‘Hvala vam što ste napunili salu, mi smo tu da napunimo vaša srca.’
Tako je započeo koncert Mišo Petrović, gitarista i za ovu večer vođa benda Mostar Sevdah Reunion, prije nego što nas je zapljusnuo valovima sevdaha i sevdalinki.
Iako pretežito pohodim rock koncerte i sve što se veže za njega, nisu mi ovi zvukovi potpuno strani.
U biti godinama se ponosim činjenicom da sam davne 2007. doputovao iz Splita u Dubrovnik samo da bih doživio koncert kralja ciganske glazbe Šabana Bajramovića. Pokazalo se kasnije vrlo vjerojatno njegov posljednji u životu, jer nas je zauvijek napustio deset mjeseci kasnije, bar u svom fizičkom obliku. I potraga za potvrdom te činjenice jeli posljednji ili nije dovela me nenadano do najvećeg prijateljstva preko granice u životu, s Milošom Stojanovićem, autorom nagrađivanog dokumentarca o Šabanu, jedinog ikada snimljenog s njim u glavnoj ulozi. Tom prigodom sam dobio na poklon i više puta preslušavao album zlatnih korica, ‘Šaban & Mostar Sevdah Reunion’, snimljen upravo za taj film.
Nakon Blues challenge tjedna ovaj mjesec u Splitu koji korijene vuče iz Amerike, dobili smo geografski bliži Blues, onaj balkanski zvani Sevdah, kao i Soul, balkanski zvan Sevdalinke. I na ovom koncertu smo doživjeli ispreplitanje i kombinaciju jednog i drugog. Iako postoje mnogi orkestri koji sviraju slično po svijetu, nemamo baš često prigodu poslušati ovu vrstu glazbe u nas. S istoka se do nas najlakše probije ono najgore, ili turbo folk ili granate, ne znamo šta je smrtonosnije.
Svoju zahvalnost za to pokazalo je puno i gledalište, do posljednje stolice. Toliko puno da ni mi kao press nismo imali zagarantirano mjesto, već smo čekali one koji nisu došli, da bi sjeli na njihovo mjesto.
A publika je, sad se već pomalo navikavam na to, obično ona koja gleda dnevnik u 19, uživa u koncertu do 22, u krevetu je već do 23, a ujutro je buđenje sa svitanjem.
Sve više i bliže sam i ja taj.
Nitko više nije mlad, pjevao je Štulić.
A uz nimalo pretenciozan, ali uigran bend od dvije akustične gitare, bubnjeve, bas, violinu i klavijature, (ne, nije bilo harmonike, molim lijepo, na moju žalost), vodila nas je najmlađa na bini Antonija Batinić.
Kada je zapjevala: ‘Teško meni u Sarajevu samoj’ spuštali su se mobiteli, vadile se maramice iz sakoa i brisale suze. Odjedanput mi je njen glas bio neusporediv s ikojim ili ičim drugim. Mogla je čitati vremensku prognozu, i dalje bi zvučalo za kidati žile.
Nije to bilo samo do raspona i jačine, ono kada pucaju čaše, prozori i lusteri u dvorani, već ta čistina, snaga, a puka emocija.
Da kažem onu staru: ‘S tim se rađa, to se ne može navježbati’, uvrijedio bih sav trud njen. Znam ja kako se vježba pjevanje, toliko da sam odustao nakon par mjeseci pokušavanja.
I onda bend, svi zajedno krene junački, doslovce nas na momente uplaši kada zasvira svoje i povede nas u ples i ekstazu. Dobro, ne baš ples, nema nigdje mjesta za ples, ali osjetilo se podrhtavanje tla od neprekidnog cupkanja nogu svih u publici, posebice mene.
Neke pjesme nismo znali, a neke su znali svi, bez obzira na to što ih neće pjevati u autobusu naglas, kao ‘Zvijezda tjera mjeseca’, ‘Moj Dilbere’… , a nasmijao sam se kad je plačno zapjevala, a ja ponovio: Obećao si Mito… , a i drugi oko mene su skužili poveznicu, no brzo nas je vratila na svoje postavke:
“…da ćeš jedne noći
kad se varoš smiri
ti po mene doći
‘Ej, cveće tvoje belo već je čekajući uvelo…”
I onda bend i svi skupa u glas raspalimo u refren:
‘Zašto Mito ne dođeš
da me kući povedeš
da ti svoje srce predam
da ti staru majku gledam
Mito, Mito bekrijo’
Ma tko to ne bi zapjevao, došlo mi da staru majku nazovem. A tog Mitu, za šiju bih ga uhvatio i bacio njoj pod noge. Ali da je došao odmah, ne bi bilo ove pjesme, tako to ide. Ne raste se u veselju, već samo u tuzi.
Nakon skoro dva sata svirke završilo se s kojom drugom nego ‘Čudna jada od Mostara grada’.
Ali stojeće ovacije nisu im dopustile niti da okrijepe grla domaćim vinom, već su se morali vratiti na pozornicu i udovoljiti gladi publike za ovakvom emocijom.
Mišo koji se često opušteno i otvoreno obraćao publici je iskreno rekao da su bend koji nema probe, što je, ne zna on, svojstveno mnogim bendovima u Splitu i okolici, i da će sada po prvi puta premijerno izvesti jednu pjesmu, nadajući se da ćemo je mi prepoznati.
Radilo se o ‘Dej mi, Bože, oči sokolove’, staroj međimurskoj pjesmi koju je Zoran Milanović izabrao da mu se pjeva na svojoj inauguraciji ove godine.
A konačno je koncert završio s ‘Djevojka je zelen bor sadila’, ako se ne varam od Zlatnih Dukata, iako je i Neda Ukraden pjeva (ali prezime joj govori da nije njeno).
Ima li boljeg završetka koncerta od stihova:
‘Da ja vidim što moj dragi radi
da li pije ili drugu ljubi
Ako pije nek se ne napije
ako ljubi nek se ne zaljubi’
To samo Sevdah može. Ja bih ovako cijelu noć.
Hvala Hrvatskom domu na širenju kulture, tolerancije i ljubavi.
Hoćemo još!
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Jelena Rogošić/ MLP-U