Obično nakon prospavane noći utisci i emocije dođu na svoje mjesto.
Kroz noć se sve nekako posloži, te ujutro u biti treba samo prenijeti na „papir“ ono što je već dovršeno u memoriji.
Tako bi trebalo biti svaki put po nekom šablonu, jer je prirodno i logično.
No, ne i ovaj put.
A predmet kaosa u glavi jest Acid Mothers Temple, koji su rasturili šibenski Azimut.
Teško je da se itko može pripremiti za ono što slijedi kad koncert počne. U trenutku, ili točnije, u stotinki sekunde od prve note i lavine koja grmi iz zvučnika, jasno je da ovo neće biti „još jedan koncert“.
Možda njima, ali nama definitivno ne…
Za nenaviklo uho prejako, za naviklo, taman. Po prvi put od ne znam koliko vremena ne fali ona dva decibela, koja su, kao nekakvo prokletstvo visjela nad koncertnim prostorima u posljednje vrijeme.
Bend, … e da, kad bi se reklo da „svira“, bilo bi potpuno pogrešno. Jer ono je daleko više od svirke, to je grmljavina koja se može usporediti samo s hukom lavine ili pak zaglušujućom tišinom tsunamija.
A zvuk je bio… , pa, ni to se ne može opisati. Hibrid Spectorovog zvučnog zida, preliven debelim slojem noisea, pakovan u manijakalnu kraut ambalažu i naposljetku isporučen u obliku „kompaktne kocke“ zvuka, kocke koja teži tone i kao takva se obrušila na auditorij.
Kompozicije, ako se tako mogu nazvati, očito nastale iz jamova, nemaju nikakvu strukturu u smislu klasičnog kostura. U biti, sve manje, više počinju s krajem, i taj se kraj odvija kao nadogradnja, da bi na kraju, pogađate, završio s krajem, u krešendu dostojnim Swansa, dostojnim divljenja.
Svaka je sekunda koncerta potvrđivala tu tezu.
Acid Mothers Temple su bend kojeg se dolazi poslušati, a da u biti ne čujete niti jednu „čistu“ notu. Bend je aranžmanski u stanju s instrumentima (uključujući sintesajzer, na kojem se cijelo vrijeme redaju efekti koji pune praznine) probiti sve moguće okvire dosadašnjih izražaja.
A govorimo o undergroundu i eksperimentu, koji u neku ruku gazi teritorijem kraut grupe Can.
Sama usporedba s najvećima daje težinu, a kad je kreirana u vrijeme carstva potpune retardacije glazbene scene, onda ima snagu tektonskog poremećaja.
Acid Mothers Temple neće ući u povijest moderne glazbe, barem ne u onaj dio koji obasjavaju reflektori. Ali će sigurno ostati zapisani u sjećanju mnogih kao „jedan od“, a njihov koncert sve samo ne „jedan od“.
I da, svi su Japanci. I da parafraziram kolegu Davora: nakon tolikog kašnjenja s početkom koncerta, trebali su, kao pravi Japanci, odmah izvršiti harakiri.
Ali nisu.
I to zato što nisu Japanci, živi su dokaz da legislativa stoljeća živi i danas, skrivena od očiju masovnih medija i javnosti.
A njihovo ukazanje na koncertu rijetkost je poput meteora koji u nekom intervalu proleti pred našim očima.
Nadam se da im neće trebati sljedećih 75 godina da ponovno posjete naše prostore.
foto album:
* sve fotografije: MLP-U