U ovoj emisiji donosim jednog od najpodjecnjenijih gitarista i kompozitora, irskog velikana na gitari i blues majstora, Gary Moora.
Pored par kompozicija iz njegovog ranijeg stvaralaštva, poslušat ćemo povratnički blues album “Old New Ballads Blues”.
Jedna mala napomena prije nastavka emisije.
Ovom emisijom i ovim albumom nemam namjeru pokriti karijeru ovog umjetnika ni njegov opus.
Za tako nešto je potrebno daleko više od jedne emisije.
Robert William Gary Moore ili skraćeno Gary Moore, rođen je 1952 godine u Belfastu u Irskoj.
Započeo je sa gitarom još u najranijem djetinjstvu, točnije u dobi od osam godina. Malo bolju gitaru nabavlja s 14 godina. Iako ljevoruk, od malena, gitaru svira ka desnoruki pripadnici homo sapiensa.
Presudan trenutak u njegovom muzičkom opredjeljenju je bilo preseljenje u Dublin u dobi od 16 godina. Tu se susreće s različitim muzičkim uticajima, koji će kasnije odrediti njegov muzički razvoj. Najveći uzori tog doba su mu bili dakako Albert King, Elvis Presley, The Shadows i The Beatlesi.
Breaking point mu je bio koncert Jimi Hendrixa i John Mayal Bluesbreakersa. Oni su ga usmjerili u blues-rock vode u kojima će plivati manje više cijelog života. Ono sta ga je definitivno determiniralo i dalo mu smjer u životu, bio je susret sa Peterom Greenom.
Green je izvršio presudan, a moglo bi se reći ultimativan uticaj na Moora, čak štoviše, uticaj je bio toliki da je Moore 1995. godine izdao tribute album posvećen Greenu. Interesantno je da Moore svira Greenovu Les Paul Standard gitaru, koju mu je ovaj najprije posudio, da bi mu je kasnije poklonio uz obrazloženje “da bi imala dobar dom”. (Za one koji nisu upućeni, Peter Green je bio leader i gitarista grupe Fleetwood Mac, u to vrijeme, benda broj jedan na zemaljskoj kugli. Tih mjeseci pa i godina su neprikosnoveno vladali pozornicama i top listama diljem svijeta. Dakako, govorim o prvoj inkarnaciji banda.)
Dunque, te 1968 godine, kad se familija prebacila u Dublin, Moore se pridružuje lokalnoj grupi Skid Row. Tu su ga zapazili moguli diskografskih kuća i taj se trenutak uzima kao početak njegove karijere.
Za samu grupu i Moorea u to vrijeme, vezane su dvije zanimljivosti. Vokal grupe je bio Phil Lynott, sa kojim će prijateljevat a i svirati do kraja života. (Phil Lynott je kasnije bio alfa i omega grupe Thin Lizzy).
Druga zanimljivost je vezana za današnje dane. Naime, Moore je prodao za nekih 10 000 zelenih papirića ime Skid Row. Prodao ga je natapiranin prangijašima iz Kalifornije, tako da ne bude zabune, danas postoji američki band tog imena.
Prvi solo album Moore izdaje 1973. godine pod paravanom banda nazvanim “The Gary Moore Band”. Nazvan “Grinding Stone”, biva izdan u Sjevernoj Americi od male, Neil Kempfer-Stocker diskografske kuće. Album pobuđuje pažnju te biva proglašen albumom godine u državi Washington.
Kad o Americi govorim, ovom prilikom bi napomenuo, da unatoč ograničenom kultnom status, a pogotovo prema muzičkom izrazu kojeg je gajio, a koji je dio američke kulture, Gary Moore zapravo nikada nije stekao zasluženi status na tom kontinentu. Razloga za to je puno ali manje više svi spadaju u sferu businessa, čime se ovdje ne bavimo.
Po raspuštanju Skid Row-a, Moore zajedno sa svojim kompanjonom, Phil Lynottom oformljava Thin Lizzy. Njegovo članstvo u bandu nije bilo dugog vijeka. Moore dobiva ponudu koja se ne odbija. Ian Hiseman ga poziva da mu se pridruži u drugoj inkarnaciji Colloseuma, i tako Gary Moore postaje dio legende. No, ni tu se nije skrasio.
Ponovo se vraća u Thin Lizzy i kreću na turneju po Americi, kao predgrupa grupi Queen.
Te 1978. godine s Phil Lynottom, snima single “Parisienne Walkways”, koji dolazi na Top Ten u Engleskoj. (Poslušat ćemo rijetku živu snimku te pjesme, na koju san nabasao slučajno za jednog od beskonačnih lutanja po bespućima neta. ). “Parisienne Walkways” se isto tako našla i na drugom solo albumu, i za neko divno čudo, i album dolazi na Top Ten u Engleskoj.
Te iste godine Moore sudjeluje u stvaranju još jednog velikog albuma. S Thin Lizzy izdaje album “Black Rose”, koji po mnogima predstavlja vrhunac muzičkog izraza tog pravca. I normalno, nestašan kakav je bio, opet sve napušta i pridružuje se Cozy Powelu na njegovom solo albumu, da bi nakon toga osnovali G-Force, grupu kratkog daha i atomske energije.
Osamdesete Moore dočekuje s Greg Lakeom na njegovom solo albumu i gostuje na Powelovom drugom solo ostvarenju ”Octopuss”. U to vrijeme sazrijeva mu spoznaja o solo karijeri te počima sa serijom heavy-metal baziranih albuma.
1982 godine izdaje “Corridors of Power”, 1983., “Victims of the Future”, 1984., “Dirty Fingers” i živi “We Want Moore!”. Niz se nastavlja 1985. godine s “Run for Cover”, 1987. “Wild Frontier” i naposljetku 1989. godine izdaje “After the War”. Ovim izdanjima pridobiva ogromnu armiju sljedbenika u Europi ali nažalost ne i u Americi.
Zasićen permanentnim pritiskom za pisanjem hit singlova i umoran od heavy metala, Moore se vraća korijenima albumom “Still Got the Blues”, izdanim 1990. godine. Pomalo čudan odabir s obzirom na vrijeme izdavanja, ali album se potvrdio kao njegovo najpopularnije i najprodavanije izdanje do tada. Naslovna kompozicija “Still Got the Blues”se penje na sve moguće top liste. Potvrđujući pravilo da dobra muzika nema svoj vijek trajanja kao i da je nebitan trend koji u tom trenutku vlada, Moore se blues albumom potvrđuje kao umjetnik ali i kao vrhunski blues gitarista. Na albumu gostuju najveća imena bluesa tog doba, Albert Collins i Albert King, te George Harrison.
Bisernu blues ogrlicu sačinjava i sljedeći album, “After Hours” izdan 1992. godine, te “Blues Alive” izdan 1993. godine.
1994. godine sudjeluje u projektu nazvanim BBM. Radi se o osnivanju super grupe s Cream ritam sekcijom, basistom Jack Bruceom i bubnjarem Ginger Bakerom. Grupa je bila kratkog daha, snimivši jedan album “Around the Next Dream”.
1995. godine izdaje tribute album Peteru Greenu “Blues for Greeny”, koji sadrži 11 tema komponiranih od strane Petera Greena.
1997. godine donosi pomalo čudnu odluku. Posvećuje se eksperimentu s modernim plesom u “Dark Days in Paradise”, ostavljajući u zbunjozi mnogobrojne fanove, ali isto tako i kritiku.
Ponovni povratak bluesu označava album “A Different Beat”, da bi novi milenij otvorio sa “Back to the Blues”.
“Power of the Blues” izdaje 2004. godine, a “Old New Ballads Blues” 2006 godine. “Close As You Get” 2007. i “Bad For You Baby” 2008. godine. Ovaj zadnji je ujedno i njegov posljednji prije smrti.
I mala napomena, svi nabrojeni albumi su blues albumi.
Za ovu emisiju, kako sam najavio, poslušat ćemo cijeli “Old New Ballads Blues”.
Zašto baš ovaj album?
U stvari mogli bi odabrat bilo koji njegov album iz blues faze i ne pogriješiti u izboru. No, ovaj suzdrži ono nešto, ono što blues album čini ono što jest. Prepun atmosfere, nevjerojatnih gitarskih dionica čija melodioznost granici sa genijem Duane Allmana. O virtuoznosti je izlišno i govoriti.
I još jedan razlog .
Na ovom albumu su jednako zastupljeni stvaralaštvo samog Moorea kao i obrade blues standarda. U neku ruku, mogli bi slobodno reći da je ovaj album abeceda modernog urbanog bluesa i kao takav najprihvatljiviji za predstavljanje Gary Moora u pravom svjetlu. Ukratko, album je, kao što sam naslov kaže, mix starih blues tema, obrada tema Elmore Jamesa, Willie Dixona i Otis Rusha, te novih blues tema od kojih su 5 Mooreovi orginali.
Najveće iznenađenje albuma su u stvari baš ti Mooreovi orginali, “Gonna Rain Today,” i “No Reason to Cry”, te nova obrada teme “Midnight Blues”, koja se inače nalazi na njegovom albumu “Still Got the Blues”. James / Dixonova pjesma “Done Something Wrong” je malo ispod nivoa albuma, ali je zato “You Know My Love” nevjerojatna sa nadahnutim solom na gitari. Moore je otišao toliko daleko da se čini da diše za vratom Duanu Allmanu.
A to je već, nešto veliko…..ogromno !
Moram spomenuti instrumental “Cut it Out”, koji donosi agresivnog Moorea u najboljem izdanju.
Prije nego krenemo sa slušanjem albuma, mala napomena. Gitara koju će te čuti je ona ista iz počeka priče, Les Paul Standard iz 1959. godine, poklon Peter Greena.
Ljubitelji bluesa i vi koji će te to tek postati, kreće – Gary Moore i njegov album “Old New Ballads Blues”.
Pošto se u ovoj emisiji ne bavim karijerom Gary Moora, u nastavku još samo par crtica.
U prvi mjesec 2005 godine, Moore se pridružuje “One World Projektu”, osnovanog radi pomoći unesrećenima u tsunamiju. S njima izdaje singlicu “Grief Never Grows Old”, koja dolazi na četvrto mjesto UK Top Liste.
Na političkom planu, Moore deklarira svoju podršku bojkotu Izraela zbog njegove politike spram Palestinaca.
U drugi mjesec 2011. godine, Gary Moore je partija kod Sv Petra. Uzrok smrti je bio srčani udar, što nije ni čudno s obzirom na život koji je živio. Vjerojatno sad gore svira sa svojim pajdašima iz šezdesetih.
Bez namjere da se ponavljan, moram spomenut listu muzičara sa kojima je svirao i radio. Možda bi bilo lakše reći da su to bili svi poznati umjetnici tog doba, ali evo imena: Phil Lynott, George Harrison, Trilok Gurtu, Dr. Strangely Strange, Travelling Wilburys, Albert Collins, Jimmy Nail, Mo Foster, Ginger Baker, Jack Bruce, Jim Capaldi, B.B. King, Bob Dylan, Vicki Brown, Cozy Powell, Rod Argent, Beach Boys, Ozzy Osbourne, Paul Rodgers, Keith Emerson, Roger Daltrey, Albert King, Iam Hiseman i njegov Colosseum II, s kojim u saradnji s Andrew Lloyd Webberom komponira “Variations”. Surađujući s tako širokim spektrom muzičara, logički se nameće i činjenica da je eksperimentirao s manje više svim poznatim formama moderne muzike, od rocka, jazza, bluesa, countrya, električnog bluesa, hard rocka pa sve do heavy metala.
Nakon njegove smrti, nebrojeni muzičari su mu odali počast, izvodivši njegove pjesme ili jednostavno priznajući ga kao svog uzora. Lista je duga, ali evo samo neke od njih: Ozzy Osbourne, Eric Singer, Doug Aldrich, T mi, Bob Geldof, Roger Taylor, Brian Downey, Andy DiGelsomina, Ricky Warwick, Glenn Hughes, Bryan Adams, Henry Rollins, Scott Gorham, Ignacio Garay, Mikael Akerfeldt…..
Nadalje, evo male liste onih koji su priznali da im je Moore bio jedan i jedini: Vivian Campbell, Patrick Rondat, John Norum, Paul Gilbert, Gus G, Slash, Orianthi, Joe Bonamassa, Adrian Smith, Zakk Wylde, Randy Rhoads, John Sykes i Kirk Hammett.
Eto, toliko o imenima koji su bili pod uticajem Gary Moora.
I na kraju što reći o Gary Mooreu?
Svaki komentar je suvišan. Njega treba doživjeti. Njega treba slušat i slušat, jer on ima što reći.
A slušajući ga, Moore daje ono što je malo tko u stanju tako nesebično dati.
Pitate se što?
SEBE!
Eto!
*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!