Došao je i taj dan, tj noć, da odem po prvi put u novootvoreni splitski klub Porat.
Prije toga posjetio sam plesno-glazbeno/vizualni happening i izložbu u Info zoni gdje je Svagi, slikar i strip autor predstavljao svoju novu knjigu/strip Gradska vrana uz izuzetan performans Petre Najman.
Nakon toga, na žalost, nisam nastavio put Doma mladih gdje je u sklopu festivala Ispod bine bila završna večer, niti na Gripe gledati cajke (iskreno do završetka koncerta Partibrejkersa i odlaska na pivo blizu Gripa nisam ni znao da je tamo koncert), ali sam se uvjerio da je Split dobio daleko najbolji koncertni prostor srednjeg kapaciteta u državi.
Možda bi još malo trebalo poraditi na sređivanju okoliša, ali sam klub Porat izgleda kao koncertna rock dvorana iz snova.
Unutra se pazilo na sve detalje, od zvučne izolacije, klimatizacije, rasporeda šankova, blagajne, garderobe, WC-a, doslovno sve je na vrhunskom nivou.
I nadam se da će potrajati barem nekoliko desetljeća, jer naš grad do sada nije imao sreće s klupskim prostorima, a ovakav nikad nije ni imao.
Da misle ozbiljno, voditelji su potvrdili vrlo raznolikim izborom izvođača. Od Bijelog dugmeta koje je klub otvorilo, preko Laibacha, Baby Lasagne, Jelusicka, Zorice Kondže, Harija Rončevića do sinoćnjih Brejkersa, pa do najavljenih Duška Kuliša, Opće opasnosti, Pipsa, Majki, Kriesa, techno partyja i svega ostalog.
Za opstanak takvog kluba bitna je raznovrsna ponuda. Ono što bi i u ovom klubu, kao i Tvornici (u Vintageu imamo pozitivan primjer), bilo nužno, ponuda je više od jednog lošeg piva po pet eura.
Barem je lokalna craft scena dovoljno jaka da se ponudi bar jedno pivo uz standardno lošu Žuju (u Tvornici još gori Carlsberg, znam sponzorstvo je gadna stvar, ali mislim da bi se moglo ispregovarati barem jedno).
Kad bismo napokon dobili i jedan manji klub (uz izvrsni Hrvatski dom koji je idealan za klasičnu i jazz glazbu, ali za rock definitivno nije), tipa Judinog drva ili Quasimoda i Cirkusa, i mi, ljubitelji malo alternativnijeg zvuka mogli bismo opet doći na svoje (Otium nije to, a ni Kocka).
A sad da dođemo na ono po što ste ovdje došli, koncert Caneta i drugova.
Vrlo ugodno popunjen prostor kluba obećavao je dobru svirku, većina je ekipe bila preko četrdesete, iako je dominirala muška publika.
Brejkerse sam zadnji put gledao lani u Makarskoj na otvorenom i bili su jako dobri, a prije toga i na raznim splitskim lokacijama, od tvrđave Gripe do Quasimoda.
I snalazili su se dobro neovisno o veličini prostora.
Već je glazba s razglasa, (a svirale su osamdesete), dala naslutiti da je razglas monstruozno dobar, a kad su se Cane, Anton i ostatak benda popeli na binu i udarili prve rifove, to se i potvrdilo.
Izvrsno ozvučenje, kristalan zvuk benda i jasan Canetov vokal udarali su poput pneumatika.
Pravo je oduševljenje krenulo nakon četvrte stvari, „Zemljotresa“, a onda su uslijedile „Lobotomija“, „Ćutanje“, mirnija „Kraj mora“.
Anton je dobro prašio s fuzzom i bez njega, solirao kao da mu je dvadeset i pet, a Cane glasno deklamirao svoje poprilično jednostavne stihove veličajući individualizam i borbu protiv sistema u skoro svakoj pjesmi.
Anton je povremeno ispadao iz ritma, ali brzo se hvatao s ostatkom benda i isporučivao neke od najžešćih rifova regionalne scene.
Hard rock, garaža s punk energijom i blues, ovoga puta bez usne harmonike, dizali su atmosferu, no publika je nekako bila previše mirna za takav koncert. Tek kad je na red došla „1000 godina“ živnula je i ekipa iz sredine i stražnjih redova.
Imao sam dojam da je pola ekipe na koncert došlo zbog hypea uopće ne znajući što očekivati (ali to je izvrsno, jer publiku treba stvarati i educirati – ovakvi koncerti su izvrstan pokazni primjer).
A pred kraj regularnog dijela kad su udarili s „Hipnotisanom gomilom“, „Kreni prema meni“ i „Hoću da znam“, došlo je do blagog delirija.
Završili su sa standardnom „Molitvom“, a nakon poprilično blagog poziva vratili se na bis i otprašili još pet šest stvari jednakom energijom i entuzijazmom.
I Cane se oduševio prostorom i uz „Najbolje se putuje sam“ poručio da se vidimo opet i uvijek.
Sve u svemu od Partibrejkersa smo dobili ono po što smo došli, intenzivnu glasnu garažnu svirku s baražama gitarskih rifova i sve zanimljivijim Antonovim solažama.
Bend nije izgubio želju za svirkom i to se vidi.
Ne odrađuju koncert jer moraju, ima tu i one primordijalne želje za dokazivanjem.
I premda nisu moj prvi izbor (a ni drugi), za vrćenje na gramofonu, ovakve koncerte uvijek ću posjećivati.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dallmatino