Categories
Emisije

Blodwyn Pig (II dio) – “Getting To This”

U drugoj emisiji posvečenoj grupi Blodwyin Pig, ću vam predstaviti drugi i posljednji album grupe, “Getting To This”, na kojem grupa nastavlja razvoj svog stila i izričaja, te sa Jethro Tull vodi borbu za pozicije na top listama i naklonost publike.

BpigNe mogu se otrgnuti osjećaju da sam naslov drugog albuma “Getting To This”, nekako na ironičan način priziva prvi album Jethro Tulla “This Was”. Jer kako inače protumačiti sam pojam “Getting To This” nego kao ironićni odgovor Mick Abrahamsa, Andersonu. Ili drugim riječima rečeno, Abrahams neuvijeno kaže, da dolazi ondje gdje je trebao biti sa Jethro Tullom.

Naime, za manje od godinu dana od izdavanja debut albuma, Blodwyn Pig se vraćaju sa novim vinilnim izdanjem koji će, nažalost, biti i njihovo posljednje.

Još jednom band se okuplja oko Abrahamsovog bluesom obojenog rocka sa jakim primjesama jazza Alana Lancastera. I kao sta je bilo za očekivati, Abrahams dominira svojim kompozicijama, ali to na albumu uopće nije vidljivo. Čak staviše, slušajući ga, ima se dojam zajedničkog stvaranja i zajedničkih napora uloženih u dostignuto.

Album otvara Abrahamsova “Drive me”, mješavina jazza, rocka sa bluesom, ali ovaj put dignuta na jedan viši nivo. I to je je vidljivo od prve note. Vidljivo je sazrijevanje sastava, kako u kompozicijskom tako i muzičkom smislu.

I onda slijedi prvo iznenađenje albuma. “Variations On Nainos”, tema koju Jethro Tull nije nikada napisao ni izveo. Rame uz rame sa kompetitorom, Abrahams i Lancaster zajedničkim snagama ravnopravno pariraju Ian Andersonu.

Ako je “Variations On Nainos” bilo prvo iznenađenje na albumu, onda je “See My Way” bio udar groma. Nikad neću zaboravit kad sam je prvi put čuo. Vrtija san omot ploče, gleda ga i vrtija glavom u nedoumici. Za gospu blaženu, tko je ovdje lud!
Mick Abrahams kontra Martina Barea – rezultat – neriješeno !! Umjesto saksofona stavi flautu, umjesto Abrahamsovog vokala, Ian Anderson, (iako, se ni Abrahams ne srami poredbe), i dobijemo šta?
Dobijemo možda najveći Jethro Tull hit.
Tek mi je u tim trenucima postajalo jasno koliko je Mick Abrahams pridonio u stvaranju stila i kolika mu uloga bila u samoj realizaciji prvog albuma Jethro Tulla “This Was”.

Album nastavlja kratka “Long Bomb Blues”, koja nas svojim bluesy ugođajem nosi na Američki jug.

“The Squirreling Must Go On”, moćni komad muzike podređen gitari. Instrumental koji pokazuje svu moć grupe.

I onda, kad smo očekivali još agresivniji ispad, još dalji skok u nepoznato, Blodwyn Pig nas spušta na zemlju predivnom jazz inspiriranom suitom izašlom iz pera Lancastera.

“San Francisco Sketches” je napisan kao višedijelna kompozicija od četiri djela. Ako ste ikada željeli čuti kako bi Jethro Tull zvučao u jazzy izdanju, ovo je tema za vas. Za mnoge slušaoce koji vole ovu vrst muzike, ova tema je vjerojatno vrhunac albuma.

Čak je i bubnjar dobio svojih pet minuta. Tema “Worry” je djelo Andy Pylea, iako ruku na srce, zvuci kao dobra Abrahamsova tema. Mala akustična tema “Toys” daje neku protutežu prethodniku i zajedno sa temom “To Rassman”, stvara osebujnu atmosferu ravnoteže na albumu.

Album dostojno zatvara “Send Your Son to Die”, ponovo mješavina bluesa, rocka i jazz rocka, sa zaraznom ritam sekcijom.

I to je to.

Sljedi drugi album grupe Blodwyn Pig, “Getting to This” – Uživajte, jer ovo sta ćete čuti, nećete nigdje vise čuti, osim u ovoj emisiji!

No drugi album Blodwyn Piga, nije i kraj muzičkog djela. Jer na kraju dolazi šlag, a on će bit u obliku dvije teme. Dotle, nastavljamo sa emisijom.

Nepotrebno je napominjati, kao što smo rekli, da je Blodwyn Pig bila grupa koja je bila dio jezgre underground muzike kasnih šezdesetih. Doduše, Mick Abrahamsu to nije bio jedni sastav sa kojim je nastupao. U to vrijeme je još svirao sa R&B sastavima kao sta su bili The Hustlers, a čak je imao par nastupa sa avangardnim bandom Screaming Lord Sutch.

Nakon što je Mick Abrahams napustio grupu, umjesto njega su došla dva gitarista. Interesantno je da je drugi gitarista bio Peter Banks, koji je napustio stadionske simfo velikane, grupu Yes. No grupa u ovoj postavi nije bila dugog vijeka. Bez karizme Mick Abrahamsa, grupa jednostavno više nije bila to što bi trebala biti. Uvidjevši to, jednostavno su se razišli. I to bi bilo to.

Blodwyn Pig se u nekoliko navrata ujedinjavao, povodom proslava i obilježavanja obljetnica, ali pored sporadičnih koncerata, ništa novoga na pozornici nisu donijeli.

Nakon raspada Blodwyn Piga, odnosno odlaska iz njega, Mick Abrahams oformljava sastav Wommett i nakon njega The Mick Abrahams Band. Ovaj drugi postiže zavidni uspjeh u Europi, ali ne i na Otoku. I taj otočki neuspjeh je bio osnovni razlog zašto ih diskografska kuca nije podržala, te se nedugo nakon izdanja drugog albuma raspadaju.bpig_550

Po raspadu Blodwyn Piga, Lancaster zajedno sa Clive Bunkerom oformljava progresivni band Aviator. Također radi kao producent, kompozitor za filmsku i TV muziku. Dakako, sve to vrijeme radi kao studijski muzičar za velikane tipa Phil Collinsa, Brian Enoa i Vangelisa. Pyle i Berg oformljavaju band Juicy Lucy, te se nakon toga, kao ritam sekcija pridružuju Savoy Brownu. Isto tako, Pyle se pridružuje kasnijoj inkarnaciji legendarnih bendova The Kinks i Wishbone Ash.

I na kraju ovog malog sumaruma karijera, nešto lijepoga. Naime, svima je bilo poznato na koji način su se rastala dva velikana, Ian Anderson i Mick Abrahams. Iskreno me svojevremeno obradovala vijest, da su ratne sjekire između starih pajdaša zakopane, te su njih dvoje surađivali na nekoliko projekata, koji su uključili i solo albume Abrahamsa. Lijepo od njih!

Napravit ćemo muzički predah sa singlicom koju je izdala grupa. Radi se o temi “Summer Day”, koja kako smo rekli, nije pobrala lovorike na top listama, ali je zato skrenula pažnju underground krugova na sastav.

Kad govorimo o Blodwyn Pigu kao sastavu, nameću se mnogobrojne činjenice, poredbe, zaključci, ali isto tako i dvojbe. Uglavnom, bez nekog pretjerivanja, kad se shvati, sa koliko slojeva ti ljudi barataju, u koliko slojeva su uranjali svoje stvaralaštvo, i koliko je slojevita sama zvučna slika, mogu slobodno reći da bi o njima mogao pisati danima, i nakon toga bi ostalo još toga za reći.

Dakle, idemo nevezano, jer stavljanje bilo kakvog okvira na ono završno, znaći upasti u zamku banalnog zaključka, a to je zadnje što ova grupa zaslužuje.

Interesantna je još jedna paralela sa Jethro Tull. Naime, i Ian Anderson i Lancaster su priznali da im je uzor isti, američki jazz multi-instrumentalist Rahsaan Roland Kirk. Ali ima tu još. Naime, Lancaster je oponašajući svog američkog uzora, svirao istovremeno dva saksofona, šta dakako, svi ljubitelji grupe Colosseuma odmah povezuju sa svirkom nedavno preminulog, Dick Heckstall-Smitha. Nikad kraja isprepletanjima uticaja, oponašanja, inspiracija u tim čudnim i nadasve plodnim, muzičkim vremenima.

”Ahead Rings Out”, kojeg krasi već legendarni omot, a kojeg možete vidjeti na ovom portalu, je generalno više okrenu jazzu, pa čak (prividno) progresivniji u tome od svog nasljednika. No, ”Getting To This” je ipak dostojan nasljednik, čak stoviše, logički nastavlja razvoj zvuka svog prethodnika.

Album nadasve krasi multi-track “San Fransisco Sketches “, u kojem briljira Lancaster. Ali ono što stvarno daje vrijednost albumima leži na drugoj stani, u stvari, leži na druge dvije strane.

Prvu smo već spomenuli. Radi se o iskoraku od pravca kojim je krenuo Jethro Tull. Vrativši se na ishodište ranih Jethro Tulla, Mick Abrahams duboko ore po korijenima britanskog booma. Tek kad je u tom “kopanju” definirao pravac i izričaj, kreće dalje i na drugom albumu daje svoje viđenje onoga što je eventualno Jethro Tull trebao biti. Nije zaludu činjenica da su albumi Blodwyn Piga u stopu slijedili albume Jethro Tulla, kako na top listama tako i u prodavaonicama.

I moram ovo još reći u tom kontekstu. Dok je “Ahead Rings Out” bio album u kojem caruje teški blues embrionalnog okusa, premazan jazzom i omotan u predivnu rock ambalažu, dotle je ”Getting To This” logičan nastavak jednog muzičkog sazrijevanja. Drugim riječima govoreći, zadovoljivši se u svim aspektima istraživanja toksične kombinacije bluesa, jazza i rocka, Blodwyn Pig snima drugi album, ”Getting To This”, koji kreće veliki korak naprijed, stazom koju je utabao prethodnik i smjerom kojeg je on kazao.
O ostalom se ne isplate trošiti riječi.
Albume treba slušati!

encoreed

I sad da kažemo par riječi o još jednoj strani, koja ukazuje, koliko je stvaralaštvo Blodwyn Piga važno za tadašnju muzičku scenu.

Izdvojimo li samo par tema, “Variations On Nainos”, “See My Way” i “Walk on the Water” i poslušamo li ih odvojeno, onako u komadu, nema kome se neće nametnuti, ne bas retoričko pitanje, tko je u stvari zaslužan za planetarni proboj Jethro Tulla sa prvim albumom “This Was”?
A ja bi sa svoje strane otišao toliko daleko, pa zapitao, tko je zapravo ukazao na smjer kojim je krenuo Jethro Tull pri snimanju drugog albuma ”Stand Up”?

Odgovore na ova pitanja nećemo vjerojatno nikada saznati, jer jedina osoba koja ih možda ima je Ian Anderson.

Na drugoj strani, pada mi napamet još jedna poredba. Naime, slučajno sam krajem 2001 godine došao u posjed albuma, meni nepoznate grupe, Abraxas Pool. Ništa čudnoga, osim sta je ime asociralo na drugi Santanin album “Abraxas”.

No kad sam vidio tko svira na njemu, e onda me povuklo. I da ne duljim, slušajući album, ispred sebe sam imao prva tri Santanina albuma. Staviše, usudio bih se reći, da je ispred mene bio četvrti Santanin album, kojeg on nije nikada snimio. Neil Schon i Greg Rollie su nakon 30 godina pokazali koliko je taj dvojac uticao na samog Santanu i njegovo stvaralaštvo u prvim fazama karijere. I taj identični osjećaj me pratio dok sam slušao albume Blodwin Piga.

Ni manje ni više!

Za sam kraj emisije, poslastica. Tema “Walk on the Water”. Tema koja nije našla mjesto na niti jednom službenom albumu. Čisti Jethro Tull u svom najboljem izdanju!

Nemam pojma zašto se to dogodilo, jer da je izdao Ian Anderon na bilo kojem albumu Jethro Tulla, bila bi svjetski hit.
Ovako, bonus na CD-u!
Van svake pameti!

Eto!

Categories
Emisije

The Doors – “Psychedelic Mix”

jim11Kad sam prije nekih četrdesetak godina kupio Pionirovog trakaša, jedna od prvih ideja za snimanje mi je bila, mix psihodeličnih tema od The Doorsa.

Naime, uvijek sam bio infiltriran onom fluidnom, mistično magičnom atmosferom psihodelije i u to vrijeme, nisam baš previše volio one, nazovimo ih, obične, dnevne teme koje su The Doorsi izvodili.

Problem se javio u tome što nisam imao sve njihove ploče.

U to vrijeme je bilo skoro nemoguće doći do njihovih vinilnih izdanja, a onaj tko ih je imao, u pravilu nije posuđivao.

I tako je vrijeme prolazilo, ali ideja je ostala u mojoj glavi.

Nikad nije kasno!

U ovoj emisiji ću ostvariti tu davnu želju, mix psihodeličnih tema od The Doorsa.

Nema se tu puno govoriti, jer muzika kaže sve, i za onoga tko je voli čak i ovo što ću reći je višak. Stoga, neće biti velikih uvoda, jer ovo i nije emisija o The Doorsima, već samo skup njihovih tema psihodeličnog predznaka.

O bendu The Doors dakako, ide posebna serija od tri emisije u kojima ću detaljno donijeti sve što je bitno vezano za ovu veliku grupu te isto tako, poslušat ćemo dosta njihove muzike.

Isto tako, već sada mogu najaviti, uz već spomenutu seriju, pripremit ću emisiju o albumu “American Prayer”, izdanim nakon smrti Jim Morrisona.

Za razliku od sličnih izdanja mrtvih rokera, gdje su kvaliteta i svrha veoma upitni, ovaj album predstavlja nevjerojatno iznenađenje svojim pristupom i sadržajem.

I naposljetku, kad o The Doorsima govorim, u planu mi je isto tako jedna emisija o njima i period neposredno nakon Morrisonove smrti, jer ne smijemo zanemariti činjenicu da su u to vrijeme izdali dva veoma dobra albuma .

I to je to za ovaj put.
Eto!

Categories
Emisije

Iron Butterfly – “In-A-Gadda-Da-Vida“

O ovoj emisiji donosim grupu koja je svojim mega popularnim albumom unijela revoluciju u izričaju šezdesetih godina, time što je probila krutu trominutnu strukturu pjesama i otvorila vrata nadahnutim improvizacijama koje su našle svoja mjesta na nosačima zvuka u nadolazećoj dekadi.
Dakako, govorim o grupi Iron Butterfly i njihovom albumu “In-A-Gadda-Da-Vida“

IronButterflyIn-a-Gadda-Da-Vida
Povijest grupe Iron Butterfly je ujedno i povijest migracija članstva.

Od samog osnutka, pa do današnjih dana, bend se nije uspio stabilizirati sa stalnom postavom.

No, to je u biti daleko manje važno od legislative ovog sastava.

Krenimo sa pričom ispočetka.
Sastav se formira 1966 u San Diegu, u Kaliforniji. Originalni članovi su bili Doug Ingle, klavijature i vokal, Jack Pinney na bubnjevima, Greg Willis na basu i Danny Weis na gitari.

Po samom osnutku, pridružuje im se Darryl DeLoach, na udaraljkama i kao vokal.

Postava je bila kratkog daha, no odmah u startu, ne bih se gubio sa ogromnom količinom imena koja su prodefilirala kroz ovaj sastav. Zadržao bih se na postavi koja je zaslužna za ime Iron Butterfly u svijetu muzike.

Dakle, 1966. godine sastav se seli u Los Angeles, te uskoro ulaze u studio radi snimanja prvog albuma.

Interesantno je u ovoj fazi, da se postava koja je snimila prvi album, raspada prije njegova izlaska. U bendu ostaju samo Ingle i Bushy.

U panici da osiguraju izlazak albuma, dvojac na brzinu nalazi zamjene za odsutne članove, te se Iron Butterfly okuplja u svom najjačem sastavu.

Na gitari dolazi sedamnaestogodišnji Erik Brann (ili Braun), a na basu, Lee Dorman.

I napokon, početkom 1968. godine, prvijenac pod simptomatičnim imenom „Heavy“, izlazi na svjetlo dana.

Budimo iskreni pa odmah u startu recimo, album je bio u skladu sa vremenom u kojem je izašao, osim u jednoj. Radi se o završnoj temi „Iron Butterfly Theme“, koja je u sebi nosila embrio kasnijih događaja.

Album „Heavy“ je bio dobar album, ali ono što je došlo iza njega, iznenadilo je sve, pa čak i same članove grupe.

I prije nastavka priče o Iron Butterfly, jedna mala notica. Naime, postoji informacija da je Jimmy Page, čuvši ime Iron Butterfly, dobio djelomično ideju za naziv svoje grupe Led Zeppelin.

Ovo može bit i istina, jer sama ideja u biti dolazi od posprdnog naziva nove Jimmyeve grupe od strane John Entwistlea i Keith Moona. A i kao potvrda ove tvrdnje može poslužiti i činjenica, da su obje grupe imale zajedničke nastupe za vrijeme jednog dijela prve američke turneje Led Zeppelina.

U svom najjačem sastavu grupa ulazi u studio. Sam ulazak i trakavica oko produkcije je u potpunosti zasjenila snimanje, no na ovom se mjestu ne bih bavio sa time.

Isto tako, grupa nije imala jasnu predodžbu o tome kako će album izgledati. Legenda kaže da je sam naziv “In-A-Gadda-Da-Vida“ došao od strane Doug Inglea, koji je bio potpuno stoniran i nije mogao izgovoriti originalni naziv teme koju su pokušali skladati.

Naime, umjesto „In the Garden of Eaden“, Doug je promrmljao nešto u tom stilu, ali daleko od pravog značenja. Ostatak grupe je jednostavno prihvatio njegovu nebulozu i rodio se možda najpoznatiji naslov albuma.

Isto tako, sam koncept kompozicije je trebao biti, kao i svi prethodni, no onda je netko čuo Bushya kako solira na bubnjevima. I to su pokušali inkorporirati u kompoziciju. Samim tim ispalo je da je pjesma daleko od tro/četvero minutne strukture.

No grupa je odlučila. Zadržat će solo u potpunosti i nadopisati poveznice. Rečeno – učinjeno. Na kraju balade, „“In-A-Gadda-Da-Vida“ je ispala duga nešto preko sedamnaest minuta. U to vrijeme, nepomnjivo.

Čak je i diskografska kuća bila protiv, no grupa je i dalje bila uporna. Original ide na vinil. Jednini kompromis su napravili skraćivanjem naslovne kompozicije na trajanje singlice, u trajanju od tri minuta.

Album “In-A-Gadda-Da-Vida“ izlazi i događa se nešto što nitko nije očekivao. Počeo se prodavati u monstruoznoj tiraži. U prvoj fazi svog života, prodaje se u 4 milijuna kopija. Na top listama se zadržao više od godine dana i biva prvi album u povijesti glazbe koji je primio platinasti certifikat.

Photo

Bilo je jasno – rodilo se nešto novo, drugačije, veliko.

Psihodelična faza se počela razdvajati – na Space Rock, sa fluidnom atmosferom i Hard Rock (Heavy Rock), koji će prerasti u Heavy Metal.

U čisto muzičkom smislu “In-A-Gadda-Da-Vida“ i nije baš neko umjetničko djelo. Ili kako je kolega MTV rekao, poslušaš prvih 60 sekundi i dva puta si sve čuo. Ima i toga, a opet na drugu stranu, zar se to isto nebi moglo odnositi na „Bolero“, Mauricea Ravela?

Doduše Ravel nije bio ušlagiran, ali kad je sklopio opkladu, u žilama mu je tekao alkohol sa ponešto krvi u njemu. A opklada je bila, da će napisat djelo od tri note, koje će se do besvijesti ponavljat.

Ako bi bili do kraja iskreni, teme sa ondašnje „a“ strane albuma su daleko sadržajnije i punije. Muzički daleko bolje, ali ipak…samo je jedna „“In-A-Gadda-Da-Vida“!

Vrijeme je da krenemo sa slušanjem. Samo u ovoj emisiji, album ću prezentirati u dva dijela, jer čak i sa ove vremenske distance, dvije strane albuma žive dva sasvim odvojena života.

Dakle, „a“ stranu ondašnjeg vinila čine 5 tema, koje su cjeline za sebe. Napravljene u duhu svog vremena, teško da ih se može nazvati „bezvremenskima“, no, za ljubitelje ove muzike, stvarno su dobre.

Nakon odslušane prve strane albuma “In-A-Gadda-Da-Vida“, slijedi ono o čemu ova emisija cijelo vrijeme govori – naslovna tema koja počinje sa možda najzaraznijim rifom u povijesti psihodelične muzike. Eric Brann na gitari sa svojih sedamnaest godina ulazi u povijest moderne muzike, Lee Dormana ispisuje bibliju heavy muzike na basu, Doug Ingle svojim tamnim, skoro crnim glasom podcrtava atmosferu koju kreira svojim orguljama i na kraju, Ron Bushy i njegov drum solo.

Dakle, svi vi koji volite malo glasniju muziku, zavrnite tunere i radija do kraja. Uzmite si pivo i nastojte da vam traje 17 minuta. Ili uzmite dva ….slijedi “In-A-Gadda-Da-Vida”

4388396957_38a46412b3_b

I na kraju, postavlja se pitanje nakon svega, dali je ovaj album vrijedan toliko da bi bio u kolekciji, samo zato jer je prvi sa više od tri minuta muzike u komadu?

Ako se mene pita, odgovor je da, jer pored neospornog šarma, sam album je svjedok evolucije muzike toga doba.

Predvodnik je otvaranja vrata novim horizontima i percepciji samog shvaćanja muzike, što je izrodilo cijeli pokret, koji je počivao na slušanju muzike i njenom prihvaćanju kao bitnog segmenta života.

Iron Butterfly su nakon ovoga album snimili još 4 studijska albuma. Nasljednik “Ball” je komercijalno bio čak uspješniji od albuma “In-A-Gadda-Da-Vida“, ali bez nekog značaja u muzici. Ostali albumi, „Metamorphosis“, „Scorching Beauty“ i „Sun and Steel“, su slijedili koncept „Ball“-a, i nisu kao svoj uzor donijeli ništa novoga. Komercijalno su bili manje više uspješni, ali u kontekstu ove emisije, to je najmanje bitno.

Jer ova emisija u stvari i nije posvećena grupi Iron Butterfly. O njoj nekom drugom prilikom. Ova je emisija posvećena djelu koje je svojim postankom okrenulo stranicu muzičke povijesti.

Sa njegovim objavljivanjem je pala jedna od zadnjih barijera koje su nametnule diskografske kuće i FM radio lobby. Teško je danas pojmiti koji je značaj u to vrijeme imao ovaj album, ali za ilustraciju, donjet ću vam osobni primjer.

Prvo slušanje ove teme sam imao od posuđene ploče. Teško sam se odvojio od nje, kad sam je morao vratiti. Kako je bilo nemoguće je nabaviti u nas, naručio sam je u Engleskoj. Kad sam je dobio, držao san je kao relikviju. No, ma koliko je pazio i mazio, nakon toliko slušanja, totalno se izlizala. Krckanje od pohabanosti je doseglo kritičnu točku, te sam iskoristio prvu priliku i ponovo je kupio.url.jpgdg

No, i taj komad vinila je imao svoj vijek trajanja na mom gramofonu.

Po izlasku digitalnog formata, odmah sam pohrlio u prodavaonicu, ali gorko se razočarao. Cijela ploča je doslovno kopirana u digitalni oblik, i pri tom je izgubila ogromnu količinu svog šarma. O naslovnoj temi da i ne govorim.

Nadam se, da se će se naći netko, tko će shvatiti vrijednost ovog djela i napraviti pravi remastering vinila, kao što je to napokon napravljeno sa opusom grupe Led Zeppelin. Nadam se…
Eto..

PS – Kao sto sam u toku emisije naglasio, ovo nije bila emisija o grupi Iron Butterly. O njoj ću jednom drugom prilikom. Ovo je bila emisija o temi „In A Gadda da Vida“ i njenom uticaju na zbivanja nakon njenog izlaska

Categories
Emisije

Pink Floyd – “Final Cut”

U ovoj emisiji kreće osvrt na album grupe Pink Floyd, “Final Cut”, napisan od strane stalnog suradnika ovih emisija, Grule “Floyda”.

Odmah na početku da napomenem, ova emisija nema namjeru zadirati u presjek stvaralaštva i rada grupe, te će biti fokuisrana samo ovaj album.

O grupi Pink Floyd slijedi u budućnosti serija od najmanje tri emisije, u kojima ću donijeti presjek rada i djelovanja, ove po mnogo čemu velike grupe.

Kad mi je Grula prije nekog vremena predložio da bi napravio recenziju ovog albuma, pomalo san ostao zatečen. Naime, bivajući posljednji album velikog opusa, i kao takav svrstan u „retaj“, da ne kažem, prirepak opusa, “Final Cut” je nepravedno zauzeo zabačenu poziciju u stvaralaštvu Pink Floyda i u ovom slučaju, Roger Watersa.

Čitajući recenziju i slušajući sam album ovih dana, i sam dolazim do uvjerenja o nepravdi nanesenoj ovom albumu. I to ću pokusati ispraviti ovom emisijom.

Na Grulinoj recenziji sam koncipirao cijeli sinopsis za ovu emisiju, te sam osvrt donosim u cijelosti, onako kako ga je on napisao.

Moja intervencija, ako se tako uopće može nazvati, ograničava se na prilagodbu recenzije sinopsisu ove emisije.

Ovako zbori Grula “Floyd”:

PFFC2

Ukoliko se za ijedan progrock album može ustvrditi da je istinski i do srži antiratni onda je to definitivno konceptualni album “The Final Cut” od Pink Floyda.

“The Final Cut” ili “Requiem for the Post War Dreams”, kako glasi njegov podnaslov, je dvanaesti studijski album Pink Floyda.

Objavljen je 21. Ožujka 1983. i iako je dospio na sam vrh UK Albums liste, što nije uspjelo ni albumima “The Dark Side Of The Moon” ili “The Wall”, to im je zasigurno najkontraverzniji album.

Album je nastao kada je Richard Wright već bio izbačen iz benda, a Roger Waters, koji je i inače odlučivao o svemu vezanom za bend otkako je Syd Barrett izgubio razum i otišao, sada je preuzeo potpunu kontrolu.

“The Final Cut” je jedini album Pink Floyda gdje je Waters napisao glazbu i riječi za sve pjesme.

Sve, glazba, riječi pa i sam omot albuma, sve je to bila ideja Rogera Watersa.

Što se tiče Davida Gilmoura, za kojega će mnogi reći da je puno bolji vokal od Watersa, njemu je dozvoljeno da pjeva samo u jednoj pjesmi i to na „Not Now John“, ali se i tamo vidi da je njegovo pjevanje odrađeno pod strogom dirigentskom palicom Rogera Watersa.

Niti Nick Mason nije bolje prošao. Očito nije zadovoljio stroge Watersove kriterije, pa se na albumu osim njega pojavljuju još dvojica pomoćnih bubnjara, Ray Cooper i Andy Newmark.

Koliko je atmosfera na snimanjima bila napeta govori i podatak da, iako su Waters i Gilmour u početku snimali zajedno, zbog konstantnih nesuglasica i svađa, ipak su odlučili da bi bilo najbolje da rade odvojeno.

Waters je kasnije izjavio da mu je samo snimanje bila patnja i da je sav posao odradio više-manje sam u suradnji sa ko-producentom Michaelom Kamenom i da vjeruje da više nikada neće snimati sa Gilmourom i Masonom.
Na žalost, to se i ostvarilo.

Zbog svega navedenoga, tvrdnja kako “The Final Cut” i nije zapravo album Pink Floyda nego isključivo solo projekt Rogera Watersa i više je nego istinita. Ali unatoč tome, solo dionice Gilmoura na „Your Possible Past“, „The Final Cut“ i „The Fletcher Memorial Home“ sigurno su među najboljima u njegovoj karijeri.

U embrionalnoj fazi nastajanja albuma, ideja je bila da se “The Final Cut” zove Spare Bricks i da bude glazbena podloga za Alan Parkerov film „The Wall“ iz 1982. Godine. No zbog događanja na Falklandskim otocima i neslaganja sa politikom britanske premijerke Margaret Thatcher prema Argentini, Waters je odlučio promijeniti ime albuma u “The Final Cut”.

Ovaj sinonim je u stvari referenca na Shakespeareov citat: “This was the most unkindest cut of all”. Samom promjenom naslova, Waters prilagođava materijal, tako da album postaje generalna kritika ratu i pokazatelj njegove beskorisnosti. Isto tako, Waters je želio prokazati britansku okupaciju Falklandskih otoka kao svojevrsnu izdaju prema svim poginulim britanskim vojnicima, a posebno se referirajući na svog oca, koji je bio među onima koji su izgubili život u II. svjetskom ratu, vjerujući kako će njihova pobjeda voditi ka mirnijem svijetu gdje državni vođe više neće rješavati svoje nesuglasice ratovima.

The „Final Cut“ je, kao i „The Wall“, prepun zvučnih efekata i suptilnih zvukova koji pojačavaju umjetničku notu ovog albuma. Tu, umjetničku notu su još više naglasili svojim punim angažmanom National Philharmonic Orchestra, te Raphael Ravenscroft na tenor saksofonu i Michael Kamen na klaviru.

Nadovežimo se na umjetnički dojam, pa recimo još i ovo. Ma koliko čudno zvučalo za djelo napravljeno prije četrdesetak godina, ali ovaj album je produkcijsko remek djelo, ne samo svoje epohe, već i muzičke umjetnosti uopće.
Samu tehničku stranu produkcije zaokružuje Holophonics tehnologija ili tzv. 3-D zvuk, te čak i u ovom smislu dolazimo do iste konstatacije.

Idemo sad na samu glazbu.
Album počinje sa melankoličnim uvodom „The Post War Dream“ koji je svojevrsno Watersovo obraćanje premijerki Margaret Thatcher, tj. negodovanje zbog licemjerja političara koji tvrde da žele mir u svijetu, a do njega će doći…, pogađate i sami…ratom, pa kako drugačije.

Kada Waters šapuće rečenicu „Tell me true, tell me why, was Jesus crucified, was it for this that Daddy died?“ sa zvucima truba u daljini, u njegovom glasu se može osjetiti dječja znatiželja i da on stvarno traži odgovor na to pitanje.

Već na samom početku potpuno je jasno da će nam Waters na ovom albumu potpuno otvoriti svoju dušu i konfrontirati nas sa svojom depresijom i strahovima.
„Your Possible Past“ započinje zvukom koji podsjeća na zatvaranje logoraških vagona, a sama skladba je splet ratnih bespuća, poratne paranoje, Watersovih osobnih „duhova“ i obraćanja svome tragično preminulome ocu.

U glazbenom smislu dosta je uočljiva neprisutnost klavijatura, odnosno nedostatak Richarda Wrighta, što je po mome mišljenju najveća, a možda i jedina, manjkavost ovog albuma. Nasuprot tome, u ovoj skladbi sa svojom solo dionicom David Gilmour pokazuje zašto je i dan-danas među najboljim gitaristima svijeta.

„One of The Few“ je zamišljen kao kratka pauza između pjesama, a govori o povratniku iz rata. Akustična gitara podsjeća malo na „Set The Controls for The Heart of The Sun“.article-2452473-18A9505700000578-575_634x683

„When the Tigers Broke Free“ je vjerojatno jedna od najemotivnijih pjesama koje je Waters napisao, a glazba se savršeno slaže sa riječima. Napisana je za album The Wall i trebala je biti na njemu, ali su je odbacili ostali članovi benda pod izlikom da je preosobna. Izdana je kao singl 1982. god., a na albumu The Final Cut se pojavljuje tek 2004. godine.

„The Hero’s Return“ govori o profesoru, ratnom veteranu, koji svoje probleme i frustracije prazni na svojim učenicima. Posao i obitelj više nije ono što je očekivao, a međunarodna politika velikih sila samo je podigla njegovu razinu gađenja prema svijetu.

Jedna zanimljivost.
U četiri videa snimljena za “The Final Cut” projekt, škotski glumac Alex McAvoy koji ima ulogu ostarjelog profesora čiji je sin poginuo na Falklandskim otocima, je isti glumac koji je godinu dana ranije glumio nastavnika u filmu The Wall.

Skladbom „The Hero’s Return“ dominiraju gitare koje imaju prepoznatljiv zvuk sa albuma “The Wall”. Naglasio bih akustičnu gitaru koja dodaje bogatstvo melodije. Završni dio akorda uvodi nas u „The Gunner’s Dream“ koja je još jedna emocionalno nabijena pjesma sa snažnim stihovima, odličnim instrumentalom i saksofonom koji kao da priča priču sam za sebe.

Za štovatelje lika i djela Rogera Watersa ovo je pravi praznik za uši. Čak i oni koji osuđuju ovaj album kao najgore od Pink Floyda vrlo rijetko kritiziraju ovu pjesmu. Od eksplozije, do prvih piano akorda, reflektirajućih stihova, do trenutka kada se Watersov glas transformira u saksofon, ova skladba je izvanredna na tako mnogo načina.

„Paranoid Eyes“ govori o vojniku koji se nakon povratka iz rata trudi izgledati normalno iako mu je kaos u glavi zbog čega sve dublje tone u alkohol i bježi u osamu. Akustična, tiha skladba sa pomalo zlim zvukom klavira, koja nas uvodi u „Get Your Filthy Hands Of My Desert“ koji je interesantna kratka dionica albuma gdje možda ponajviše dolazi do izražaja Holophonics zvuk lansiranja rakete i efekti eksplozije.

„The Fletcher Memorial Home“ je pomalo melankolična pa čak i patetična skladba. Većina instrumentacije ovdje je puki pozadinski zvuk koji prati Watersovu sarkastičnu poeziju, ali ipak ne bi bilo pošteno ne spomenuti izvrsnu solo dionicu Davida Gilmoura. Sve u svemu vrlo dobro, što dokazuju i pozitivne kritike, ali sigurno ne i najbolje što ovaj album ima za ponuditi.

Akustična „Southampton Docks“, koja prvenstveno služi kao uvod u naslovnu „The Final Cut“ skladbu, nam daje detaljni opis isplovljavanja britanske flote ka južnom Atlantiku i odlično nam dočarava svo crnilo rata, dok Waters još jednom dobio priliku da ismijava „podršku“ premijerke Thatcher vojnicima koji odlaze u smrt.

Slijedi „The Final Cut“ koja je sigurno jedna od najsvjetlijih točaka na albumu. Izrazito snažna autobiografska Watersova pjesma, pisana prvenstveno za album The Wall, počinje vrlo tiho i slušajući ju, zbog naglih uspona i padova, imate osjećaj kao da ste na emocionalnoj brdskoj željeznici. Ova pjesma govori o depresiji, o zidovima koje je Waters izgradio oko sebe i o strahovima što će se desiti ako pusti nekoga unutar tih zidina.
Zadnji stihovi govore o potpunom kolapsu, kada se već počeo otvarati i puštati okolinu da ga vidi u tako ranjivom stanju, što rezultira pojavom suicidalnih misli. Ovdje je vidljivo da je Waters u svojem paranoičnom stanju puno više pažnje davao samim riječima nego glazbi, ali je ipak dopustio Gilmouru da izvede još jedan odličan solo.article-2452473-18ACAF0800000578-953_634x467

„Not Now John“ je prvi i jedini singl sa ovog albuma i isto tako jedina malo brža i prava hard rock pjesma na albumu. Zbog malo problematičnog teksta, riječi su na singlici malo izmijenjene, tj. riječ “fuck” je cenzurirana, tako da je stih „Fuck All That“ preoblikovan u „Stuff All That“.
Ali od svega najviše je uočljivo to da je „Not Now John“ jedina pjesma na albumu gdje ne pjeva isključivo Waters, jer je većinu stihova otpjevao Gilmour.

Drugačija koncepcija od ostalih pjesama čini ju najslabijom karikom na albumu. Što se tiče samoga teksta stječe se dojam da ovdje završava album, Japanci su pobijeđeni, sukob sa Argentinom je gotov, „The Post War Dream“ iliti poslijeratni san je mrtav…i to je to što de facto zaokružuje cijeli album. E, ali ipak nije… Stiže najmračniji dio albuma, što se po uvodnim taktovima nikad ne bi reklo.

„Two Suns In The Sunset“ je vrhunac albuma u punom smislu te riječi. Ova post-apokaliptična balada nam dočarava strah od nuklearnog holokausta koji je te 1983. godine bio i te kako prisutan. Slušajući riječi, u glavi nam se stvaraju slike svijeta opsjednutog kontrolom i ratovima. Koliko je Rogera Watersa ta tema zaokupljala govori i podatak da je godinu dana poslije pisao glazbu za Greenpeaceov animirani film „When The Wind Blows“, o dugoj i bolnoj smrti dvoje nedužnih žrtava nuklearnog napada. Odlična akustična gitara i izvanredan saksofon solo u kombinaciji sa zastrašujućim zvučnim efektima stvaraju nezaboravnu podlogu za mračno proročanstvo kojim završava ovaj album.

Ako ste mislili da je završetak albuma “The Wall” bio pretaman, onda će vas ovaj na “The Final Cut” doslovno natjerati da plačete nad neizmjernom glupošću ljudske rase.

Gledajući isključivo brojke, “The Final Cut” je bio potpuni komercijalni podbačaj. Prodan je u nešto više od tri milijuna primjeraka, što je najlošija tiraža od svih albuma Pink Floyda. Kasnije je David Gilmour tvrdio da je to zbog toga što je materijal na albumu dosta loš, međutim, prije bih se složio sa Watersom koji je rekao da količina prodanih ploča ne može biti jedino mjerilo kvalitete i uspjeha nekog albuma.

I još nešto, nikako ne bi smjeli uspoređivati “The Final Cut” sa klasicima poput “The Dark Side of The Moon” ili “Wish You Were Here”, jer ovaj album treba promatrati kao posebnu priču i cjelinu,… a što se tiče uske povezanosti sa albumom “The Wall”, možda će ovo zvučati kao svetogrđe, ali on je bio samo zagrijavanje za “The Final Cut”.

Ne treba se puno istraživati da bi se došlo do zaključka da “The Final Cut” nije baš previše obljubljen album među Pink Floyd fanovima.

Najviše kritika se odnosi na nedostatak instrumentacije, tj. Gilmourove virtuoznosti na gitari i Wrightovih sintesajzera, koji su zamijenjeni jednostavnijim instrumentima. Ali Waters od svoje umjetničke vizije nije htio odustati, čak ni po cijenu odlaska iz benda.

Mislim da je nemoguće govoriti o albumu “The Final Cut” bez da se zvuči pretenciozno. Album je taman i možda malo pretežak za većinu slušatelja, a pogotovo za novake u taboru. Zahtijeva punu pozornost zbog velikih izmjena u dinamici i velika je šansa da će vas izmoriti. Ali kada vas pogodi njegova snaga, kada osjetite trnce niz leđa slušajući ga, znači da ste shvatili da je ovo djelo genija i jednog od najvećih svjetskih živućih filozofa.

Eto, tako je govorio Grula “Floyd”!photo-willie-christie-c2a0bring-the-boys-back-home-final-cut-pink-floyd-1983
Sa moje strane baš i nemam bog zna što pametnoga dodati na sve ovo.
Priznajem, bio sam jedan od onih koji su ignorirali ovaj album, ne toliko radi toga jer je bio posljednji ili jer je bio loš. Jednostavno, u to vrijeme, bar što se mene tiče, pomalo sam se umorio od Pink Floyda, Jethro Tulla, Emersona, Like & Palmera, Creamovaca, Yesovaca, Genesisa…i stotine drugih ne manje velikih, ni manje bitnih bendova. Ono što hoću reći, vrijeme njegova izlaska se nekako poklopilo sa mojim traženjem novoga u muzici, sa traženjem muzike koja će donijeti svježinu na sceni i jednostavnost bez banalnosti u izrazu.

Dolaskom New Wavea sam se ponadao, ali kratko je trajalo. Količina smeća koja je zasula medijski prostor, jednostavno je ugušila ono što je valjalo.

Punk se izgubio u svojoj arhaičnoj i pomalo retardiranoj retorici nepriznavanja ničega, pa čak ni samog sviranja instrumenata.

Underground je osim u Njemačkoj i djelom u Francuskoj potpuno zamro i dobili smo situaciju da na sceni jednostavno nije bilo ničega i nikoga. Dakako, čast izuzecima o kojima nećemo ovaj put.

I tako se krug počeo zatvarati. Od onog umora od progresivne muzike sedamdesetih, nakon četrdesetak godina dolazim ponovo na početak i ponovo otkrivam ono što sam odavna već otkrio, ali i ono što sam zbog nedostatka vremena ili moje ignorancije, jednostavno stavio po strani.
I ovaj album je jedan iz te grupe ignoriranih i drago mi je što je na ovakav način, u mojim očima, ponovo vidio svjetlo dana.

Nadan se da dijelite moje mišljenje i zato bih se želio zahvaliti Gruli “Floydu” na ovoj recenziji uz dakako želju, da ih bude još.
Eto!

Feta