Jugo i kiša obilježili su nekoliko prošlih dana u Splitu. Kao i potpuni nedostatak slobodnog vremena, mnoštvo obaveza i nemogućnost odlaska na nekoliko koncerata na koje bih sigurno otišao da je ikako bilo moguće.
A sličan raspored čeka me i sljedeći tjedan. Tako da sam sinoć kad sam napokon imao slobodnu večer odlučio skoknuti u Porat na koncert Belfast Food, najavu proslave Svetog Patrika koji ove godine pada u ponedjeljak.
Belfaste nisam već dugo gledao uživo, a kako im sljedeće godine pada trideseta godišnjica djelovanja, a spremaju i novi materijal nakon skoro deset godina (prijatelj Dinko Fazinić koji surađuje na nekim od novih pjesama upozorio me na to) i kad god su prije svirali bila je prava veselica, bila je ovo prava prilika za novi susret s bandom u kojem je na počecima (prva tri albuma) svirao drugi moj prijatelj, bubnjar Bobo Grujičić (Kojoti).
Ni umor ni kiša koja je padala do prije samog koncerta nisu me mogli spriječiti da odem do Porta i malo dignem raspoloženje.
Belfast Food su poprilično interesantna pojava na našoj glazbenoj sceni. Nastali su kad su se 1996. glazbenici iz dva riječka benda (jedan je bio Les Beats koji su svirali obrade Beatlesa – njihova današnja inačica Beatles Revival Band sviraju sljedeći petak na istom mjestu), okupili u jednom zbog ljubavi prema Poguesima, Dublinersima, Chieftainsima i irskoj glazbi.
Već sljedeće godine izdali su album uživo, većinom s obradama irskih standarda, ali i drugih izvođača poput Boba Dylana. Hit s albuma bila je njihova verzija irskog klasika „Dirty Old Town“, prepjevana kao „Šporki stari grad“.
Sljedeći je album donio i dosta autorskog materijala uz obrade, ovog puta i Beatlesa, a hit je bila pjesma „Mate i Matilda“, obrada klasika „Waltzing Matilda“ u veselijem stilu i s tekstom inspiriranim Miljenkom Smojom.
Treći je album imao izvrsnu igru riječi u naslovu, „Melodije Irske i Kvarnera“ i još nekoliko izvrsnih stvari.
Nekako sam ih u to vrijeme i gledao par puta. Belfasti su neobična pojava i jer egzistiraju negdje u svom prostoru. Ne pripadaju, po glazbi koju sviraju, riječkoj sceni, nisu ni mainstream, ni alternativa, izvrsni su glazbenici, kombiniraju i irsku glazbu, pop, rock i punk, a poznato je da im koncerti na kraju budu veselice.
Tako sam očekivao i ovoga puta, premda mi se činilo da je Porat prevelik prostor za bend.
U klub sam stigao na sam početak koncerta, zvuk je bio standardno kristalno čist, a, očekivano, u dvorani je bilo dvjestotinjak ljudi, što je za klub premalo, ali za bend definitivno nije, pogotovo u Splitu.
U prvom su dijelu svirali uglavnom autorske stvari, presjek karijere sa svih albuma, kao i dvije nove, „Sretne ulice“ i „Svira muzika“, koje obje imaju hitoidnog pop potencijala.
Bile su tu i dvije Marte s drugog albuma, popriličan broj s „Melodija Irske i Kvarnera“ („Van iz grada“, „Svjetla Kontinentala“, „Večeras odlazim“, „Moja draga“, „Rain and Snow“ …), bilo ih je nekoliko i sa „Zelenog albuma“ koji ove godine slavi dvadeset godina, ali i sa zadnjeg, „Očekuvanja“.
Kad su negdje nakon sat i pol svirke odsvirali „Šporki stari grad“ bio je to znak za početak veselice.
U drugom dijelu koncerta pretežno su svirane obrade, od balade „Wind That Shakes the Barley“, koju bend svira u nešto veselijem tonu, preko „Irish Rovera“, „Like a Rolling Stone“, „Streams of Whisky“, do „Mate i Matilde“ i „Get Back“, Beatlesa.
Na vokalu su se izmjenjivali i Alen Širola, basist i autor većeg dijela opusa, Marko Anić gitarist, Erik Malnar, drugi autor, multiinstrumentalist koji je svirao sve, od frule, harmonike, ukulelea do gitare te violinist Sebastian Mavrić koji je svojom svirkom davao poseban štimung.
Bubnjar Mario Jurić cijelo je vrijeme držao ritam i jedini nije pjevao.
Dečki su vrhunski usvirani, kao i vrhunski glazbenici, no malkice mi je nedostajao neki šporkiji, punkerskiji vokal, posebno u izvedbama irskih standarda.
Odsvirali su puna dva i pol sata ukupno, na bis dodali dvije pjesme, dok je dio ekipe ispred bine plesao i veselio se.
Sve u svemu jedna pozitivna večer, koja je unatoč polupraznoj dvorani zasigurno zadovoljila sve nazočne.
Jedina zamjerka mogla bi biti malo previše dima na bini i light show koji je na trenutke bio prenaglašen, iako je često bio prikladno zelene boje.
Na povratku s koncerta policija je standardno zaustavljala sve vozače što je postao običaj tako da ili nemojte popiti više od jednog piva ili imajte vozača koji ne pije ili se vozite Uberom.
A Belfast Food zahtijevaju barem dva piva, jer su veseli i rasvirani, a imaju i začina.
A nitko nije ni spomenuo današnju utakmicu Hajduka i Rijeke.
- Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
foto album:
* sve fotografije: Boris Vincenzo Dalmatino/ MLP-U