Categories
Osvrti

Mike Watt + Il Sogno del Marinaio – Močvara / 19.Listopada-2016.

Mnogima ime Mike Watt ne znači ništa, nekima pak tek mutno sjećanje na davna vremena kad je bio basista obnovljene grupe The Stooges i sa Iggy Popom harao pozornicama diljem zemaljske kugle.

Nekima pak može zvučati poznato njegovo ime jer je svirao sa Nirvanom ili pak sa Blue Öyster Cultom, no, onaj pravi, današnji Mike Watt je nešto sasvim drugo.
I to “nešto sasvim drugo” je pokazao na koncertu kojeg je održao u klubu Močvara.

U biti, bio je to ne samo koncert, već cijeli happening, koji je počeo sa razgovorom Mike Watta sa domaćinom Aleksandrom Dragašem, uz pitanja prisutnih. Nije tu bilo neko nepregledno mnoštvo, no, bili su prisutni ljubitelji prave muzike. Mike Watt je ne samo strpljivo odgovarao na pitanja, već je detaljno lamentirao o današnjem stanju u muzici i referirao na neka neka drugačija (bolja) vremena.
Uglavnom, ugodno druženje uz čašu piva.

Koncert je otvorila predgrupa, Savak iz Brooklina. Momci su počeli pomalo anemično, no veoma brzo su prešaltali u veću brzinu i u žestokom raspoloženju odradili svoj dio zadatka. Posebno me impresionirao bubnjar, koji je neumorno punio i najmanju prazninu i svojim agresivnim bubnjanjem debelo pridonio zvučnoj slici. Ne znam kakva budućnost čeka ovaj garažni post punk band, ali sudeći po viđenom, imaju je.

Nakon male pauze na pozornici izlazi Mike Watt sa svojim suradnicima, sastavom Il Sogno del Marinaio, sastavljanog od Stefana Piliana na gitari, te Andrea Belfiema na bubnjevima.

Kao pripremu za ovaj koncert, između ostaloga, pogledao sam nekoliko videa snimaka uživo i svidjelo mi se, ali ipak ništa me nije pripremilo za ono što je Il Sogno del Marinaio isporučio sa pozornice.

I u samom startu, da krenem od muzičara, jer oni su bili ti koji su svojom osebujnošću obojili prekrasnu večer.

Stefano Pilia, taj čovjek je stvorio svoj osebujan stil na gitari. Nježan, krt i prodoran, a kad zatreba brutalno težak. No ovaj posljednji atribut je rijetko upotrebljavao, jer je brutalnu komponentu za sebe “oteoMike Watt, ne za ništa. Tako smo dobili vagu, na kojoj su ravnopravno sjedili, jedan nasuprot drugog, gitara i bas. Neprekidno u biti solirajući, Stefano priziva neka bolja, daleka vremena gitarskih heroja, koji su svojim sviranjem drobili auditorij i dovodili ga do ekstaze. Ono što me posebno dojmilo kod Stefana jest ta nježnost u pristupu i pletenje mreže u koju se redovno „koprcaoWatt kidajući svojim basom, ne samo paučinu strukture kompozicije, već i samu kompoziciju. Gitarista koji je zaslužio visoku poziciju na današnjim ljestvicama „naj-gitarista“.

Andrea Belfi, za bubnjarevima i udaraljkama. Svirajući na neobičnom setu, doprinio je jedinstvenom zvuku, a svojim jazz pristupom razlio zvučnu sliku u ogromnu širinu. Nadasve maštovit i neumoran, poentirao je svaku notu odsviranu od Stefana i Watta, dajući im neophodan naboj raskošnog ritma i pogonske energije. Na momente je podsjećao na mladog Mick Fleetwooda, kako izgledom tako i odabirom palica i udaraljki, a i atmosferski je bojio kompoziciju u njegovom stilu.

Mike Watt, nenadmašni lucidni basista, koji je prošao manje više sve pozornice na ovom svijetu, od onih velikih do najmanjih, kad je svirao pred desetak ljudi. Ali njegova životna filozofija jest sviranje pred publikom i ako ima jedan jedini ljubitelj muzike ispred njega, on će svim žarom održati koncert, kao da se nalazi pred stotinu tisuća duša opsjednutih njegovi izričajem.
Pošteno i iskreno pristupa i svom basu kojeg tretira sa nježnom brutalnošću.
Prepletenost gitare i basa u pojedinim temama je tako maštovito odrađeno da sam imao osjećaj da ispred mene stoje velikani koji pune stadione (ali ovi ljudi i jesu velikani, koji nažalost ne pune stadione!)
Usprkos godinama Watt i dalje daje sve od sebe na pozornici i šalje energiju u ogromnim količinama.

Koncert je u furioznom stilu otvorio sa kompozicijom “Il Sogno Del Fienile” sa drugog albuma ove formacije, “Canto Secondo”.
Prvi su taktovi dali do znanja da je ispred nas nesvakidašnji događaj, sa nesvakidašnjom muzikom. Muzikom gdje pojam „žanr“ nema nikakvo značenje. Jer toliko je toga blendirano u izričaju da je nemoguće jednoznačno odrediti “odakle vjetar puše“.

Ako bih pak pokušao, to bi izgledalo otprilike ovako!
Muzika koju su isporučili Mike Watt i njegov Il Sogno del Marinaio je ukratko, jednom riječju opisana, prekrasna. Prepuna ritmike, sa tribalnim ritmovima “up front“, i savršenim gitarskim pasažima.

Vjerojatno bi se sve skupa moglo podvesti pod naziv, eklektički rock i time pokriti sve što sam naziv podrazumijeva. Ali eklektički pojam za izričaj je preširok, jer takav pristup imaju i Kraftwerk, koji nemaju nikakvih dodirnih točaka sa ovom muzikom, ili pak Mahavishnu Orchestra i King Crimson, sa kojima doduše imaju nekih dodirnih točaka, ali samo u naznakama. Stoga ću pokušati dati neki suvisli termin.
Dakle, radi se o avangardnom eksperimentalnom (u klasičnom smislu!) krautovsko/fuzijski obojenom post punku koji ne negira svoje duboke korijene u bluesu (ovo shvatit uvjetno!).
(ili „The Stooges meet Cream“ sa začinom Mahavishnu Orchestra/ King Crimson.)

Mike Watt i Il Sogno del Marinaio jednostavno sviraju svoju muziku.
Ako punk jest bio izričaj sredinom sedamdesetih i njegovi derivati ostali živjeti u ovom stoljeću, onda Mike Watt i Il Sogno del Marinaio isporučuju verziju dvadeset i prvog stoljeća. Pri tom ne oklijevaju „pokupiti“ različite utjecaje kako bi obogatili i profilirali svoj izričaj.
Ili u kratko, Mike Watt i Il Sogno del Marinaio sviraju muziku u punom smislu te riječi. Muziku koja ne poznaje generacijske i državne granice, muziku koja nema istek trajanja.

Eto to bilo najbliže, a vi pokušajte zamisliti kako sve skupa izgleda ili pak možete pogledati na YouTube servisu cijeli koncert (https://www.youtube.com/watch?v=jnpohxy1yCQ) i sami donijeti zaključak.

Cijeli je koncert protekao u furioznom tempu na oduševljenje (malobrojnog) auditorija, da bi završio sa bisom na kojem je izvedena kompozicija, “Zoom”, posvećena bubnjaru grupe Soft Machine, Robert Wyattu!

 Zadnjim odsviranim notama koncert nije bio gotov.
Mike Watt je poznat kao srdačna osoba, kojoj je veličina nepoznanica, a zanošenje njome strano. Ukratko, vidno umoran se spustio sa pozornice ravno u gledalište i smjestio se na samom izlazu iz kluba, gdje je pričao sa posjetiteljima, potpisivao LP ploče, CD-ove, ukratko, socijalizirao se sa svojom publikom. I vjerujete, pri tom nisam osjetio ni trunku manirizma u ophođenju, ni osjećaja odrađivanja obaveze.

Znam da to radi svaku večer, ili pak na svakom koncertu, ali ipak, svojim elokventnim i velikodušnim nastupom prije i nakon koncerta daje sasvim novu dimenziju cijelom događaju.

Sa njim smo proveli skoro pola sata, i kad smo spomenuli (Joško Bare je bio sa mnom na koncertu) da smo iz Splita (teško je bilo objašnjavati gdje su Kaštela i Trogir), oduševljeno nas je zagrlio i zamolio kako možemo pomoći da dođe svirati u Splitu. (Ako netko od organizatora ovo čita, slobodno me kontaktirajte radi detalja!).

Na odlasku sam mu obećao pošteni članak-osvrt i to sada činim, jer taj čovjek je zaslužio ništa drugo nego to!

I za kraj ono loše!
Publika.
Prostor kluba je bio napola prazan, ili napola pun (ovisi da li ste pesimista ili optimista). Znam da ime Mike Watta nema odjeka u medijima i da reklama kampanja za ovaj koncert ima obilježja lokalne proslave Dana borca, ali ipak… . U gradu koji se dići svojom kozmopolitskom orijentacijom i predstavlja se kao kulturna destinacija, neshvatljivo je za ovakav događaj dođe ovako malo ljudi.

To doduše nije zasmetalo Mike Wattu i ekipi da odsviraju dobar koncert, ali ipak ostaje gorak okus u ustima kad se samo sjetimo da cajke (one narodne, ali i pop provijencije) pune velike dvorane, pa čak i stadione.


Mike Watt je najpoznatiji kao basista grupe The Stooges, ali isto tako i po svojoj suradnji sa velikim brojem sastava, od kojih su možda najpoznatiji Nirvana i Blue Öyster Cult.
Tokom godina se profilirao kao neosporna perjanica američkog undergrounda te postao u neku ruku simbol alternativne scene, koji se ne libi nastupati i u pubovima pred desetak ljudi
Sa sastavima Minutemen, a kasnije i sa fIREHOSE, Watt biva jedna od glavnih aktera koji otvara vrata nezavisnom i alternativnom izričaju u mainstream, koje je generiralo indie rock revoluciju u ranim devedesetim godinama.
Član The Stoogesa postaje 2003. godine i sa njima svira, nastupa i snima sve do kraja, 2009. godine, kad bend prestaje sa radom radi smrti članova.
Il Sogno del Marinaio, Watt je osnovao 2009. godine i sa njima snima dva kultna albuma, “La Busta Gialla” i “Canto Secondo”.


Foto album:

 

[huge_it_slider id=”51″]