Nebrojeno Pink Floyd tribute bandova danas traže mjesto pod suncem.
Sam broj ukazuje na ogromnu disperziju razina prezentacije, jer, moramo odmah naglasiti, reprodukcija opusa grupe Pink Floyd nije samo glazba, već i puno toga što je slijedi i čini njezin sastavni dio.
Najveći tribute bandovi ulažu milijune dolara kako bi bili što bliži originalu, i ne uvijek s uistinu uspješnim rezultatima.
Neki ulažu koliko mogu, katkad s dobrim, a katkad s ne baš tako dobrim ishodima.
I, naravno, postoje tribute bandovi koji su iz „nevolje“ prišli opusu noseći neku vrstu „naked“ verzije ili skoro ogoljene verzije izričaja, na razini garaže, bez ikakvih efekata i ostalih scenskih akvizicija.
Stoga, treba prilagoditi očekivanja s obzirom na status i razinu prezentacije.
(O rezultatima svakog benda iz svake skupine moglo bi se pisati naširoko, ali na ovom portalu već imate prilično materijala za takvu i sličnu diskusiju.)
Vratimo se u „danas“.
Klub Porat ugostio je domaću Pink Floyd akviziciju, Croatian Pink Floyd Show.
Sam pogled na praznu pozornicu dao je nadu u dobar koncert, jer bend se nalazi negdje na sredini gore opisanih rangiranih bendova, dakle, nije „naked“ verzija, ali nije ni „multimilion dream“.
I kad se taj isti pogled usmjeri na set listu koja je ležala na podu, svakome tko poznaje opus ove velike grupe, jasno je da ćemo prisustvovati „veselici“, jer set lista je sadržavala najpopularnije pjesme s albuma: „The Dark Side of the Moon“, „Wish You Were Here“, „Animals“ i, naravno, „The Wall“, dakle, drugi dio opusa.
Izbor je logičan, bilo kakav izlet u dubinu glazbene stvarnosti benda bio bi izlet prema klizavom terenu, jer bilo je to vrijeme kad Pink Floyd i nije bio baš komercijalan bend, a i većina mlađe publike nije familijarna s počecima rada grupe, tako da, … .
No, da se ne shvati pogrešno, ništa loše u koncertu koncipiranom kao retrospektiva „Greatest Hits“, iako bi se prog čistunci instant ogradili, kako od set liste, tako i od samog pojma velikih hitova, koji je bio nepoznat u underground okruženju u doba kad su nastali.
Bend je krenuo „sto na sat“ po samom izlasku na scenu. Moćni razglas je udario u sva čula, prenoseći glazbu koja je obilježila naše živote.
Materijala za „greatest hits“ nije nedostajalo, te se kao „opener“ „In the Flesh?“ sam nametnuo. Publika je snagom zvučnog zida bila odgurnuta od pozornice.
Bogatstvo aranžmana disperzirano na tri (četiri) gitare, bubanj, bas, saksofon i klavijature, toliko je dominiralo prostorom da je bilo pomalo nestvarno.
Nestvarno i gotovo nemoguće ne vratiti se pola stoljeća unatrag i početi razmišljati nad hudom sudbinom.
Bend je uigran, ne mogu reći do savršenstva, ali da je na vrhu, to sigurno jest. Teško je u trenutku pomisliti da ispred sebe imamo bend kojeg čine osobe koje govore naš jezik…
Dakako, kako pravilo pristojnosti nalaže, slijedio ga je „Another Brick in the Wall“ i to oba dijela, tako da je već na početku bilo jasno da će ovo biti „narodna veselica“.
Cijela dvorana je pjevala s pozornicom!
„One of These Days“ mi nije legao. U biti jedina kompozicija na koncertu koju bih radije preskočio, iako mi je jedna od najdražih od samog nastanka, standard benda od trenutka izlaska.
Jednostavno se izvedba i produkcija nisu mogle naći, kako tempa, početak (bas uvod), produkcija prelaza bubnjeva s bas gitarom u pozadini, ne znam, jednostavno mi to nije bilo to.
Osobno?
Apsolutno, dopuštam sasvim drugačije mišljenje…
No, to je bio samo jedan mali „glitch“ u slici koju je bend isporučio, jer „Hey You“ je bio vrhunski odrađen, kako s pozornice, tako i za pultom, „High Hopes“ isto tako.
I onda je došao trenutak, … , „Shine On You Crazy Diamond“.
Prve note su nagovijestile, precizno odrađen uvodni instrumental, napravio je podlogu i onda je refren pokrenuo dvoranu.
Pjevalo se iz sveg glasa, publika je preuzela, činilo mi se da sam negdje na piru i da se piva „Marjane, Marjane“, čekam kad će neki buket poletjeti u zrak i neka od predstavnica ljepšeg spola skočiti za njim da bi bila sljedeća…
Ali ništa od toga, nema buketa, nije bilo mladoženje ni mlade, samo glazba i publika koja je prati iskreno, od srca.
A mene je obasjala mjesečina s one svjetlije strane Mjeseca.
„Ima nade!“, prvo je što mi je palo na pamet u tom trenutku.
No, koncert nije čekao da sredimo dojmove, išao je naprijed, „Breathe“, odlično odrađen na svim razinama, i onda „Time“. Opet veselica u gledalištu.
Prekrasno!
Publika pjeva cijelu pjesmu kao da je na Hajdukovom stadionu, a ne na koncertu prog glazbe… (prog cajka? 🙂 )
Onda je došao trenutak koji sam čekao, došla je, „Great Gig in the Sky“. Tu se lome koplja na sve strane. Ni neke velike tribute grupe je nisu baš uspjele odraditi kako treba.
A na ovom koncertu, vokalno je bilo poprilično uspješno, iako je u drugom dijelu dionice vokalna solistica malo posustala, no, minus ide na produkciju. „Great Gig in the Sky“ jest vokalna dionica, i ona je 99% kompozicije, njen teret i bogatstvo. Mora biti istaknuta u zvučnoj slici, daleko ispred svih instrumenata.
I to nije bio slučaj.
Koncert se kotrljao prema kraju, „Mother“, prekrasno izvedena, „Pigs…..“ odlično, i onda još jedna tura „Marjane, Marjane“ moda, „Wish You Were Here“.
Veoma interesantan uvod, umjesto dvije akustične gitare, samo jedna i saksofon.
Lijepo!
Bio sam na ne znam koliko koncerata Pink Floyd tribute bendova, ali nikad, apsolutno nikad nisam čuo, vidio da dvorana tako unisono prati pozornicu. De facto, sama je otpjevala cijeli tekst, ne samo refren.
Bravo Splite!
I prema očekivanju, „Comfortably Numb“ je priveo koncert prema kraju. Korektno izveden, nije bio klimaks večeri, ali i bez neke velike zamjerke.
I na bis „Run Like Hell“…
Moćno, na svim razinama, dostojan oproštaj…
I onda je došao jedan neplanirani, kratki bis, akustična „Wish You Were Here“, u biti samo refren za publiku… i, svjetla su prekrila „tamnu stranu“.
Što reći na kraju?
Lijepo iskustvo, dobar koncert, primjerena prezentacija i produkcija.
Sve u svemu, grupa se nalazi u pozitivnoj sredini armije tribute bendova i mislim da su iz uloženoga izvukli maksimum na svim razinama predstave.
A publika, nije napunila do posljednjeg mjesta prostor kluba, ali teško je bilo vidjeti veči prazan prostor.
No, ono što je odjeknulo, bar u meni, je poštovanje prema opusu velikog benda i uživanje u njemu.
I ponovo, ako je ovo neka preslika stanja bar u ovom segmentu publike, ima nade!
Ima nade!
P.S. – evo mislim se, hoću li ili neću, malo je van konteksta, ipak hoću … , moram, bez namjere da ikoga potisnem, moram spomenuti bubnjeve i bubnjara.
Ozvučeni, vrh, vrhova, a sviranje po kožama i bronci, nevjerojatno, zatvoriš oči i imaš Masona ispred sebe i to u najboljim danima … iz Pompeiia …
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/ MLP-U