.
I krenu suze ispod maske, a i osmijesi. Emocije se razlijevanju u nama i oko nas u vjeri u bolju budućnost. S predivnim solom na tipkama od ebanovine i slonovače koje pokreće Marko Lucijan Hrašćanec i koncertna sala zbilja jest koncerna sala u kojoj akustični instrumenti dolaze do izražaja, te se rafinirano uklapaju u sva čuda suvremene audio elektronske tehnike.
I u toj pukotini u kojoj se susreću samoća, ljubav, čežnja i maskenbal sve je postalo jasno ,iskreno i istinito.
Uvjerljivo do oduševljenog pljeska i povika:
Bravo!
Nastavljamo sa sjećanjima na festival u kojem “Držali smo se za ruke”. Više nismo u prostoriji u koju smo ušli zbog koncerta. Kolektivnom hipnozom preneseni smo u psihodelični svijet flashbackova ljeta bez ikakve upotrebe opojnih droga.
I sada kreće solo na gitari koji se topi u ehu noćnih rukavaca te pred nas dolaze “Dani bez sjena” koji donose oluju sa vjetrom i kišom.
Sara izvlači glas koji zaziva da padne mrak. Nastavlja se gitarski solo koji kao da spaja prethodnu pjesmu i ovu uz zvukove udaljene grmljavine.
“Bez signala i bez struje sada konačno je mir” nastavlja ona produžujući u krešendo “mmmm Oluja se sprema!” .
I onda bez pauze spajaju se dvije pjesme gitara i grmljavina ulaze u repetirajuću bas dionicu i Sara postavlja pitanje ” Gdje povlačimo crtu?
Sve u svemu radi se o jednom zrelom nastupu za sladokusce. Odnosno one koji vole rafinirani zvuk i uvjerljivi scenski nastup u kojem svjedočimo predani rad benda koji fantastično svira, vokala koji nas vodi od srca do beskrajnih oluja i previranja koja nemaju granica.
Oslobađajući ritual arhitektonske preciznosti dovodi nas do novog čina.
“Jel vam lijepo?
Evo jedna za sve dame u publici zove se Medeja! “, vodi Sara u “mmmmm” nove bitke nošene čvrstom bas linijom koja modulira nakon prve rečenice.
“Sve glasnija je muzika, sve glasnija.
Čuješ li je?”
” Hvala vam ljudi! Ej!”
Pauza, tišina i novi ambijent uz pjesmu “U što vjeruješ?”
U ovoj pjesmi uz pomoć efekata glas Sare Renar postaje zbor koji kao da dolazi iz antičkih drama, te pred nama otvara pitanje iz neke suvremene deus ex machina u kojem umjesto odgovora ispisanog fonetskim pismom odbijamo nježnu repetirajuću melodiju koja pretače zvuk zbora u drevnu vodenicu iz koje izlazi glas vodene nimfe kojoj se pridružuju glasovi prijateljice Eho.
Sve se ipak zaustavlja i zadnja poruka su kapljice melodije koja nas je smirila i vedri nepatvoreni Sarin osmijeh. Koji smanjuje žestoki “Razmak” nošen čvrstim ritmom kojeg prati publika, sada je atmosfera stadionska i mega.
Cijela kompozicija koncertnih brojeva spojila se u željeznicu u koju smo se ukrcali i sada nas nezaustavljivom b…
Moram pohvaliti cijeli tim i ovom prilikom se podsjetiti koncertnih nastupa Sare Renar kojima sam svjedočio u Splitu od jako mlade i perspektivne djevojke ispred Zlatnih vrata, nastupa u Radio Splitu, Quasimodu sve do posljednjeg, ako se ne varam, u Cirkusu prije pet godina.
Sara se razvila u punokrvnu autoricu koja je majstorski ovladala medijem koncertnog nastupa, te uz pratnju kvalitetnog “pokera asova” rastura.
Izuzetno je važno i to da su nastupili u dvorani koja im je pružila uvjete gdje su mogli pokazati svoju kvalitetu.
O ovom koncertu zbilja mogu pisati samo u superlativima, jer je zbilja bio takav.
Veseli me i dojam da nam ovaj sastav ima još puno toga za pružiti u budućnosti. A u Sarinu kreativnost inovativnost i kvalitetan odabir suradnika nimalo…
I za kraj ostaju nam “Nježne riječi”
Veliko Bravo!
Sara i momci i velika zahvala organizatorima na odabiru i podršci.
Hvala!
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/ MLP-U