Anna Oxa je više od pop ikone s Apenina. Svojim neortodoksnim i emocionalnim pristupom izvedbama kompozicija je sebi priskrbila naziv „la Voce e il Cuore“, što u biti tek donekle determinira ovu umjetnicu. Razlog tome je različitost utjecaja u skladbama, ali i pristup aranžmanima. Krećući se stazom između kancone i progresivnog izričaja, Anna Oxa neminovno svojim pjesmama nosi pečat obje strane koje se na Apeninskom poluotoku mjestimično preklapaju, sijeku, ali i udaljuju do neprepoznatljivosti.
Ovako opisana muzika koju ova diva izvodi možda izgleda komplicirano i teško za razumjeti, ali zato muzika i postoji da svojim notama na opipljiv i veoma vidljiv način da sliku filma kojeg vrti ili opisa atmosfere koju prenosi.
U tom kontekstu koncert Anne Oxe u šibenskoj tvrđavi sv. Mihovila je bio izuzetan, koncert koji je, da bi se o njenu moglo trezveno razmišljati, trebao imati iza sebe prospavanu noć i s njenim odmakom donijeti konačni (osobni) sud.
Bivajući sve samo ne klišeizirana pop diva, Anna Oxa je pružila izuzetan koncert, prepun prigušenih emocija u komornoj atmosferi stoljetnog zdanja. Same zidine utvrde u sprezi sa zvukom koji je dolazio s pozornice i Aninim glasom davali su upečatljivu sliku jednog trenutka koji u svojim varijacijama trajao i trajao.
Iako nepretenciozno zamišljen koncept koncerta, isti je i te kako pažljivo doziran, majstorski realiziran, tako da se u ni jednom trenutku njegovog trajanja ne bi moglo reći da je bio ispod nekog (visokog) prosjeka koncerta.
Instrumentalno je sve bilo na visini, ali ono što najviše impresionira u ovom segmentu jest simbioza njenog „lutanja“ stilovima, od klasičnog popa, umivene (stilizirane) progresive, pa sve do etna i natrag, te njenog glasa. Iako se u početku, dok tehnika nije „sjela na svoje“ činilo da je Anna izgubila dobar dio svojih vokalnih mogućnosti, u tijeku koncerta je to i te kako demantirala. Posebno iznenađenje predstavljaju dionice koje je odradila u visokim registrima. Njih doduše nije bilo puno, ali sve što je odradila u tim visinama je bilo čisto i impresivno.
Šesteročlani bend s arsenalom instrumenata i veoma kompleksnim aranžmanima je ispričao jednu posebnu (apeninsku sympho rock) priču. Dakako, teško se bilo oduprijeti dojmu uzora, Le Orme, PFM, I New Trolls, Banco, … , su nekako visjeli u zraku.
I u tom kontekstu koncert je bio izuzetan, pogotovo autoru ovih redaka koji ipak u prošlosti nije imao bliskih susreta s opusom Anne Oxe.
Sve u svemu, koncert je protekao u komornoj atmosferi koja mu je davala auru mističnog, izvanserijskog događaja s okusom vrhunskog ugođaja.
No, taj vrhunski ugođaj je ipak bio zasjenjen, ne velikim, ne presudnim, ali iritantnim trenucima. Prvi je bio prilikom simultanog prijevoda Anninog obraćanja publici, kad je u biti recitirala „poslanicu“, odnosno stihove. Očito u želji da svi razumiju o čemu govori, organizator je angažirao simultano prevođenje, koje se pokazalo kao promašaj.
Druga iritirana pojava nije utjecala na cijelo gledalište, ali jest ozbiljno na najgornje redove tribina, gdje se skoro cijelo vrijeme koncerta, a pogotovo za njegovog tihog djela ili Anninih najava čuo glasan razgovor koji se vodio za šankovima tik ispod tih tribina. Vjerujem da je mnogima koji su sjedili iznad tih mjesta koncert bio poprilično okrznut time, te bih ovim putem zamolio organizatora da ipak skrene pažnju osoblju koje radi da upozori posjetitelje da ne ometaju koncert.
Anna Oxa je svojim koncertom ipak ostavila i te kako pozitivan dojam, pogotovo što je u gledalištu bilo veoma mnogo njenih istinskih ljubitelja, koji su često u glas s njom pjevali refrene ili samo podizali ruke u znak odobravanja. Taj dio folklora svakog dobrog koncerta je trajao od prve do posljednje note, pa i bisa s kojim se diva oprostila od Šibenika i njegove publike.
Drago mi je što sam bio na ovom koncertu, i hvala organizatoru na njegovom održavanju. Njime je stavio još jednu veliku „OK recku“ na dršci panela na kojem bilježi uspjele događaje i koncerte koji će mnogima ostati u sjećanju.