Ukazanje Ramba Amadeusa aka Anonija Pušića je uvijek događaj.
I da, katkad taj događaj ima donekle negativu impresiju , ali u većini slučajeva onu isključivo pozitivnu. I te kako pozitivnu!.
Stoga odlazak u Šibenik na misu u sv. Mihovila nije bio događaj na koji se ide da bi se obnovile uspomene, ili kako on sam kaže „nostalgija“, već vidjeti, osjetiti nekog Ramba kojeg do sad niste vidjeli.
Sama ideja o angažiranju jazz orkestra (više Big Bendovski orijentiranog), nameće nedoumicu u sam koncept, jer moramo biti iskreni, Rambo i orkestar, hm, nije djelovalo kompatibilno, poglavito u svjetlu njegovih urnebesnih koncerata.
Stoga, put pod noge i u susret iznenađenju, ma kojeg predznaka.
Desetak minuta prije zakazanog početka prostor auditorija je zjapio poprilično prazan, a na početku, s kašnjenjem od nekih akademskih kvarat, već je bio dobrano popunjen. Da, slobodnih mjesta je bilo, ali kad se sagleda konfiguracija pozornice, sa zvučnicima ne obješenim o strop, već dignutim od poda, svatko tko je sjeo sa strane nije baš imao potpuni pogled na pozornicu.
Uglavnom, što se publike tiče, Rambo ipak može biti zadovoljan. Je li je na odsustvo prepunog auditorija utjecao i benigni događaj od nedavno, ili pak jednostavni splet okolnosti, teško je reći, ali oni koji su došli, svakako nisu zažalili, jer …..
Rambo ‘ko Rambo!
Koncert je počeo s orkestralnim uvodom da bi nakon njega i on izašao na scenu i sve se skupa pokrenulo.
Obrade njegovih pjesma su lijepo zvučale, prearanžirane i prilagođene izričaju (big) benda koji ga je pratio. (ili on njih?!)
Jazzom obojeni aranžmani su dali sasvim drugu sliku njegovog opusa u instrumentalnom segmentu i tu jednostavno ne mogu ništa reći osim, lijepo i inspirativno. Aranžmani su dotjerani do razine brušenja i poliranja već oštrih ivica, ali i ono najbitnije, nisu ugrozili esencijalnu bit kompozicije koju su obradile. Ukratko, s te strane, pun pogodak.
Kako bi koliko toliko opravdao svoje postojanje na pozornici, Rambo je većinom recitirao, a nakon toga pjevao liriku koja je sastavni dio kompozicije, ali i poentirajući na ukupnoj izvedbi.
Dakako, između svake kompozicije je bilo par rečenica ili uvoda ili priče, koja je u pravilu nalazila na salve smijeha. Jer Rambo je izrazito narativni izvođač snažne impresije, pa čak i kod banalne lirike kojoj daje smisao u cijelom besmislu nabrajanja ili slaganja. I tu je možda najjači!
(ipak, van ovog konteksta,nemojmo smetnuti s uma instrumentalnu stranu kad je u pratnji klasičnog benda!)
Njegova gitara je bila veoma rijetko u funkciji, a i onda je samo prebirao po njoj. Doduše, iza njega jest svirao gitarist, ali čisto u službi jazz benda.
Tako je valjda moralo biti, koncept je tako iziskivao, iako mi nije bilo drago, no, …
Koncert je plovio prema svom kraju ne ostavljajući nikoga ravnodušnim, reakcija publike je bila dobra, kako za izvedbe i dakako, za njegovih monologa između kompozicija.
I onda, pred sam kraj koncerta, u stvari zadnje stvari na pozornici se penje Rakela Uljević (neka me se ispravi ako sam krivo napisao!), i koncert poprima naznake , odnosno početka opće tarapane.
Kako u stvarnosti izgleda spoj Rambovog narativno i opernog kojeg je isporučila Rakela, to stvarno treba čuti. S monstruozno ritmički preciznim orkestrom iza sebe, stvoren je refren za sva vremena u ovoj izvedbi, koju će čisto sumnjam itko ikada nadmašiti.
Trnci su počeli i to je bio dobar znak, dobar jer je koncert završio, bar onaj njegov službeni dio i čekao se bis.
I onda je drugi dio koncerta zapravo počeo.
„FAP mašina“.
Rambo u svom najboljem izdanju.
Rambo apsolutni gospodar života i smrti u prostoru.
Rambo kreator tarapane koju danas nitko ne može stvoriti, doslovno iz ničega. Par udaraca, tantrički ritam, lirika u kojoj svaka riječ za sebe nema nikakvog smisla, a zajedno tvore predivni niz koji masu baca u trans.
Rambo koji je uvijek bio i nikad nije prestao biti, to što jest, ma koliko se trudi ne biti katkad.
I naposljetku Rambo kao govornik našeg drugog „ja“ koji u rezanju salame vidi simboliku, ma o kojoj god da se radilo.
To je Rambo i kao takav će živjeti dok je nas.
Svjetla su se upalila, masa je uzalud pjevala:
„Čobane vratiti se, tvoje ovce te trebaju!.
Bio je neumoljiv, a možda je i dobro da je tako, jer sljedeće ukazanje će ponovo biti susret starih pajdaša s nepredvidivim ishodom.
Ako je samo to razlog sljedećeg hodočašća na njegov koncert, sasvim dovoljno!
P.S. Konceptualno se nije uklapalo u ovu objavu, pa ću referencu na produkciju staviti pod P.S.
Dakle, iako ne preglasan, ma što to značilo, razglas je bio odličan, a ono što je najviše impresioniralo, Rambov vokal je bio kristalno ozvučen. Znajući koliko je to veliki problem na većini koncerata, a pogotovo u svjetlu broja instrumenata na pozornici, prst gore mix pultu!