Nakon debakla u Trogiru, Bare je nastupio u Šibeniku u tvrđavi Sv. Mihovila.
Po tko zna koji put ostajem impresioniran utvrdom i njenim uređenjem, odnosno namjenom u ljetnu pozornicu. Već sam o njoj dovoljno na ovom portalu, tako da se jednostavno ne isplati ponavljati. Samo kratko, najljepša i najbolja ljetna pozornica u ovim krajevima.
Bare je u Šibenik stigao s hipotekom nastupa u Trogiru i već u samoj najavi je rekao da je dobio „po prstima“ i da će se ponašati „uzorno“. Što to u njegovom slučaju znaći, svi znamo i prihvaćamo, jer ipak, to je Bare.
O Majkama neću trošit riječi, jer prvi taktovi uvodne „Ljubav Krvari“ tjeraju suzu na oko. Ovaj put bi bilo nepravedno bilo koga izdvojiti, jer svi su “pumpali“ 100 na sat. I bilo je vidljivo da su dobro raspoloženi, očito kao posljedica stanja Bare koji je funkcionirao besprijekorno u svojim granicama.
Protokom vremena postaje antipod klasičnom pojmu „master of ceremony“ što samo dokazuje njegovu superiornost ili pak neprikosnoveni status kojeg uživa. Vjerojatno nešto od prvog, ali sigurno puno drugog, jer teško je riječima objasniti kako to da se u nekim normalnim okolnostima gubitak, odnosno trošenje glasnica do šapata, ne smatra nečim lošim. Bilo tko na njegovom mjestu bi instant bio marginaliziran, gurnut i odbačen, jer istinu govoreći, što je to što čini pjevača ako ne njegov glas. Ali ne i Bare. Može režati, šaputati, kreveljiti se i pjevati u na granici šapata, a da publika ne da mu zamjeri, već uskače u dionicama i de facto preuzima njegovu vokalnu ulogu. To se najbolje vidjelo negdje po sredini koncerta kad je na red došla „Budi Ponosan“, u kojoj je publika iznijela skoro cijelu vokalnu dionicu.
I po tko zna koji put, umjesto da gradi atmosferu i postepeno, kako se koncert primiče kraju, da je dovde do usijanja, on svako malo hladi publiku. Dobro, ovo je viđeno nebrojeno puta kod njega, i time de facto postalo zaštitni znak, ali ipak uvijek fascinira ta spremnost publike da nakon hladnog tuša na prve mrvice nota poznate melodije uskoći i preuzme pjesmu.
Čudnovato i očaravajuče!
Možda će se činiti pretjeranim i van konteksta, ali samo jedna osoba na našim prostorima je u stanju održati koncert, a da skoro ne zapjeva, a to je Mišo Kovač. Bare mu se opasno približava u tome.
Drugim riječima, Bare je bio na visini zadatka. Bio je discipliniran koliko se od njega to može tražiti, vodio je koncert intuitivno kao i uvijek, ali sa smislom i ukusom. Da li se nekom svidjela play lista ili ne, to je drugo i nadasve osobno.
Nakon nastupa u Trogiru, Bare je položio popravni!
Na drugu stanu, Majke. Što o njima reći, a da već na ovom portalu nije rečeno. Teško, ali na ovom koncertu su bili i iznad toga. Superlativi, pogotovo oni ponovljeni su bljuzgavi, a o patetici da i ne govorim, tako da neću o njima. Jednostavno bili su VELIKI. Toliko veliki da sam sa svoje strane napravio nešto što sam zadnji put radio kao klinac, odnosno prvi put na koncertu grupe Queen u Zagrebu, tamo u sedamdesetima prošlog stoljeća, „zagrlio sam zvučnike“. Znao sam kad će doći moćan trenutak, znao sam kako će izgledati i stao na par centimetara, doslovno, na par centimetara od tonskog stupa koji je bio na zemlji, i čekao. Zvučni val me je digao s betona, lansirao van ovog planeta, .. bilo je to par minuta onog užitka kojeg teško itko može opisati riječima. I po tome je ovaj koncert jedan od … , bar u mom slučaju!
Time smo stigli i do produkcije. Light show je bio dobar, čak odličan na trenutke, ali ubitačan za fotografiranje, poglavito radi prevladavajućih boja koje malo lošiji aparati ne vole. S druge strane, Smokva je za mix pultom vodio koncert sigurnom rukom ne dopuštajući ni na trenutak da ono bitno bude gurnuto u pozadinu. Tu prvenstveno mislim na trenutke kad su Kruno (gitara) i Davor (pedal steel gitara) pleli svoju čipku, a Smokva ih isturao van slike kako bi poentirao na trenutcima.
Sve u svemu, ukupno gledajući, produkcijska strana je bila još jedan veliki plus koncertu!
Kako je interakcija pozornice i publike bila na visini, bilo je za očekivati i bis. A on je došao i to ne samo jedan. Baru i Majke je publika vraćala dva puta na pozornicu dok nije dobila „Vrijeme je da se krene“, što je bio okidač za tarapanu. Bilo bi toga još, jer je i pored upaljenih reflektora, „nema više“ publika skandirala, ali tri put bi očito bilo previše.
Koncert u sv Mihovilu možda i nije Barin najbolji koncert u zadnje vrijeme, a to i nije bitno. Bitno je to da je publika otišla zadovoljna, a umjetnici sa spoznajom da je još jedna uspješna večer iza njih i lijep okus u ustima kad se ujutro probude.
Čovjek poželi nemoguće, da svaki put bude tako!