Categories
Emisije

Music LP-Underground

Pedesete godine prošlog stoljeća, osvit novog civilizacijskog poretka.

Zapad proživljava početak najvećeg civilizacijskog procvata otkako je ljudskog roda. Iz posljeratnog prosperiteta rađa se nova nada.

I ne bivajući uopće svjesna, Amerika šalje ritmove i zvuk koji će zaraziti cijeli svijet. Sjeme pada na plodno tlo, najprije u Engleskoj.

Blues postaje trend, blues postaje sve.

Mladi ga prihvaćaju bezuvjetno i počima njegova evolucija koja će dovesti do “British boom”-a.

Kažu da je sve počelo kad je Billy Halley izdao singlicu “Rock Around the Clock”. Neki kažu, da je sve počelo kad je Chuck Berry izdao singlicu “Roll Over Beethoven” i “Johnny B. Goode” Drugi pak kažu, sve je počelo sa Elvis Preslijem i njegovim legendarnim “Heartbreak Hotel” i “Jailhouse Rock” A neki drugi pak kažu, sve je počelo onog momenta kad Beatlesi ulaze u studio i počinju sa snimanjem svog materijala.

Ako se mene pita, počelo je sa svime nabrojenim. Sve ovo je bilo sastavni začin novog jela. Prajuha se počela zagrijavati do točke vrenja. Nije trebalo dugo čekati, i na pozornici su se počeli stidljivo pojavljivati neki novi klinci, prašeći na ručno napravljenim gitarama, izvodeći većinom obrade blues standarda tog doba.

Rolling Stonesi zauzimaju drugi pol scene, svojim prvokativnim, pa čak huliganskim ponašanjem, predstavljajući protutežu uglađenim i pristojim Beatlesima. Animalsi izdaju “House of Rising Sun”, jos jednu veličanstvenu i vječnu obradu blues klasika, Kinks izlaze sa “You Really Got Me”, i niz postaje beskonačan.grampffon

Bilo je za očekivati, da će se na sceni pojaviti antipodi tadašnjih rock zvijezda, koji će u svom stvaralaštvu nositi negaciju komercijalne komponente samim pristupom i stilom. Javljaju se prvi znakovi bunta protiv komercijalizacije rocka, stvara se novi pokret, te se po samom osnutku seli u “podzemlje”. Iz tog doba datira izraz “underground”, za muziku koja se odmetnula od komercijalnih tokova i vec utabanih struja, kojima je prvenstveni cilj dolazak na top liste.

Syd Barret and Rodger Waters se susreću i pokušavaju realizirati neke druge ideje, neki drugi pristup muzici, putem eksperimenta sa zvukom. Artur Brown sa svojim putujućim rock teatrom za divno čudo zaposjeda vrhove top lista, postaje na kratko dio establismenta protiv kojeg se borio, Jan Anderson i Mike Abrahams počimaju intenzivne probe za ulazak u studio i pripremu prvog albuma, Eric Clapton napušta Yardbirdse, Jack Bruce i Ginger Baker, Graham Bond Organization. Steve Winwood napušta Spencer Davis Group, Keith Emerson vrbuje Greg Lakea, preotimajući adut King Crimsonu, no prvi album je već iza njih i legenda je rođena. John Mahavishnu McLauglhlin napušta Miles Davisa, Tony Wiliams sanja neku novu muzičku formu, Chick Corea počima slušati rock, Santana izdaje nepostojeći album, Jeff Beck se sprema ući u studio za prvi solo album, Jimi Page odrađuje turneju sa New Yarbirdsima….Jimi Hendrix dolazi u London, Morrison susreće Manzareka, Janis se pridružuje Big Brothersu, Van Morrison napušta Them, Stonesi bivaju uhapšeni zbog zloupotrebe droga..Canterbury se budi nakon neobičnog sna koji će postati java, Van Der Graff Generator nastupaju pred praznim gledalištima, Black Sabbath počima svoj tamni pohod na scenu, Ian Hiseman kreče u samostalnu avanturu, Blackmore dolazi u anonimu grupu Deep Purple, Dylan susreće Andy Warhola, Velvet Underground postaju dio tima Tvornice, Peter Green napušta Bluesbrakerse, …i još nebrojeno momenata koji su stvorili trenutak prije velikog praska.magic_turntables_turntable_rocker_07

Pritisak odozdo je postao neizdrživ za establishment, svi šavovi estrade i medija su jednostavno popucali. Ulica i sve ono što je išlo s njom, eksplodirala je u jedan ogroman prasak, pokrivajući cijelu zemaljsku kuglu.

Od tog momenta više ništa nije bilo isto i neće nikada više biti. Juha je bila spremna za serviranje. Stotine, tisuće sastava niče diljem Britanije, preljevajući utjecaj na Europu i drmajući uspavanu Ameriku. No ova će se probuditi tek najezdom sastava iz Engleske, kad se počimaju rađati veliki bandovi na tom kontinentu.

 

Teško je u par crtica opisati ovaj proces koji je tekao doslovno non stop i evoluirao iz sata u sat. Navečer bi lijegali sa jednim, a ujutro se budili sa drugim stilom, smjerom, novim, različitim. Vremena su bila izuzetna!

U Americi se rađa Flower Power, generirajući cijelu šumu novih sastava, od kojih su mnogi postigli planetarnu popularnost, iako su izašli iz krila undergrounda. U Europi sjeme nije moglo pasti na plodnije tlo. Mladi muzičari, pogotovo akademski obrazovani, nisu željeli ući u uštogljeni establishment, te su se izdvojili i po podrumima i garažama počeli eksperiment sa muzikom. Bilo je uticaja iz Engleske i nešto iz Amerike, u obliku bluesa, ali kontinent je većinom ostao izoliran, te se time okrenuo sam sebi i svojem nasljeđu.

U Njemačkoj se rađa Kraut Rock, sa bezbrojim pravcima i podpravcima uz još bezbrojnije grupe. Labava veza među njima je bila manjak uticaja sa strane i bespregovorna odanost eksperimentu. U Francuskoj se rađa potpuno novi pokret, autonomni pravac Zeuhl, sa vlastitim jezikom, i stilom, kojeg je stvorila Magma. U Holadniji buja scena pod uticajem Focusa i Golden Earinga, oslanjajući se na lepršavu muziku sa srednjevjekovnih dvora. U Švedskoj raste pokret koji se oslanja na čistu klasičnu tradiciju, te niću sastavi koji su direktno inspirirani klasičnom muzikom, a neki idu toliko daleko, da rade obrade klasičnih djela u rock ruhu. Italija pada pod kapu progresivnog rocka omotanog simfo utjecajima, za njom u stopu ide Španjolska. Ni željezna zavjesa nije bila prepreka prodoru rocka. U Jugosalviji niću grupe, neke standardom ravne svojim uzorima na zapadu, Mađarska odaje svoj obol pokretu, sa dvije perjanice, koje će prodrijeti na zapadne liste. Grčka sa svoje strane šalje emisare na globalnu rock scenu.

Ukratko, cijela zapadna civilizacija je pokorena blues/jaz/simfo verzijom modernog izričaja te njegovih derivata. Sve to skupa, je obilježilo epohu koju zato i nazivam, zlatnim dobom muzike i najvećom demokratizacijom umjetnosti uopće.

O ovome bi se moglo lametirati jos danima, ali kao uvod, dovoljno je.

U ovim emisijama ću pokušati predstaviti najznačajnije i najveće grupe i umjetnike koji su pridonjeli da period od polovine šezdesetih, do početka osamdesetih prošlog stoljeća, bude najproduktivnije muzičko razdoblje u povijesti ljudske kreativnosti.

Gledajući sa ove vremenske distance, dolazimo do spoznaje da su temelji svega što se danas događa u muzici postavljeni u tom razdobolju. Nažalost evolucijski proces nije tekao u pravcu kreativnog izraza, već prvenstveno prema marketingu i sveopćoj komercijalizaciji.

Rijeki su izuzeci koji u stvari potvrđuju to pravilo.

Osvrnimo se načas oko sebe i vidjet ćemo da u muzici, na rock sceni, ne postoji više niti jedna velika grupa, niti je ijedna u usponu. Mnogo je razloga tome, i time ću se baviti, ne toliko direktno, koliko neposredno, kroz emisije.

Kao potvrdu iznesene tvrdnje možemo reći da manje više svi stari veliki bandovi koji se ponovo okupljaju radi par koncerata ili snimanja u studiju, bez problem pune dvorane i stadione.

Pa zašto je tome tako, zašto na sceni nema nikoga da zamjeni Led Zeppeline, zašto nema nikoga da parira Doorsima, zašto nema nikoga da okrene svijet muzike kao Mahavishnu Orchestra ili King Crimson, to je pitanje na koja ćemo tražiti odgovor tokom svih ovih emisija.

Same emisije neću čvrsto grupirati u jednom pravcu ili žanru, već ću pokušati što šire prići cijeloj ondašnjoj sceni, pa će se tako u ovoj seriji naći emisije o grupama Pink Floyd, uz rame sa T-Rex ili Cockney Rebel, da bi u sljedećoj zagazio u doboke vode kraut rocka i njemačkog undegronda, te već sljedeću odletio u Kanadu i predstavio grupu Heart.

Ono što hoću reći, u ovim emisijama će svatko tko voli muziku naći nešto za sebe, možda ne u svakoj emisiji, možda čak i ne u svakom nizu emisija, ali na kraju balade, svatko tko bude slušao, bar će otprilike upoznati tijek muzičkih zbivanja toga doba.

Eto!


Dragi slušatelji, bio je to uvod u seriju Music LP-Underground!

Categories
Emisije

Agamemnon – “Agamemnon”

Prije skoro 40 godina dobio sam na slušanje jednu kazetu. Na njoj nije bilo nikakvih informacija o sadržaju, samo ono “muzika”.

Ta “muzika”me na prvo slušanje i nije baš nešto dojmila, no imala je u sebi ono nešto. Ono nešto ćemu sam se vraćao i slušao je ponovno i ponovno, dok nisam morao priznati da me osvojila. Sva moja nastojanja da saznam nešto o bandu pa čak i imena završavali su sljeganjem ramenima.

Doba je interneta. Tajni više nema. Intezivno proučavam glazbu i sve njene aspekte.

Pod ruke mi dolazi CD meni nepoznate grupe Agamemnon.

Prvi taktovi me pogadjaju pravo u srce,  vračaju me u kasne sedamdesete i bezimenu kazetu, meni toliko dragu.

Predstavljam kratko živuću grupu Agamemnon i njihov jedini album istog naziva.

Agamemnoncovers

Prije nego nastavim, jedna bitna notica. Naime, sedamdesetih je u Španjolskoj postojao sastav veoma sličnog imena, Agamenon, i njega nebi smjeli brkati sa sastavom kojeg predstavljam u ovoj emisiji. Radi se o dvije potpuno različite grupe sa potpuno različitim stvaralaštvom, ali nažalost istom sudbinom.  Obje su pale u zaborav.  Zasluženo ili ne?

Agamemnon je bio Njemački sastav koji je snimio samo jednu ploču, 1980. godine.

Postoje neke informacije da je band u stvari iz Švicarske, gdje je album najprije i izdan kao privatno izdanje.  Bilo kako bilo, album službeno izlazi u Njemačkoj.

 Kao što mu samo ime kaže, inspiraciju nalazi u grčkoj mitologiji, u životu Mykenskog kralja Agamemnona.

Baziran je na konceptu i sastoji se od dvije priče, od kojih svaka zauzima svoju stranu ondašnjeg vinila. Priče su sazdane na životu kralja Agamemnona i to, na “a” strani je opisana kraljeva mladost i stolovanje Mykenom, a na “b” strani se nalaze opisi trojanskog rata, te Agamemnonova smrt.

Obje su teme označene kao Part I i Part II, dajući nam jasno do znanja da se defacto radi o jednoj cjelini podjeljenoj u dva djela.

Album je produkcijski veoma ujednačen i lijepo zapakovan. Čistoću mu daju i aranžmani koji su majstorski napisani, tako da kompletnu zvučnu sliku podrede vodećem instrumentu, a da pri tom u stranu ne gurnu ostale.

Ajmo malo o samoj muzici.

Album i muzika na njemu su mogli biti potpisani od strane Mike Olfielda.

A to dovoljno govori o albumu kojeg ćemo uskoro poslušati. Možda album produkcijski nije na onom nivou kakav bi bio, da ga je radio Olfield, ali to u ovoj priči uopće nije bitno. Bitno je to da je sama konstatacija i paralela sa Olfieldom, jedan ogroman kompliment za ovu grupu.

Na stranu lirika, koja se nekome može sviđati, nekom ne, ali muzika je ono što nosi ovaj album. Na albumu se nalaze možda najljepše bas dionice  ikada napisane, možda isto tako, najljepša gitarska sola, koje možemo staviti uz bok solažama Jan Akkermana, Duane Allamana i samog Mike Olfieda. I da završimo sa ovim hvalospjevom, ne sjećam se kad sam na nekom albumu slušao toplije orgulje i tako diskretno, ali efektivno uklopljen syntisizer. Hladni sintetički zvuk smjesten u pastorali kolaž. Kako čudesno, dostojno najboljih trenutaka Richarda Wrighta.

Album inače otvara prvi dio priče o kralju Agamemnonu, jednostavno nazvanom “Part I”. Od prvih taktova ostajemo prikovani za zvuk koji dolazi iz zvučnika, počevši od uvodnih pasaža do prekrasnog sola na akustičnoj gitari. Vokal, možda malo neprikladan za ovako, ipak ambijentalno orijentiranu muziku, nosi melodiju koja vam danima odzvanja u glavi. Ritmički besprijekorno, a pogotovo kad se u ritam uključuje piano. Ritam sekcija je malo gurnuta u stranu, što je i normalno za očekivati, no zato bas gitara i mimo toga osvaja. Bas gitara je ta koja caruje ovom pločom i ovom muzikom.

Ne znam tko je napisao dionice za nju, ali tko je da je, dao je aranžmane svog života.  I dakako, bitno je to, basista Walter Rothmund, bez ikakvih maratonskih šetnji po vratu gitare, izlaze predivne aranžmane, a o melodijama koje dolaze sa njegove strane, da i ne govorim. Istovremeno, Werner Kuster, iz gitare izvlači najfinije pasaže dostojne velikana, koje smo već spomenuli.

Inače muzika na samom albumu je u biti veoma bazična. Ponekad dotiču granice koje su Pink Floyd zacrtali svojim albumom “Meddle” i kompozicijom “Echos”, ali nikada ne prelaze preko nje.

Strukturno, muzički slojevi su jednostavni, ali efektno naslagani jedan iznad drugoga, tvoreći pastoralnu psihodeličnu sliku post psihodelične ere, rađajući time veoma ugodno putovanje na ovim nesvakidašnjim zvukovima.

O albumu bi se moglo u nedogled, ali, poslušajte ga i uvjerite se sami. I prije slušanja još jedna mala obavijest. Album ćemo poslušati u cjelosti, bez prekidanja koje donosi vinilno izdanje.

Na kraju, par riječi. Nažalost, o samoj grupi nemam što reći. Nakon izlaska albuma su se razišli, i krenuli kud koji mili moji. Nisu mi poznate sudbine članova grupe, ni njihov rad nakon ovog albuma.  Nadam se da su nastavili raditi u ovom stilu i ako kojim slučajem ikada nabasam na bilo koji od njihovih radova, ide emisija.

Muzika na ovom albumu je predivna, i to je neosporno i oko toga nema nikakvih dvojbi. Bez namjere da crnim Mike Olfielda, jer on je jedan od mojih miljenika, ali da je kojim slučajem ovaj album producirao i potpisao on, prodao bi se u deset – dvadeset milijuna primjeraka u prvim danima svog života.

Ovako, svjedoci smo još jedne nepravde u muzičkom svijetu, kad na jednu stranu imamo šesterocifrene znamenke u svim segmentima života jednog muzičkog djela, a na drugoj strani odsustvo bilo kakvih nula, iza bilo kojeg broja, osim one samostojeće, koja je zagarantirala grupi ubrzani raspad i potonuće u posvemašnju anonimnost.

Jedan je kritičar nedavno napisao: “Dao sam svojevremeno, jedva prolaznu ocjenu ovom albumu, ali na moje iznenađenje, i za divno čudo, već trideset godina mu se ponovno vraćam i slušam ga sa uživanjem”.

Dunque, ako netko nakon 30 godina ovako nešto izjavljuje, i uz to se poklapa sa onim što ja mislim o ovom albumu, što se mene tiče – dovoljno je.

No, nemojmo smetnuti s uma, traženje nekog dubljeg smisla u ovoj muzici je glupo, jer sama muzika tjera od sebe takvu vrst pristupa.  Jednostavno, ovo je bezvremenska muzika, lijepa muzika, prekrasnih melodija na svim instrumentima, sa prekrasnim pasažima i nesavršenim prelazima.

Ako bi ipak povlačili bilo koju paralelu, mogli bi je povlačiti sa Mike Olfieldom, djelomično sa Pink Floydom, ali vjerovatno bi najbliži bili kad bi je potegli sa “l’art pour l’art” fazom u umjetnosti devetnaestog stoljeća, i rekli jednostavnim rječnikom, ovo je muzika radi same muzike, sa svime pozitivnim i negativnim što ova konstatacija nosi.

Jer, ovo je muzika uz koju se možete opustiti, a možete i nešto raditi, ugodno razgovarati, ali ovo je isto tako muzika koju možete pažljivo slušati.

Ništa joj ne fali, ma u kojem obliku bila dio vašeg trenutka.

Katkad je i to, više nego dovoljno, da jedno muzičko djelo pronađe put do srca, i to je točno ono, što je ovaj album napravio kod mene.

Nadam se da nisam sam!

Eto!

Categories
Emisije

Andromeda – “Andromeda”

Vraćam se korijenima, zaranjam u vode undergrounda sa kraja šezdesetih godina.

U tom razdoblju je bilo na stotine grupa koje su se gurale na sceni i pokušavale pronaći mjesto za sebe. Neke više, neke manje uspješno, ali svima je zajedničko bilo to da su imali malu, ali odanu bazu fanova, te totalni antitalent za bilo kakvu vrst komercijalizacije svoje muzike.

Jedna od tih grupa koja odgovara ovom opisu je i grupa Andromeda.

O njoj ću u ovoj emisiji.

AndromedaDakle, ako vam je drag underground kraja šezdesetih, ostanite s mnom.

Ako vam je drag šarmantno arhaični zvuk šezdesetih, ostanite s mnom.

Ukratko, ako vam je draga muzika u svojoj esenciji, ostanite uz radio sljedeću uru i nešto.

Kao prvo, u samom startu da raščistimo nedoumicu oko samog imena banda.

Naime, postoje dvije grupe istog imena. Jedna je Švedska heavy metal grupa, a druga progresivna iz kraja šezdesetih.

U ovoj emisiji ćemo slušati o ovoj zadnjoj, progresivnoj iz Engleske.

Nema baš previše podataka o ovoj grupi.

Kao i stotine tisuća sličnih, imali su ugovor za snimanje ploče, nekako snimili materijal za tu prvu ploču i nedugo nakon nje se razišli.

Ono što je nama interesantno, je da u glavnom licu ove priče nastupa nas stari znanac, John Cann, poznatiji kao John Du Cann, kasnije, gitarista i eminencija grupe Atomic Rooster.

No ajmo sa pričom od nekog početaka.

Andromeda je bio malo poznati engleski sastav iz kraja šezdesetih godina, sastavljen od gitariste John Du Canna, basiste Mick Hawkswortha te Jack Collinsa na bubnjevima.

Doduše, prvobitna namjera im i nije bila da osnuju sastav. Okupili su se radi snimanja psihodeličnog projekta pod imenom “The Five Day Week Straw People”, koji danas predstavlja veliku kolekcionarsku vrijednost.

Nakon snimanja, trojka odlučuje nastaviti kao band te se nazivaju Andromeda.

Počimaju sa nastupima, snimanjima demo snimaka, ali sve im to ne donosi ugovor za snimanje prvog albuma. Interesantno je za napomenuti, da su između ostalog nastupali i u Middle Earthu, a i u Marquee Clubu, dva možda najjača muzička uporišta klupske scene tog doba.

Dakako, sama muzika koju su svirali je bila u duhu tog vremena, blend psihodelije, progressive, jazza i dakako, hard rocka.

No na jednom nastupu ih zapaža John Peel, najveći DJ epohe te im osigurava snimanje singlice.

Taj potpis im nosi i ponudu za album, kojeg dakako, prihvaćaju objeručke. U to vrijeme, prije snimanja albuma, dolazi do personalnih promjena. No uz to, u toj pretumbaciji dolazi do konflikta sa Peelom, te po dolasku Ian McLane na mjesto Collinsa, napuštaju ugovor za snimanje.

Slijedi razdoblje za grupu u kojem dominiraju živi nastupi, kako kao predgrupa, tako i kao samostalna grupa. Kao predgrupa nastupaju na koncertima Black Sabbath.

I ponovo padaju u oči, ovaj put Pete Townshendu, leaderu i gitaristi grupe The Who. Townshend se nudi da im bude producent na albumu, no ništa im nije polazilo za rukom, pa ni realizacija te saradnje.

Ipak, imali su neku sreću. Ispostavilo se naime, da im još uvijek vrijedi ugovor sa RCA za snimanje prvog albuma. Grabe šansu i 1969 godine svjetlo dana će ugledati album prvijenac, nazvan po imenu grupe.

Album ne izaziva senzaciju svojim izlaskom, nažalost, pored toplih kritika ne postiže nikakav uspjeh kod šire publike.

Šteta, jer je to automatski značilo da će potencijal skriven na njemu ostati neiskorišten. I to se pokazuje ovih dana, kad se ponovo otkrivaju zaboravljeni bendovi, čija muzika dan danas dobro drži zub vremena i pored arhaičnosti u izričaju.

No šta mu je to mu je. Tako je valjda moralo biti.

Album otvara tema “Too Old”. Čista underground rokija. Dostojan uvod i vjerna slika onoga šta slijedi.

I odmah u startu malo iznenađenje. Pored upoznavanja sa gitarom ala “Du Cann”, začuđuje kvaliteta vokala. “Day Of The Change” nastavlja album u nešto sporijem ritmu. Bas je extravagantan u svojim naglascima, da bi ga gitara podcrtavala u svojim pasažima. Lijepo zamišljeno, lijepo izvedeno, nadahnuto…

“And Now The Sun Shines” je relaksirajuća balada, u stvari uvod u “Turns To Dust” koja pršti energijom. Nevjerojatna gitarska solaža Du Canna, možda jedna za anale, uz rame Blackmoreu, Bareu, Abrahamsu…

“Return To Sanity” nastavlja album. Epska tema, duga osam minuta, zapoćima sa maršem na bubnjevima i mračnom, Sabbath obojenom gitarom. Čudesna kombinacija klasike i rock horrora.

No, kako se tema razvija, gitara i bas grade svoju strukturu. Nakon par minuta sve staje, slijedi taj melankolični, psihodelični ugođaj, sa predivnom melodijom, ambijent meni toliko drag, a svojstven samo velikima. Da su samo ovo stvorili, za mene osobno, bilo bi dovoljno da ih volim.

“The Reason” nam sa svoje strane donosi agresivnu gitaru, skoro identičnu pečatu kojeg će isporučivati u Atomic Roosteru. I onda slijedi nešto sta se teško očekuje od ovakvog banda i ovakve muzike. Romantična balada “I Can Stop The Sun”, melodična, prepuna skladnih harmonija vokala i gitare.1312008667_andromeda-69-pic

Album zatvara “When To Stop”, ponovo osam minuta uživancije. Ovaj power trio isporucuje možda najbizarniju kompoziciju na albumu. Teško je riječima opisati ono što ovi momci stvaraju. Sastavljena od fragmenata, koji su mogli, ali nisu, biti zasebne cjeline, od fragmenata koji se kreću u rasponu od frenetičnog soliranja na gitari i još frenetičnijeg basa koji je prati, pa sve do, za ne vjerovati, sve do posvete Rodrigu, kojeg su uklopili u ovu temu. Neznan ali, vjerujem, i to toplo, da ne morate voljeti ovu muziku da biste zavoljeli ovu temu. Pastoralni kraj ove teme i time završetak albuma, koji kao protuteža i balans brutalnog početka, ostavlja u ustima okus slatkog deserta nakon ljute hrane.

Predivno!

Na proširenom CD izdanju, nalaze se teme koje se nisu uklopile u prvi album, a neke su čak bile nagovještaj drugog. Prošireno izdanje prvog albuma obuhvaća ukupno osam dodatnih tema, a ovaj set otvara prva singlica banda “Go Your Way”. Nevjerojatna je verzija Rodrigove teme “Journey End”, koja je na ovom dodatku izdvojena iz svoje matične kompozicije “”When To Stop”. Ova tema samo potvrđuje moju prijašnju tezu o tome kako je svaki fragment “When To Stop”, mogao biti zasebna tema, bez da išta izgubi od svoje biti.

Dodatak je i impresivni instrumental “Exodus”, koji u sebi sadrži daleko više od onoga što si možemo priznati da čujemo. U njemu je esenca Shadowsa, Animalsa sa svojim vječnim hitom i da se prebacimo preko bare, Frijid Pink sa svojom obradom istoga.

Set zatvara sedmominutna “See Into the Stars”. Ako ništa na ovom albumu nije čiste rock orijentacije, ova tema jest. Punokrvni rock u svakoj svojoj odsviranoj noti. Nemojte mi zamjeriti, ali ova me tema užasno asocira na Thin Lizzy. Veći kompliment ne treba, jer da se podsjetimo, Thin Lizzy su bili suvremenici Andromede i daleko, daleko popularniji od njih. Uglavnom, set ranih snimki vrijednih divljenja.

Po svom izlasku, kako sam prije rekao, za divno čudo, album pobire lovorike kritike, ali publika je ostala hladna. Vjerojatno zbog odsustva bilo koje reklamne kampanje i uopće, ikakvog reklamiranja banda i njihovog albuma.

Ne vidjevši perspektivu u Andromedi, Du Cann napušta grupu krajem te iste godine, te se pridružuje Vincent Craneu u reformiranom Atomic Roosteru. I da spomenem i to, nažalost, John Du Cann umire 2011 godine od posljedica srčanog udara.

Preostali članovi su pokusali nastaviti dalje, ali bez Du Canna, sve je bilo bezlicno, bezkrvno i nedugo nakon jalovih pokušaja, Andromeda nestaje sa scene. Za to se vrijeme Hawksworth pridružuje Alvin Leeju i postaje član njegovog banda Ten Years After, koji kasnije evoluira u Ten Years Later.

Andromeda i njegova muzika lagano padaju u zaborav, te ostaju živjeti samo u kolekcijama ljubitelja muzike tog doba.

No, ipak, neke pravde ima na ovom svijetu. Devedesetih godina izlazi ponovo originalni album, remasteriran na kojem su dodane bonus teme. No na moju osobnu radost, a vjerujem i cijelog underground svijeta, ni tu nije kraj.

Nedugo nakon toga, 1992 godine izlazi još jedan album “Return To Sanity”, sa remixovima već izdanih tema. Stare arhaične pjesme su obučene u novo ruho i za divno čudo, kao magičnim štapićem, izbrisane su bore sa lica muzike i snimke djeluju svježe i aktualno.2865

Album “Return To Sanity” otvara naslovna tema, čija je još jedna verzija na albumu. Sve su teme izmiksane i remasterirane sa popriličnom dozom ukusa, a moga bih nadodat i sa popriličnom šminkom samog Du Canna, pa mu stoga treba dati sve kredite.

I naposljetku, 2000 godine izlazi još jedan album. “The Definitive Collection” sadrži dijelove BBC sessiona, te žive snimke, no nažalost, u ovoj emisiji nemamo vremena za njega. Na snimkama doduše nema ništa novoga, već samo potvrda već rečenog, ali predstavlja jedan lijepi dokument vremena.

Dakle, šta reći na kraju?
Andromeda je bio jedan od najfinijih engleskih ranih psihodeličnih bendova. Ne zaboravimo, govorimo o prvom valu psihodeličnih sastava, koji su prethodili čak i kasnijoj inkarnaciji velikana kao sta su Pink Floyd, Hawkind ili Jethro Tull.

Isporučujući muziku koja je u sebi nosila čak i klasične elemente, koje se nisu libili direktno upotrijebiti, sebi nije priskrbila rijeke obožavatelja, niti time podebljala bankovne račune. Sam kratki život i način na koji je grupa nestala sa scene upućuju baš na suprotno, ali slušajući danas prvi album i snimke iz tog doba, možemo sa sigurnošću pa čak i sa nekom dozom radosti, utvrditi da su snimke podnijele zub vremena i pored svoje arhaične patine.

Andromeda je bio jedan od onih sastava kod kojih nije najveće ono što je ostalo od njihove muzike, već njezina relacija sa bendovima u okruženju kao i onima koji su tek dolazili. Jer slušajući ih, jednostavno se ne možemo oteti asocijaciji na Atomic Rooster iz njihove najplodnije faze, ali isto tako i Black Sabbatha. Otišao bih toliko daleko pa u ovaj tabor uvrstio i Deep Purple.

U stvari, Andromedi bi možda bila najbliža poredba sa stablom, kojem je krošnja daleko manja od korijena. Šta ne znači da i ta mala krošnja ne može dati sočne plodove!

Njihove teme sigurno nisu “state of the art” kompozicije, ali isto tako nisu banalni pjesmuljci kojih je u to doba bilo, a pogotovo danas, na tone. Nalazeći se negdje između, u svoj progresivni izraz su ubacili i “skriveni” pop senzibilitet, i to je možda njihovo najveće dostignuće.

Stoga, odbijam govoriti o Andromedi kao o, “nekom tamo bandu”. Rađe govorim o Andromedi kao o malom velikom bandu, sa prekrasnim temama i koji je imao tu nesreću da je postojao u vremenu kad su zemljom hodali divovi, zbog koji je do vrha trebalo daleko više od onoga što su oni isporučili.

No, gledajući na legislativu banda kao i daljnje karijere članova, Andromeda se nameće kao ona mala karika ili još bilje rečeno, kao onaj mali, ali važan zupčanik u ogromnom rock organizmu koji je bujao šezdesetih i sedamdesetih.

Ne zaboravimo, bez planktona nebi bilo ni kitova !
Eto!

Categories
Emisije

Armageddon – “Armageddon”

Emisiju posvećujem malo poznatom sastavu koji je nezasluženo pao u zaborav.

Pomalo će izgledati čudno iz današnje perspektive, da netko relativno dobro poznat i moćan u svoje vrijeme, danas ama bas ništa ne znači. Osim dakako, ljubiteljima ove muzike tog doba.

I da ne duljim previše, prezentiram grupu Armageddon.

Armageddon
Armageddon je bila američko/engleska grupa, ili kako su sami sebi tepali, super grupa.

Doduše, to tepanje i nije bilo bez podloge, jer članovi banda su bili već etablirani muzičari iz poznatih i popularnih grupa.

Bubnjar Bobby Caldwell je došao iz hard rock grupe Captain Beyond, koja je pak osnovana od članova grupe Iron Butterfly. No još prije tih angažmana je svirao sa Johny Winterom.

Pjevač Keith Relf je bio sa Yardbirdsima, a nakon njih osniva Renaissance.

Gitarist Martin Pugh dolazi iz zaglušujućih Steamhammera, dok basista Louis Cennamo, također u biografiji ima imena grupa Renaissance i Steamhammer.

Dakle, nakon ovako zvučnih imena tadašnje scene, sad je malo jasnije, odakle im pravo se sebi daju pridjev “super”.

Nažalost život će umiješati prste u sudbinu banda na jedan puno grubi način, te će ono “super” ostati samo na albumu prvijencu i dva nastupa.

No ajmo se vratit na početak priče.
Armageddon se u stvari formira 1974. godine, kad se raspao band Steamhammer.

Veoma brzo ih je zapazio Peter Frampton, koji im osigurava snimanje ploče za svoju tiketu. Činilo se da su zvijezde naklonjene grupi, i budućnost je bila svijetla. No onda se umiješala sudbina. Keith Relf je pored svojih problema sa drogom, i obolio. Nakon samo dva nastupa tone u sivilo bolesti i time de facto, sudbina grupe biva zapečaćena. I da nesreća nikad ne dolazi sama, pokazalo se veoma skoro. Keith Relf umire od strujnog udara iz gitare sa kojom se igrao u svom podrumu. To je bila točka na “i”.

Grupa se definitivno raspada, jer je odlaskom Keitha nestalo one kohezivne sile koja je držala band na okupu.

Sam album i pored povoljnih kritika, nije doživio nikakav komercijalni uspjeh, jer nije ni bio promoviran. Nažalost, grupa jednostavno nije imala vremena ni prilike nametnuti se široj publici, a ni zainteresirati radio voditelje, koji su osiguravali slušalačku bazu, te nezasluženo pada u zaborav.

I ne baš duga povijest grupe ovime završava. Rezime života jedne grupe – jedan album i dva nastupa!

Ali tu priča ne završava, dapače, povijesno gledano, priča o ovoj grupi počima njenim raspadom. Idemo malo pojasnit ovu ne baš uobičajenu tvrdnju.

Oko debut albuma se dan danas lome koplja. Vremenom su se polarizirale dvije struje, jedna koja ovom albumu negira svrhu postojanja, do druge, koja u njemu vidi preteču punka koji je već virio iza kantuna u vrijeme nastanka ovoga albuma i još značajnije, vidi ga kao najavu velikog revivala heavy rocka, koji će osamdesetih eksplodirati u obliku heavy metala.

Osobno pripadam ovoj drugoj grupi. I istina je, jer ma koliko ga voljeli ili mrzili, ovaj album krase rani proto metal rifovi, utkani u progresivni rock i teški psihodelični blues.

I to je ono što smješta ovaj album ispred svog vremena i u tome je njegova snaga i značaj. I još nešto. Priznali mi to ili ne, ali muzika na ovom albumu je ipak kompleksna, čak bi se moglo reći, višeslojna, te se time slušanje ovog albuma baš ne svodi na puko pasivno registriranje (pozadinskog) zvuka. Čak dapače, za prosječnog konzumenta čak i ove muzike, sama kompleksnost je na momente iritirajuća, jer zahtjeva od slušaoca potpuni angažman i pažnju.

I ako sve ovo skupa rečeno zaokružimo u jednu misao, dobivamo ono logično – ovaj album je esencijalni dio britanskog progresivnog rocka tog doba i onaj mali, ali nezaobilazni, “missing link” u evoluciji muzike, kad rock napušta svoje korijene, i ostavlja blues iza sebe.

Idemo malo o samom albumu i njegovom muzičkom sadržaju.

Album otvara tema “Buzzard”, sa frenetičnim gitarskim rifom koji u nekoj monotonoj sekvenci tutnja našim ušima. Već od početka je jasno, da je ovaj rif, po svojoj konstrukciji, kao i sam album, malo previše ispred svog vremena, jer vrijeme ovakvih rifova je stiglo nekih 5 – 6 godina kasnije u vidu prvog vala britanskog heavy metala. Od prvih odsviranih nota, potpis banda je odmah jasan, Martin Pugh na gitari i Bobby Caldwell na bubnjevima, hrane jedan drugoga suludim pasažima i ritmovima, stvarajući skoro natjecateljski ugođaj. Na momente se ima osjećaj da trče na 100 metara sa preponama, ali bez preskakanja istih. “Buzzard” je dobra tema, koja u sebi sadrži sve ono što će svaka heavy metal tema sadržavati u budućnosti.

Na “Buzzard” se naslanja iduća “Silver Tightrope”, skoro pa ambijentalna balada, lijepe melodije i ugodnog vokala. I na samom kraju ove balade, još jedno ugodno iznenađenje – gitarski solo. Skoro gurnut u stranu, toliko da se jedva i primjećuje. Šteta, jer Martin u najboljoj Claptonovoj maniri trasira završnicu ove lijepe teme. I šteta što tako kratko traje. Ne kažu za ništa, sve što je lijepo – kratko traje!

Ne bi htio griješit dušu, ali sa jedne strane, ova mi tema izgleda kao da je pala sa nekog drugog albuma, a opet na drugu stranu, predstavlja jedan od peakova albuma.

Slijedi najkraća tema na albumu “Paths & Plains & Future Gains”, koja ponovno vrača slušaoca na početak, na originalni metalni pečat.

Ni slijedeća tema “Last Stand Before”, ne odskače od tog nauma, čak dapače, skoro da čine jednu cjelinu sastavljenu od dva dijela.

Album zatvara epska “Basking In The White Of The Eye”, sastavljena od četiri dijela. Ova tema nosi album na jedan drugi, viši nivo. Usudio bi se reći, na nivo koji se u ovoj vrsti muzike neće baš tako lako i skoro dosegnuti. Van serijska kompozicija, okupana sa onim što će se tek kasnije nazvati “proto metalom”, no još uvijek sa dalekim korijenima u bluesu.

U stvari, čak ni to, ovo je skoro kao posveta, “farewell” bluesu i njegovom uticaju. Iz ove kompozicije se rađa nedonošče koje odbacuje korijene i uticaje. To nedonošče odlazi u svijet, bez pratnje i ma koliko bilo gaženo, negirano, ignorirano, preživjeti će do današnjih dana, čak štoviše, nikada neće biti jače do danas.

Dakako, govorimo o heavy metalu i njegovim derivatima.

Armageddon-HBOTS-Playing-1971-small
“Basking In The White Of The Eye”, je vrhunac albuma i u to nema nikakve sumnje. Nabildani progresivni heavy rock, sadrži u sebi elemente od svake prethodne teme sa albuma. Uz još jedan dodatak, mistiku. Mistika je u heavy metalu važna koliko sam rif, te slobodno možemo reći da je sa zadnjim odsviranim notama album širom otvorio vrata mladim snagama za prodor u neistražena područja metalne grmljavine, bez da su pri tom iza sebe imali blues ili r&b.

Tema isto tako donosi Martin Pugha i Bobby Caldwella u punom sjaju. Ne znam kako je ovaj dvojac ovako našao jedan drugoga, ali da su blizanci, ne bi ovako svirali. Još čudnije je to da govorimo o rijetkoj simbiozi gitare i bubnjeva. Bez obzira na vrstu muzike, neminovna je poredba sa Eric Claptonom i Ginger Bakerom i to ona pozitivna. Povrh svega, Bobby se dokazuje i pokazuje kao jedan od najboljih bubnjara svoje epohe, nažalost, javno, bez tog priznanja. Jer kad taj čovjek svira bubnjeve, kod slušatelja budi onaj osjećaj da ih sam uzme i počne svirati. Agresivno, skoro monstruozno, ali opet fluidno i maštovito.

Na drugu stranu, Martin Pugh kao i Boby, bez trunke srama, praši rifove, neumorno ih izvlači iz rukava, bez pardona, i ma gdje im bili korijeni, kaže im zbogom i kreće dalje. Nažalost, za njih to “dalje” nikada nije došlo, no cijela armija je uskoro nastavila to “dalje”.

Poslušajte jedini album, super grupe “Armageddon” i procijenite sami. I ne zaboravite opasku iz samog uvoda. Ovaj višeslojni album treba slušati. I to pažljivo. To je jedini način da shvatite njegov volumen i težinu.Armageddon-GardenCity74-small

O grupi i njenoj muzici smo manje više sve rekli, tako da se malo toga ima dodati.

Umjesto toga, ovaj kraj prikaza grupe bi posvetio u stvari onome po čemu ova grupa i mora ostati zapamćena. Svirajući blend pionirskog heavy rocka, baziranog na bluesu, epskih solaža, konfrontacije bubnjara i gitariste, moćnog ritma i nadasve protkano psihodelijom, Armagedon je stvorio inovativni album, originalan u samoj biti svog izričaja. Napuštajući svoje korijene i tragajući za novim, otvaraju vrata budućim generacijama, koje će stvoriti najžilaviji pravac u povijesti muzike – heavy metal.

Album je u Americi prošao skoro nezapaženo, nešto bolje u Europi, da bi se krajem prošlog stoljeća i početkom ovoga, oko njega počela stvarati nova baza fanova, te se time potvrdila teza o njegovom značaju.

Nakon raspada banda, basist Cennamo se udružuje sa svojim pajdašem iz grupe Renaissance te oformljavaju grupu Illusion, da bi kasnije radili sa Jim McCartyem u grupama Stairway i Renaissance Illusion.
Bubnjar Caldwell se vrača svojoj matičnoj grupi Captain Beyond, sa kojima snima novi album i kreće na turneju.

Na žalost svih poklonika dobre muzike, i mene osobno, gitrarista Pugh se 1975. godine povlači sa scene. Uvjeren sam da bi ovaj čovjek, da je ostao u muzici, mogao dati puno.

No i pored penzije, povremeno se pojavljuje na minornim, ali muzički jakim izdanjima undergorunda, kao što je bila suradnja sa velikim američkim underground gitaristom Geoff Thorpeom u projektu American Rock & Roll Band, te isto tako sa underground bandom, 7th Order, na njihovom debut albumu, “The Lake of Memory”, izdanim na Big Island Sounds etiketi 2007 godine.

I to je to!

Nema više!

Armageddon band

Armageddon je bila grupa do koje se teško dolazi, teško je se sluša, ali jednom korektno i pažljivo odslušana, nikada se ne zaboravlja.

Armageddon je bila grupa jednog albuma, koji je nakon svih ovih godina postao više od ”jedinog albuma”.

Jer, Armageddon je bila grupa koja je zatvorila vrata jedne epohe, epohe vladavine bluesa i njegovog uticaja.

Armageddon je bila grupa koja je rekla zbogom sedamdesetima u heavy rocku i gurnula vrata kroz koja doduše nije uspjela sama proći, ali kroz ta vrata je grunuo novi val otočkog heavy metala.

Pa na kraju, kad u ovom kontekstu gledamo samo ime banda, znajući njegovo biblijsko značenje, namjerno ili ne, simbolika je jasna.

Ukratko, sa svim ovim što sam nabrojio, Armageddon je s punim pravom zaslužio ovu emisiju.

Svatko tko drugačije misli, široko mu polje, ima oko nas dovoljno Ceca i Mica Trofrtaljka, da zadovolje svačiji ukus.

Eto!

Categories
Emisije

Banco del Mutuo Soccorso — “Darwin!”

U ovoj emisiji imam zadovoljstvo ugostiti gosta urednika, Luku-Aristillus Jovanovića, koji je pripremio emisiju o talijanskom progresivnom sastavu Banco del Mutuo Soccorso.
U emisiji ćemo prikazati kreativni put banda, poslušati drugi album „Darwin“, te odabrane teme sa ostalih albuma, kojih ćemo se dotaknuti u emisiji.

I prije nego počnem, mala notica.
U pripremi ove emisije sam nastojao sačuvati originalni rukopis. Jedina intervencija sa moje strane je bila u prilagođavanju teksta u oblik za emitiranje, koji je u skladu sa koncepcijom ovih emisija.
Eto, krećemo.

Banco del Mutuo SoccorsoBanco del Mutuo Soccorso je talijanski progresivni sastav, osnovan 1972. godine.

Jedan je od najvažnijih i najvećih koji dolaze sa prostora Italije, te su zajedno sa Le Orme i Premiata Forneria Marconi, činili sveto progresivno trojstvo tog prostora.
Sam naziv, ”Velika trojka” ima svoje (debele) razloge, ali o tome jednom drugom prilikom.

Banco del Mutuo Soccorso, ili skraćeno Banco, se uspio probiti do širokih masa, dakako, orijentiranih na progresivnu muziku, u Italiji, ali i širom svijeta.

Istovremeno, je postao jedan od najdugovječnijih bendova na sceni, što se nebi moglo reći za većinu njegovih suvremenika.

Zvuk Banco del Mutuo Soccorso je inspiriran progresivnim rock sastavima iz Engleske, posebno sastavima Gentle Giant, Jetro Tuli i Emerson, Lake & Palmer, što se jasno ocrtava u njihovom kompleksnom zvuku, koji je koncentriran oko klavira, hammond orgulja i sintesajzera, sviranih od strane Nocenzi brace, Giannia i Vittoria.
I uz sve to, dodajmo vokal talentiranog i originalnog Francesca Di Giacoma i dobit ćemo jedan od najvećih progresivnih rock bendova u Italiji, a po mom mišljenju, kaže Aristillus, i šire.

Vratimo se na početak.
Sve je počelo 1968. godine, kada je Vittorio Nocenzi, već afirmirani klavijaturista, zajedno sa svojim bratom Gianni Nocenziem, također klavijaturistom, te Francom Colettom, na gitari, Fabriziom Falcom na bas gitari i Mariom Achilliem na bubnjevima, nakon jedne uspješne audicije, formirao bend. Bend je svoje prve korake napravio 1970. godine, u gradu Marino, 21 km južno od Rima, rodnom gradu brace Vittoria i Giannia.
U to vrijeme su u svom studiju snimili i tri pjesme koje su se našle na kompilaciji ”Sound 70”, koja je tada bila izdana jedino na kazetama.

U tim počecima, band je vrludao, kako u pokušaju da nađe stalnu postavu, do traženja svog definitivnog izraza.
Tako mjesto Franca Collete, na električnoj gitari dolazi Claudio Falca, a umjesto Maria Achillia, na bubnjevima, dolazi Franco Pontecorvi.
I tu se zaokružuje postava banda, koja će snimiti dugo vremena neobjavljene pjesme, a koje će konačno ugledati svjetlo dana na albumu iz 1989. godine, pod nazivom ”Donna Plautilla”.

Međutim, promjenama nije došao kraj, one će pratiti ovaj bend za duže vrijeme. Ipak, sljedeće promjene će dovesti do relativno stabilne postave banda.

Bivši ”Fiori di Campo” gitarist Marcello Todaro i tri člana grupe ”Le Esperienze”, već spomenuti vokal Francesko di Giacomo, bubnjar Pier Luigi Calderoni, i basist Renato D’angelo se pridružuju braci Nocenzi i snimaju prvi u nizu velikih, nezaboravnih albuma.

Prvi album, izdan 1972. godine, jednostavno nazvan po imenu benda – ”Banco del Mutuo Soccorso”, predstavlja izuzetno zrelo stvaralaštvo, koje nam bend pruža odmah u startu.
Album je snimljen pod pokroviteljstvom diskografske kuće ”Ricordi” i postaje remek djelo rastuće talijanske progresivne rock scene.
Dolazi na 5. mjesto talijanske top liste i sadrži jednu od njihovih najpopularnijih kompozicija ”RIP”. No, iznad svega, treba spomenuti i rock suitu”Il Giardino del Mago”, koja traje skoro devetnaest minuta, te još jednu podužu, imenom ”Metamorfosi”, koja traje blizu jedanaest minuta.

Banco je na ovom albumu definirao svoj pravac, koji će dosljedno pratiti do kraja 70’ih, nakon kojih pribjegavaju jednostavnijem muzičkom izražaju. Očito im je namjera bila, biti u skladu sa općim muzičkim tokovima 80’ih godina.

Sve u svemu, album je prožet harmoničnim finesama klasične muzike i savršeno spojen sa jazzom i rockom, koji se isprepleću u zvučnoj slici, podsjećajući na svijetle trenutka velikana progresive, ”Emerson, Lake & Palmer”.

Bend je na vrhuncu inspiracije i poslije samo par mjeseci, ulazi ponovo u studio da bi snimio svoje drugo remek djelo po imenu ”Darwin!”.
”Darwin!” izlazi iste 1972. godine.
Radilo se o koncept albumu, na kojem nalazimo predivnu mješavinu kompleksnosti i jednostavnosti, a koji je lirikom zasnovan, očigledno, na Darwinovoj teoriji evolucije.

Banco maštovito pjeva o prvobitnom ”kaosu” i rođenju čovječanstva, svijesti i osjećanja. I to stilu najvećih bendova tog doba.23_56_are_f1_1080_b_resize_597_334
Ovo je album koji je među auditorijem progresivne rock muzike, smješten u same vrhove žanra.
Od samog izlaska pobire simpatije javnosti i dolazi na 4 mjesto talijanske top liste, pridonoseći slavi ovog benda.
Osobno, kaže Aristillus, ”Darwin!” je prvi album koji sam čuo od ovog benda i zato sam ga, iz osobnog iskustva, izabrao kao najbolji uvod za slušanje šarolikog opusa ovog velikog banda.

Kao evolucija, i ovaj album nastaje iz jednostavnosti, koja nam se prikazuje u samom početku prve kompozicije ”L’evolutione”, da bi potom kulminirao u kompleksno, teatralno djelo koje ostavlja slušatelje bez daha i predstavlja savršen uvod u ono što slijedi u samom albumu.

Sljedeća tema je ”La conquista della posizione eretta”.
Tema predstavlja također jednu veoma kompleksnu, i od samog starta dosta agresivnu kompoziciju, većinom instrumentalnu, u kojoj dominiraju braća Nocenzi sa klavijaturama i sintesajzer efektima. Pet minuta nakon te baražne vatre, kompozicija prelazi u mirnije vode, kroz koje nas vodi prelijepi vokal Franceska Di Giacoma, koji time zaokružuje temu i daje joj epilog.

”Danza dei grandi rettili” je instrumental koji slijedi. Gravitira jazzu i u odnosu na prethodne kompozicije, jednostavnija je u svom izričaju, ali svakako, još jedna kompozicija koja pruža maksimalno zadovoljstvo slušatelju.

”Cento Mani e Cento Occhi” je pravo remek djelo koje počinje u maniru Emerson, Like & Palmera, koje nosi slušatelja uz odlični ritam bubnjeva i vokal Franceska Di Giacoma, koji se nevjerojatno uklopio u opći kaos instrumenata.
Kompozicija je uglavnom agresivna uz povremene padove u melodične zvučne slike, sa kojima u kombinaciji stvara puni progresivni rock doživljaj.

”750.000 ani fa…’amore?” nam prikazuje Banco u baladnom izdanju i do sad možda najboljem vokalnom performansu Franceska Di Giacoma, koji svojim tenorom dostiže izuzetne visine.
Da bi to izgledalo još nevjerojatnije, spomenut ću i činjenicu, da je on svoj vokal sam školovao ili bolje rečeno, uvježbavao.

”Miserere alla storia” je kompleksna, orijentalna kompozicija, pulsirajućeg zvuka klavijatura brače Nocenzi i ”podrugljivog” vokalnog performansa Di Giacoma, koji nam stvara utisak kao da je na pomolu ispunjenje nekog proročanstva.
Naime, lirika zalazi duboko u kolijevke civilizacija, u sam Babilon i drevni Egipat.

”Ed ora io domando tempo al tempo ed egli mi risponde… Non ne ho!” , ujedno i najkraća tema, zatvara album sa zamračenim valcerom, paralelno sa Giacomovim vokalom, koji pjeva o prolaznosti vremena.
Vokal simbolički nestaje pred sporim i neumoljivim zvukom kola, sa kojim se završavaju i posljednje sekunde albuma.

Eto, bio je uvodni dio teksta našeg gosta urednika, Luke-Aristillus Jovanovića.
url.jpgdhdfh

Sljedeće godine, gitarista Marcello Todaro je smijenjen i u band dolazi Rudolf Maltesa, koji je upravo napustio grupu Homo Sapiens.

Nakon izuzetno uspješnog drugog albuma, kojeg smo upravo poslušali, bend 1973 godine, izdaje treći studijski album ”Lo Sono Nato Libero”.
Album doduše nije ponovio uspjeh prethodnika, ali ipak, dostiže impozantno 10. mjesto na talijanskoj top listi.
Na njemu se nalaze čak dvije singlice, ”Non mi rompete” i ”La citta sottile”.

I pored nešto slabijeg komercijalnog uspjeha, ovaj album predstavlja izuzetno kvalitetno ostvarenje i smjesta se uz bok prethodnicima.

Nakon što su izdali tri albuma, grupa stječe planetarno priznanje.
Glas o grupi dolazi do Emerson, Like & Palmera, koji su u tom trenutku na vrhuncu svoje kreativne slave.

Pozivaju grupu pod svoje okrilje, u novoosnovanu diskografsku kuću Manticore, te ih savjetuju da snime engleska izdanja svojih pjesama.
Banco dakako prihvaća poziv, te napušta svoju matičnu kuću ”Ricordi”.

Rezultat je uskoro ugledao svjetlo dana.
Izdaju četvrti album ”Banco”, koji je u stvari predstavljao kolekciju pjesama iz prethodna tri albuma, ali ovaj put, dakako, snimljenih na engleskom jeziku.
”Banco” se penje po top listi i zaustavlja na 10. mjesto, slijedeći svog prethodnika.

Album je prvi put javno prezentiran u teatru Malibran u Veneciji.
Koncertu je bio prisutan Keith Emerson.
Kritike su bile toliko dobre, da je album nakon ovoga izazvao senzaciju u medijima, kako talijanskim, tako i internacionalnim.

Banco del Mutuo Soccorso je nastavio izdavati albume i aktivan je do današnjeg dana.
Dakako, njihovo stvaralaštvo se nije zaustavilo na ova četiri albuma.
Grupa postiže zavidan uspjeh 1976. godine, kad izdaje album pod nazivom ”Garofano Rosso”.
Album se penje na 9. mjesto talijanske top liste.
Iste godine izdaju još jedan album, ”Come in un’ultima cena”, koji se penje na 8. mjesto.
Album je izdan i u engleskoj verziji, pod naslovom ”As in a last Supper”.

1978. godine izdaju album ”…di terra”, koji predstavlja možda najkompleksnije djelo Banca.
Realiziran je uz učešće orkestra pod nazivom ”Orchestra dell’Unione Musicisti di Roma”.

I konačno, 1980. godine izdaju album ”Urgentissimo”, koji se penje na 11. mjesto top liste i predstavlja posljednji veći uspjeh ovog benda.

Za sam kraj, nema se što novoga reći, jer ugled koji ovaj bend uživa, sve govori.

No ipak, pored navedenih uticaja koje bend navodi u svojoj biografiji, treba istaći da postoji velika razlika od zvuka recimo: EL&P, Gentle Giant i Jethro Tull ili uostalom bilo kojeg drugog progresivnog rock benda.
Sa svojom osobnošću, ovaj bend se distancirao od svih navedenih (ili nenavedenih) i posjeduje mnoge kvalitete, za koje bi mu spomenuti bendovi na momente mogli i pozavidjeti.
Toliko od mene!

Tako zbori Aristillus!bancowizard

Bio je to osvrt našeg gosta urednika Luke-Aristillus Jovanovića, na stvaralaštvo talijanske progresivne grupe Banco del Mutuo Soccorso.
Zahvaljujem mu se još jednom i pozivam da nastavimo suradnju u skoroj budućnosti.

Ovo je također poziv svim zainteresiranim, koje vole ovu muziku, da se uključe u kreiranje emisija, te postanu gosti urednici, sa grupama i albumima po svom izboru.

Eto!

Categories
Emisije

BBM – “Around The Next Dream”

Slijedi emisija posvećena grupi Bruce, Baker, Moore ili skraćeno, BBM.

Bruce, Baker, Moore, je bilo ime banda koji je prohujao rock scenom poput meteora. Gorio je velikim sjajem i brzo se ugasio, ostavivši iza sebe debeli trag.

front12

Sve je započelo 1993 godine kad je na koncertu, u čast pedesetog rođendana Jack Brucea, Ginger Baker sjeo za bubnjeve.

Bilo je to nesvakidašnje i neočekivano, nakon više od dvadeset godina, Cream ritam sekcija zajedno.

Na koncertu im se između ostalih, pridružuje i Garry Moore. U toku nastupa poletjele su pozitivne vibracije, na pozornici se dogodilo ono nešto, dogodila se magija, i trio je odlučio nastaviti.

Bilo je to rođenje BBM-a.

Za svog kratkog postojanja, band izdaje samo jedan album “Around The Next Dream”, kojeg izdaje Virgin 1994 godine.

Po izlasku odmah dolazi na top liste i penje se do pristojnog 9. mjesta, no tu se kratko zadržava, samo četiri sedmice.

Singlica skinuta sa albuma “Where In The World”, dolazi do 57. mjesta engleske liste singlova.

I da podcrtam, većinu tema je napisao Garry Moore, dakako uz saradnju Brucea i Bakera.

BBM kao band se može promatrat iz nekoliko kutova.

Sama činjenica da je u bandu dvije trećine, odnosno, kompletna ritam sekcija kultne grupe Cream, dovoljno govori. Sa druge strane, pridružujući Moorea, pravi se odmak od studijskih snimaka grupe Cream, i to prema bluesu, iako su i ovi imali debelo uporište u njemu, ali su ga koristili kao polazišnu točku.

Na kraju balade, ma kako god promatrali ovaj band, dobili smo jedan dobar album, i nevjerojatne nastupe uživo. Nažalost, ne znam dali uopće postoji koja stvarno dobra snimka živog nastupa, u kojoj su sva trojica na visini glasa koji ih prati.

Bilo kako bilo, imamo to što imamo, album “Around The Next Dream”, i to je to.

Album otvara “Waiting in the Wings”.
Prvo pa muško. Već na početku jedan od vrhunaca albuma, hitoidna tema koja je komotno mogla doći na singlicu i zasigurno bi se popela veoma visoko. Možda jedan od razloga zašto tomu nije tako je i to da “Waiting in the Wings”, svojom konstrukcijom neminovno nameće poredbu sa grupom Cream i njihovom temom “White Room”.

No, opet sa druge strane, kao što sam rekao, prisustvo dvije trećine Creamovaca, neminovno nameće tu poredbu. Na sreću po ovaj album, materijal na njemu je dovoljno jak da ova poredba ostane na onoj pozitivnoj strani.

Od prvih taktova jasno je da je glas Jack Brucea kao vino, što stariji to bolji. Izražajan, Bruceovski mutan, a Ginger Baker ga prati u stopu. Neponovljivim stilom, jedinstvenim na suvremenoj sceni, Baker plovi kompozicijom u svom velikom stilu, jednostavnom, čistom, jezgrovitom i nadasve, nenadjebivo maštovitom. Za to vrijeme, Garry Moore nagovještava možda najfiniji rad na gitari do tada.

Album nastavlja “City of Gold”, još jedna tema koja bi se komotno mogla naći na bilo kojem albumu grupe Cream. Savršena podloga za improvizaciju u živim izvedbama.

Gary ipak ne zvuci kao Clapton, niti mu je to bila namjera. I zato dobivamo nešto posebno. Baš zahvaljujući Mooreovoj gitari, imamo inkarnaciju Creama, sasvim drugačiju i usudio bih se reći, ništa bolju ili lošiju od originalne. Sorry Eric, ali i Gary ima svog konja za utrku!

“Where in the World” nastavlja album koji teče svojim tokom, prirodno, lako, logički. Tema izdana na singlici, postaje osrednji hit, ali to i nije bitno u našem kontekstu, jer sama grupa nije “hitoidna”. Tema napravljena više u maniri Procol Haruma nego Creama, aranžerski odstupa od glavne ideje albuma, ali ga nipošto ne negira niti umanjuje opći utisak.

Slušajući je, ipak se ne mogu oteti dojmu, da je recimo Phil Spector upleo prste u produkciju ove teme, da bi bila velik internacionalni hit. Ovako, lijepa tema, na dobrom albumu.

”Can’t Fool the Blues” ne može omanut. Niti odakle dolazi, ni tko je autor. Čisto autorsko djelo Gary Moora. To je vrijeme kad je Garyev vokal evoluirao do one blues hrapavosti, toliko svojstvene obojenim izvođačima. Gitarske dionice u ovoj temi su posebna priča. Poslušajte, teško ćete čak i Gary Moorea čuti u maštovitijoj varijanti.

“High Cost of Loving” nekako logički naliježe na ”Can’t Fool the Blues”. Duboko uronjena u blues, sa rijetkim dodacima rock elemenata, tema oslikava BBM ono što, recimo Cream nikad nisu ni pokušali – biti dobar blues band.
“Glory Days”, možda najtanja tema na albumu, uvodi nas u osmominutnu “Why Does Love (Have to Go Wrong?)”, koja je ujedno po mom mišljenju najveći peak albuma. Napravljena u najboljoj maniri rock derivata bluesa, tema ujedno za sva vremena postavlja BBM na svoje mjesto u povijesti moderne muzike. Ritam sekcija, kao iz najboljih Cream dana, daje Mooreu gorivo za prekrasne solaže na gitari. Cijela atmosfera teme je ovijena mistikom trojca, u tom trenutku, najvećeg na sceni i oko nje. Mistikom koja se zove, orkestar od tri člana koji zvuči kao filharmonija. Bez iti jedne slabe note, bez lošeg prelaza, bez rupe u kompoziciji, savršeno logički tok teme – BBM se nalazi na svom terenu i na mjestu koje mu pripada. A to je dakako na muzičkom Olimpu!

“Naked Flame” još jedna Mooreova balada. Kad to prihvatimo sa one pozitivne strane, onda se na nju više ne troše rijeci.

Album zatvaraju dvije teme, “I Wonder Why (Are You So Mean to Me?)” i “Wrong Side of Town”. Prva dakako, uronjena u blues, a druga, ajmo je nazvati “closer”, komorne klupske atmosfere, ne ostavlja dvojbe da, nastavka nema.

Slučajno ili namjerno, oproštaj od ovog albuma je ujedno bio i oproštaj od BBM.

BBMg

Nedugo nakon izdavanja albuma, i uspona istoga po top listama, grupa kreće na turneju. Sa tako jakim materijalom nije bilo teško odraditi uspješne koncerte. Pogotovo kad se zna pozadina sve trojice. Nažalost, stari animozitet između Brucea i Bakera ponovo dolazi na površinu, i za vrijeme jednog koncerta, u Marquee klubu, Gary Mooreu puca film. Usred koncerta napušta pozornicu.

Dakako bio je to kraj, kraj kojeg nitko nije htio, ali za koji su svi znali da je neminovan.

Jer i sama činjenica da Bruce i Baker sviraju zajedno nakon 20 i kusur godina, bila je ravna čudu.

I što na kraju reći o ovom albumu i grupi. Sama imena dovoljno govore sama za sebe. Ali isto tako, bilo je i te kako primjera da te super grupe nisu ni izbliza davale ono što se od njih očekivalo.

Kombinacija ritam sekcije grupe Cream i Gary Moorea se pokazala kao dobitna kombinacija. Šteta što nije mogla potrajat, jer zajedno su imali i te kako što reći. Ovako, ostavili su iza sebe jedan album, bolje rečeno “low profile” projekt, za kojeg kao da su htjeli da bude samo njihov i za odabrane.

Ne vjerujem da samo odabrani mogu uživati u ovoj muzici, ali ono što vjerujem je, da ovu muziku voli i sluša svako tko ima dušu i senzibilitet uronjen u kreativno stvaralaštvo kraja šezdesetih i sedamdesetih godina.

Jer priznali to ili ne, svirati ovu muziku sredinom devedesetih, kad je diskografska industrija u potpunosti ovladala ukusima masa, znači samo jedno – samo veliki si to mogu priuštiti.

Za sam kraj neću po običaju puštati nikakvu temu, jer ovaj album kojeg smo odslušali živi svojim, odvojenim životom, bez nekih dodirnih točaka sa djelovanjem ovog trojca nakon raspada.

Recimo samo to da je Jack Bruce nastavio sa svojom solo karijerom, surađujući sa bezbrojnim umjetnicima, pa čak je i zakopao ratnu sjekiru i jednom prilikom oživio Cream, zajedno sa Gingerom Bakerom, doduše, samo za jedan koncert, kojom prilikom je na gitari bio Peter Frampton.

Čak i u sedamdesetim godinama života, Bruce ne posustaje sa koncertima i snimanjima. Nakon pobjede nad rakom jetre, za kratko se povlaći sa scene, da bi se vratio u velikom stilu sa “Sunshine Of Your Love”.

Ukratko, Jack Bruce je živi dokaz da je rock’n’roll način života, pa čak i sam život.

Nažalost, umire 25. 10 – 2014. godine, nedugo nakon izlaska svog posljednjeg albuma, “Silver Rails”

Ginger Baker isto tako nastavlja sa radom, ali na intimnim projektima, za svoju dušu. Neke čak i ne publicira. Seli se u Južnu Afriku i tu živi svoj mirni rokerski život penzionera.

urlgg

Ajmo iskoristit ovu priliku i iznjeti još jednu činjenicu. Interesantan je odnos Gingera Bakera i Jack Brucea. Proveli su skoro cijeli život zajedno, kako svirajući, tako krećući se u istim krugovima. U stvari, postali su ovisni jedno o drugom kao blizanci, jer nitko nije mogao bolje čitati misli Brucea dok je svirao, od Gingera, niti je itko moga bolje od Brucea shvatit Gingerovo sviranje bubnjeva kao i tajming njegovih breakova, a kadikad i nekontroliranih izleta.

Ne podnosivši jedno drugo niti milimetra više nego je to bilo neophodno, rastajali su se cijeli život u svađama, pa čak i fizičkim obračunima, da bi se nakon par mjeseci ili godina ponovo našli i svirali.

U tom kontekstu evo i izjave Jack Brucea koja manje više sve kaže. Pokusat ću biti što bliži smislu, tako da će prevod biti malo slobodniji:
“Ginger i ja smo uvijek na rubu. Bili i ostali. Danas sretno koegzistiramo na različitim kontinentima. (Bruce naime, živi u Engleskoj, Baker u Južnoj Africi)…..ipak sam ga zamolio da se preseli. Malo je previše blizu.” ?

Gary Moore pak nastavlja plodnu karijeru. Izdaje redovno izvanredne albume, šeta od bluesa do rocka i nazad, svira veličanstvene koncerte i nažalost 2011 godine umire od srčanog udara. Doduše, maligani su dobrano tome pomogli, prilikom obdukcije nađeno je nešto krvi u alkoholu.

Bruce, Baker, Moore su jednostavno morali postojati. Još od kasnih šezdesetih se pojavila rupa u lepezi stilova nastalih na temelju bluesa. Govoriti da je to bila rupetina, je totalno deplasirano, jer ne zaboravimo govorimo o razdoblju kad je svaka ulica na svijetu imala svoj band, svoje idole, kojima su pak vrata diskografskih kuca u većini slučajeva, bila širom otvorena.

Stoga, ta nepregledna masa sastava, svaki sa pokušajem kreiranja vlastitog stila, je sigurno popunila sve moguće i nemoguće praznine u izričaju na ondašnjoj sceni. Profiliranje stilova je došlo dotle da su se one minimalne razlike, kadikad pokazale kao presudne za uspjeh banda ili pojedinca. Dakle, kad to znamo, onda mislim da je prijašnja teza jasnija.

I onda se nameće pitanje, gdje smjestit BBM, kad je tomu tako?
U principu, za poznavaoce muzike tog doba, zadatak i nije težak. Većina bi ih označila kao blues verziju Creama, što je možda najbliže, ali opet, ne i najtočnije.

Konačnu ocjenu ću ostaviti vremenu, ako se može tako reći, jer prošlo je preko 20 godina od ovog izdanja, i koliko vidim, dobro drži vodu po svim šavovima i lako odolijeva zubu vremena.
Treba li išta više reći kad govorimo o vrijednosti nekog umjetničkog djela?

Eto !

Categories
Emisije

Beggars Opera – “Waters of Change”

U ovoj emisiji nešto sasvim drugačije. Predstavljam grupu iz ondašnje “druge lige”.

Ovo druge lige – molio bih da se uzme u debele navodnike.

Vjerojatno se pitate zašto baš ovaj sastav, jer pored toliko prvoligaša, izbor je pomalo čudan.

Nadan se da će se tokom, a pogotovo na sam kraj emisije, nedoumica raspršiti.
Dunque, družimo se sa Beggars Operom i njihovim drugim albumom “Water of Change”

Beggars Opera
Beggars Opera je bio progresivni band iz Glasgowa, koji se nalazio i još uvijek je, u Škotskoj.

Te 1969 godine. gitarist Ricky Gardiner okuplja ekipu u kojoj se nalaze Alan Park na klavijaturama, Martin Griffiths vokal, Marshall Erskine na basu i flauti i naposljetku, Raymond Wilson na bubnnjevima. Bandu daju ime Beggars Opera, po noveli John Gaya i time donekle objavljuju kojim će pravcem ići njihova muzika.

Po starom dobrom običaju u to vrijeme, grupa potpisuje ugovor po samom osnivanju i 1970 godine diskografska kuca Vertigo Records im izdaje prvi album “Act One”.

Prisjetimo se na sekundu, Vertigo Records je bila diskografska kuca koju je osnovao Philips, u namjeri, čujte sad ovo, u namjeri da pomogne mladim, neafirmiranim bendovima, ali isto tako da pokrije segment produkcije van struje, odnosno undergrounda. Izgleda da su nekada i velike kompanije imale dušu!

Ajmo nastavit, dakle, prvi album “Act One” je donio grupu u veoma zrelom izdanju.

Naslanjajući se na opus grupe Nice, sljedeći utabane staze Exceptiona i usvajajući elemente srednjevjekovne plesne muzike, Beggars Opera donosi svoju verziju post psihodelije pomiješane sa simfo uticajima i sve to zapakovano u orginalni zvuk banda.

Ovako opisano ispada da je grupa i te kako zaslužila naslovnice onog vremena.
U neku ruku jesu ali nažalost, u tim, muzički turbulentnim vremenima, broj velikih igrača na sceni je bio izdašan, tako da su grupe poput Beggars Opere (nezasluženo) pale u drugi plan.

Bilo kako bilo, prvi album donosi jednu skoro zaboravljenu klasičnu plesnu temu, “Passacaglia”, temu koja je u šesnaestom stoljeću iz Španjolske došla u Italiju i tu u renesansnom razdoblju, doživjela mnogobrojne verzije. Da bi van predočio o čemu govorim, poslušajmo verziju iz dvadesetog stoljeća u izvedbi Beggars Opere.

Na “Passacaglia”se naslanja “Raymonds Road”, još jedna tema koju jednostavno moramo poslušat. Radi se o zbiru klasičnih plesnih tema, tako majstorski povezanih, da jednostavno djeluju kao jedna cjelina.

Ne mogu ovo javno nazvati remek djelom ovog žanra, ali poslušajte pa ocijenite.

Album za divno čudo donosi i jednu singlicu. Pomalo čudno za ovaj tip banda, ali i to se događalo. Tema “Sarabande”, je ta tema izdana na singlici i ponovo, za divno čudo, a čuda su se u to vrijeme događala, i singlica i album se polako penju po top listama. Dakako, većinom Europskih, Amerika je ostala gluha na ovu muziku.

Te iste godine, dakle, 1970, izdaju drugi album “Waters of Change”. Album po izlasku pobuđuje pažnju na Otoku, ali i na kontinentu.

Singlica “Time Machine”, skinuta sa albuma, postiže veliki uspjeh u Njemačkoj, gdje grupa stiče kultni status.

Dakako, sve vrijeme grupa prolazi kroz personalne promjene koje nisu bitno uticale na smjer djelovanja grupe, te ovdje nećemo o tome.

I da ne duljim previše, dolazimo do središnjeg djela emisije, poslušat ćemo cijeli album ”Waters of Change”

Emisiju nastavljam prikazom daljnjeg toka karijere ove grupe.
1972 godine Beggars Opera snima treći album, “Pathfinder”. Iako ga mnogi drže za njihov najbolji, osobno se ne slažem, jer album ne odiše svježinom prethodnika, a niti donosi ista novog u odnosu na prijašnji opus.

Album je korektno napravljen, sa svojim svijetlim trenucima i to je to. Na albumu se našla obrada hita Richarda Harrisa “MacArthur Park”, pa najprije poslušajmo nju.

Jedan od svjetlijih trenutaka na “Pathfinderu”je tema “From Shark To Haggis”
Mogući putokaz daljnje karijere se moga nazrijeti u temi “Stretcher“, ali nažalost grupa nije krenula tim smjerom. Umjesto toga, kreću u bezlične vode svojim četvrtim albumom ”Get Your Dog Off Me”, te time zaključuju povijest originalne postave Beggars Opere.

Ono što je slijedilo 1975 i 1976, nećemo spominjat, jer na sceni je stupila nova verzija Beggars Opere, koja u biti nije imala ništa zajedničkog sa ovom postavom koju predstavljam.

Oprostit ćemo se od Beggars Opere sa spomenutom temom “Stretcher”

Po raspadu grupe, Ricky Gardiner je krenuo sa Bowiem i sa njime snimio “Low”, prvi album Bowieve Berlinske trilogije. Nakon toga pridružuje se Iggy Popu i sa njime izdaje album “Lust for Life” te biva supotpisnik Iggyjevog hita “The Passenger”.

Alan Park se pridružio Cliff Richardu, te sa njime ostao dugi niz godina, ali kao njegov muzički direktor.
I to bi bilo to o bandu Beggars Opera!

E sad, dužan san jedno objašnjenje.
Zašto Beggars Opera?
Na prvo mjesto što su stvarno dobri i prva dva albuma su moji omiljeni favoriti. No to nije osnovni razlog večerašnje prezentacije.

On leži u jednoj drugoj činjenici.
Beggars Opera nikad nije uspjela postići neku planetarnu popularnost, iako su svirali dobru i slušljivu muziku. Normalno, razlog lezi u ondašnjem vremenu. Kao šta sam prije rekao, na sceni je bilo previše “velikih” da bi se Beggars Opera mogla visoko uzdignuti. No i pored toga, dobili su šansu za snimanje prvog, nakon njega za drugi i treći pa čak i četvrti album.

Postavši popularni u Njemačkoj i poznati na Otoku, njihov status u underground svijetu je bio donekle zacementiran. Time su potvrdili onu prastaru – svako zaslužuje šansu.

Povlačeći paralelu sa današnjim vremenom, sa žalošću moram tvrditi da jedan sastav, tipa Beggars Opere, nikada nebi dobio šansu da dođe dalje od portira na ulazu u zgradu u kojoj je diskografska kuca, a da ne govorim o nekom snimanju i izdavanju cd-ova.beggars-opera-shot
Treći razlog ovog izbora je pokazati i ukazati na razliku u standardima prije 40 godina i danas.

Sedamdesetih, pored svoje neosporne kvalitete, Beggars Opera je bio “drugoligaški sastav”. Bacimo li pogled danas na scenu, vidjet ćemo….. u stvari nećemo ništa vidjet.

Nema velikih, nema avangardnih, nema prve lige, nema druge lige, nema ničega.

Rijetke časne iznimke samo potvrđuju ovu tvrdnju. Sivilo prosječnosti i carstvo retardiranosti vlada svjetskom muzičkom scenom, gdje velike diskografske kuće kroje masovni ukus po svojim mjerilima.

U stvari, osjećam žaljenje spram novih naraštaja mladih, koji rastu bez kreativnog muzičkog segmenta u svom sazrijevanju, jer ostaju prikraćeni za jedan veličanstveni doživljaj koji sa sobom neminovno nosi i crtu produhovljenosti, koja pak vuče razboritost, a ova nas i te kako vodi kroz život.

Bilo bi glupo reći da to ne postoji danas, jer produhovljenost se ne postiže samo muzikom, ali ono što ne postoji, to je muzika koja oplemenjuje dušu, muzika današnjice koja bi natjerala slušaoca da razmišlja dok je voli, muzika koja ostaje u njemu, a ne da je konzumira kao potrošnu robu.

Drugim riječima, muzika nije samo zabava kako se servira danas, a našto je spala, muzika je način života, muzika je način razmišljanja, muzika je kadikad sam život.

Doživljaj umjetnosti pa tako i muzike, brutalno je amputiran iz naše diktirane svakodnevnice. A to je i bio cilj, jer sjetimo se, razvojem demokracije u umjetnosti šezdesetih i sedamdesetih, ulica je dobila nevjerojatnu snagu. I sve vlade ovoga svijeta su uprle sve svoje resurse da otupe oštricu protesta koji je dolazio sa ulice, a u posljednje vrijeme, kao što smo svjedoci događaja, i kanaliziraju tu snagu za svoje ciljeve.

U stvari, sve to postaje dio velikog scenarija, kojem je krajnji cilj pacifikacija masa. A ona se postiže peglanjem mozgova i zatiranjem kreativnosti. Jer najopasniji je pojedinac koji misli. Postoji još samo jedna opasnija stvar od toga – grupa ljudi koji misle i voljni su to mišljenje prenijeti na ulicu.

Zanat se, ka sta smo vidjeli, ispekao šezdesetih i sedamdesetih, kad su pokreti sa ulice toliko uzdrmali politički establishment na globalnoj razini, da niti jedna vlada više jednostavno nije smjela dozvolit tako nešto.

Od tih trenutaka rade sve da bi se stanovništvo pasiviziralo i prihvatilo ono što mu se servira, kako po pitanju građanskih sloboda, sigurnosti do umjetničkog izražavanja. Ili ukratko, u svemu onome gdje ljudska kreativnost treba doci do izražaja.
I u tome su uspjele!

Usvajajući doktrinu, “samo zabava”, kreće se u peglanje mozgova podanika, servirajući im to kao brigu za budućnost.

Kad ni to nije dovoljno, kreiraju se krize u kojima se ti isti javljaju kao spasioci, ali istovremeno koračajući prema unaprijed zadanom cilju pasivizacije masa.

Ne, ovo nije teorija urote, niti san paranoičan kad ovo tvrdim. Promatram svijet oko sebe već 40 godina i vidim ono što se događa. A uz to, dovoljno putujem da bi shvatio globalnu dimenziju ovog o čemu pišem. A ako ne vjerujete, pogledajte malo oko sebe.
Otvorite oči!beggars-opera-petescott-1972

I za kraj oni zadnji, ali pokretački razlog ovog monologa koji naizgled i nema baš previše dodirnih točaka sa ovom emisijom i njenim kontekstom.
Nedavno je potajice, nakon velike bure, izglasan zakon nazvan ACTA (Anti-Counterfeiting Trade Agreement).

Malo je kome jasno što on donosi, osim dakako kreatorima samog zakona.

Pod krinkom zaštite autorskih prava, ide se korak dalje u ograničavanju ljudskih sloboda. Ide se u smjeru kontrole interneta i samim tim ide se u pravcu kontrole informacija i njihovog slobodnog protoka. U stvari, ide se u smjeru kojim se izjednačava internet sa ostalim kontroliranim medijima.

A svi znamo sta to znači!

Jedini za sada, koji dizu glas u hakeri pod nazivom “Anonymous”, no na duge staze, sumnjam da će imati neki veći povijesni uticaj. Ono što ocu reći, zapamtite gdje je internet danas i sjetite se za koju godinu. Već je sada izgledno da dodirnih točaka neće biti.

Ako zakon prođe na državnim nivoima, a sve upućuje da hoče, prije ili kasnije, današnji internet će polako, ali sigurno nestati iz naših života i zamijenit će ga strogo kontrolirana “magistrala duha”, po kojoj će koračati predstavnici lobotomizirane ljudske race, koji sa slobodom mišljenja i kreativnim izrazom neće imati ništa zajedničkog.

I kontra toga se treba borit i tome je posvećena ova emisija.
Eto!

Categories
Emisije

Blodwyn Pig (I dio) – “Ahead Ring Out”

Kao što sam najavio, nastavljam sa mini serijom, u kojoj predstavljam grupe osnovane od otpadnika iz velikih grupa.

U prvoj emisiji sam predstavio James Litherlanda i njegovu grupu Mogul Thrash. U sljedeće dvije emisije donosim Mick Abrahamsa i njegovu grupu Blodwyn Pig.

BPigI odmah na početku da objasnim zašto dvije emisije o relativno nepoznatoj grupi.

Razlog leži u njenom opusu, to jest, izdali su dva albuma koji ne mogu stati u jednu emisiju bez da ona bude preduga.

Drugi razlog leži u činjenici da je skoro pa nemoguće predstaviti grupu sa jednim albumom i dijelovima drugog, jer album prvijenac i njegov nasljednik žive odvojenim životima, ali istovremeno, toliko se nadopunjuju da čine jednu kompaktnu cjelinu od dva dijela.

Drugim riječima, bez uvida u cijeli prvi album, teško se može shvatiti odakle je drugi došao i obrnuto.

Stoga sam odlučio, u cilju pravilne prezentacije grupe Blodwyn Pig, idu dvije emisije.

Povijest banda u stvari počinje sa prvim albumom Jethro Tulla, “This Was”, na kojem je postalo jasno da dvije snažne autorske ličnosti teško mogu egzistirati u uskim okvirima jedne grupe, čiji se razvoj kreće nekom svom putanjom. Konkretnije rečeno, dvije jake autorske ličnosti, sa potpuno drugačijim vizijama o smjeru kojim je grupa trebala ići, jednostavno nisu mogle ko-egzistirati.

“This Was” je izašao i ustoličio Jethro Tull u najperspektivniju nadolazeću grupu na Otoku.

Na naznaku ponovnog posjeta studiju, sa već skoro spremnim materijalom, Mick Abrahams jednostavno napušta grupu. Umjesto njega, grupi se pridružuje Martin Bare, te time zaokružuje konačnu postavu koja će snimiti drugi Jethro Tullov album, “Stand Up”.

Red je da malo osvijetlim ovaj, na prvi pogled suludi potez. Jer, napustiti sastav koji je upravo sticao planetarnu popularnost, granići baš ne sa zdravim financijskim razumom. Upravo je po tome Mick Abrahams kasnije postao poznat. Njegov prezir prema financijsko-poslovnom aspektu muzike mu je donio auru beskompromisnog buntovnika i rijeku sljedbenika u underground krugovima.

Na drugu stranu, Mick Abrahams jednostavno nije mogao ili nije htio, povlađivati Andersonu u kreiranju novog pravca kojim se kretao Jethro Tull. Njegova vizija je uključivala jake blues i jazz korijene i tu je nastao spor. Otišao je da bi se sa novom grupom vratio ondje gdje je Jethro Tull stao sa prvim albumom.

Čak stoviše, slušajući prvi album Blodwyn Piga, “Ahead Rings Out”, očito je da Abrahams nije nastavio gdje je Jetro Tull stao sa “This Was”, već je krenuo jedan korak nazad. Taj korak je bio u tom trenutku krivo protumačen, kao korak nazad u kreativnom smislu. No, radilo se o povratku na startnu poziciju ranih Jethro Tulla i od nje je ponovo krenuo. Sljedeći tu logiku, postaje jasan sadržaj i stil prvog albuma.

Dunque, Abrahams se sa Blodwyn Pig vraća na sam izvor, napaja se na izvoru mješavine teškog bluesa i jazza. Za razliku od Andersona, koji se želio osloboditi tog uticaja i razviti svoj osebujan stil, Abrahams je pošao obrnutim pravcem. Odmah da kažem, Ian Anderson je u svojim nastojanjima u potpunosti uspio i za to mu veliko, veliko hvala.

No u ovoj emisiji ćemo se pozabaviti Abrahamsom, njegovom vizijom i njegovim sastavom Blodwyn Pig.
Ajmo mi sa našom pričom, od nekog početka.

Samo ime Blodwyn Pig mi je dalo glavobolje i tek pojavom interneta sam uspio skužnit o čemu se radi. Naime, Blodwyn je Velški naziv za neki cvijet. U kombinaciji sa imenicom “svinja” ne daje nikakav idiom i de facto nema nikakvo značenje, doli slaganje imena po besmislu, odnosno igra igru riječi. (sjetimo se nenadmašnih Monthy Pytona iz tog vremena).

Originalna postava Blowyn Piga se sastojala od utemeljitelja, Mick Abrahamsa na gitari i vokalu, Jack Lancastera na saksofonu, flauti i violini, Andy Pylea na basu i Ron Berga na bubnjevima.

Ubrzo nakon oformljivanja, Blodwyn Pig intenzivno radi na novim materijalima i isto tako intenzivno nastupa. Dakako, odmah bivaju zapaženi, a pogotovu za nastupa na velikim festivalima, Isle of Wight i Reading Rock Festivalu.

Interesantno je za napomenuti u ovom kontekstu još nešto. Nošeni na krilima Britanskog booma u Americi, Blodwyn Pig su bili jedna od rijetkih grupa sa Otoka, koja se usudila odmah otići preko Velike Bare i odraditi turneje. I to ne samo jednu, već dvije.

Koji su status imali u samom startu, govori zapanjujuća činjenica da su obje turneje uključivale najjače rock dvorane na svijetu, Fillmore East, i blizanku na zapadnoj obali, Fillmore West, te LA Forum.

Svaka im čast!

Blodwyn Pig izdaje pilot singlicu “Summer Day” koja se ujedno našla na američkoj verziji prvog albuma. Iako singlica nije polučila neki uspjeh, album dolazi na Top Ten sa obje strane Atlantika. Impresivno za debut jedva poznate grupe. No tu Blodwyn Pig nalazi svoje mjesto. Bivaju prepoznati kao dio jezgre underground scene.

I da ovom prilikom napomenemo još nešto. Iz današnje perspektive zvuci nevjerojatno, ali albumi undergrounda su redovno dolazili na komercijalne top liste, većina beskompromisno odbijajući bilo kakvo povlađivanje zahtjevima tržišta. Može li itko to reći za iti jednu muzičku tvorevinu, na iti jednoj komercijalnoj top listi danas?

“Ahead Rings Out” izlazi, da kažemo i to, 1969 godine i odmah dolazi na top listu. Penje se do 9. mjesta, gurkajući se sa rivalom “Stand Up”, od Jethro Tulla. Album sadrži tešku mješavinu cijelog spektra progresivnih stilova, od teškog bluesa, preko klasičnog/bip-bop jazza do hard rocka.

Od prvih taktova uvodne teme “It’s Only Love”, jasno je o ćemu se radi. Beskompromisni blues-jazz rock, protkan Abrahamsovim vokalom. No već sljedeća tema “Dear Jill” nas vraća na polja pamuka. Blodwyn Pig plovi po svojim korjenima, donoseći nam možda jednu od najljepših izvedbi urbanog bluesa.

“Sing Me A Song That I Know” je tema koja slijedi. U ranom Jethro stilu, Blodwyn Pig gradi svoj stil. Stil kojeg će razvijati na ovom albumu i definirati na drugom. A onda dolazi Lancasterovih pet minuta, točnije “The Modern Alchemist” traje nešto duže od tih pet minuta, ali ostaje u sjecanju daleko, daleko duže. url.jpgfbdfbhNeobična verzija jazz rocka, promatrana i izvedena sa jazz strane. Nemam tu šta više dodati.

“Up And Coming”, slijedi liniju albuma da bi, s neba pa u rebra, “Leave It With Me”, donio frišku verziju Jethro improvizacije. Čak i flauta zvući Andersonovski. Vjerujem da bi Anderson veoma rado potpisao ovu temu. Ili nebi, hm, ima tu jazza, prečistog jazza da bi stao iza nje.

“The Change Song” slijedi improvizaciju i to sa “cockney a capela uvodom”, te akustičnim ostatkom teme. Opet i ponovo, duh Jethro Tulla lebdi nad njom. Album završavaju “Backwash” i “Ain’t Ya Comin’ Home, Babe”. Tema u kojoj Lancasterov jazz drive susreće Abrahamsov blues. I kao rezultat dobivamo progresivni komplot prepun uticaja, a opet ispričan na jedinstveni Blodwyn Pig način. I dakako, tema koja neuvijeno nagovješćuje drugi album.

I da više ne duljimo, poslušat ćemo prvi album grupe Blodwyn Pig, “Ahead Rings Out”

Ovim završava prva emisija posvećena grupi „Blodwyn Pig“. U sljedećoj emisiji donosim drugi album grupe te završni komentar o ovoj po mnogo čemu, dobroj grupi.

Eto!

Categories
Emisije

Blodwyn Pig (II dio) – “Getting To This”

U drugoj emisiji posvečenoj grupi Blodwyin Pig, ću vam predstaviti drugi i posljednji album grupe, “Getting To This”, na kojem grupa nastavlja razvoj svog stila i izričaja, te sa Jethro Tull vodi borbu za pozicije na top listama i naklonost publike.

BpigNe mogu se otrgnuti osjećaju da sam naslov drugog albuma “Getting To This”, nekako na ironičan način priziva prvi album Jethro Tulla “This Was”. Jer kako inače protumačiti sam pojam “Getting To This” nego kao ironićni odgovor Mick Abrahamsa, Andersonu. Ili drugim riječima rečeno, Abrahams neuvijeno kaže, da dolazi ondje gdje je trebao biti sa Jethro Tullom.

Naime, za manje od godinu dana od izdavanja debut albuma, Blodwyn Pig se vraćaju sa novim vinilnim izdanjem koji će, nažalost, biti i njihovo posljednje.

Još jednom band se okuplja oko Abrahamsovog bluesom obojenog rocka sa jakim primjesama jazza Alana Lancastera. I kao sta je bilo za očekivati, Abrahams dominira svojim kompozicijama, ali to na albumu uopće nije vidljivo. Čak staviše, slušajući ga, ima se dojam zajedničkog stvaranja i zajedničkih napora uloženih u dostignuto.

Album otvara Abrahamsova “Drive me”, mješavina jazza, rocka sa bluesom, ali ovaj put dignuta na jedan viši nivo. I to je je vidljivo od prve note. Vidljivo je sazrijevanje sastava, kako u kompozicijskom tako i muzičkom smislu.

I onda slijedi prvo iznenađenje albuma. “Variations On Nainos”, tema koju Jethro Tull nije nikada napisao ni izveo. Rame uz rame sa kompetitorom, Abrahams i Lancaster zajedničkim snagama ravnopravno pariraju Ian Andersonu.

Ako je “Variations On Nainos” bilo prvo iznenađenje na albumu, onda je “See My Way” bio udar groma. Nikad neću zaboravit kad sam je prvi put čuo. Vrtija san omot ploče, gleda ga i vrtija glavom u nedoumici. Za gospu blaženu, tko je ovdje lud!
Mick Abrahams kontra Martina Barea – rezultat – neriješeno !! Umjesto saksofona stavi flautu, umjesto Abrahamsovog vokala, Ian Anderson, (iako, se ni Abrahams ne srami poredbe), i dobijemo šta?
Dobijemo možda najveći Jethro Tull hit.
Tek mi je u tim trenucima postajalo jasno koliko je Mick Abrahams pridonio u stvaranju stila i kolika mu uloga bila u samoj realizaciji prvog albuma Jethro Tulla “This Was”.

Album nastavlja kratka “Long Bomb Blues”, koja nas svojim bluesy ugođajem nosi na Američki jug.

“The Squirreling Must Go On”, moćni komad muzike podređen gitari. Instrumental koji pokazuje svu moć grupe.

I onda, kad smo očekivali još agresivniji ispad, još dalji skok u nepoznato, Blodwyn Pig nas spušta na zemlju predivnom jazz inspiriranom suitom izašlom iz pera Lancastera.

“San Francisco Sketches” je napisan kao višedijelna kompozicija od četiri djela. Ako ste ikada željeli čuti kako bi Jethro Tull zvučao u jazzy izdanju, ovo je tema za vas. Za mnoge slušaoce koji vole ovu vrst muzike, ova tema je vjerojatno vrhunac albuma.

Čak je i bubnjar dobio svojih pet minuta. Tema “Worry” je djelo Andy Pylea, iako ruku na srce, zvuci kao dobra Abrahamsova tema. Mala akustična tema “Toys” daje neku protutežu prethodniku i zajedno sa temom “To Rassman”, stvara osebujnu atmosferu ravnoteže na albumu.

Album dostojno zatvara “Send Your Son to Die”, ponovo mješavina bluesa, rocka i jazz rocka, sa zaraznom ritam sekcijom.

I to je to.

Sljedi drugi album grupe Blodwyn Pig, “Getting to This” – Uživajte, jer ovo sta ćete čuti, nećete nigdje vise čuti, osim u ovoj emisiji!

No drugi album Blodwyn Piga, nije i kraj muzičkog djela. Jer na kraju dolazi šlag, a on će bit u obliku dvije teme. Dotle, nastavljamo sa emisijom.

Nepotrebno je napominjati, kao što smo rekli, da je Blodwyn Pig bila grupa koja je bila dio jezgre underground muzike kasnih šezdesetih. Doduše, Mick Abrahamsu to nije bio jedni sastav sa kojim je nastupao. U to vrijeme je još svirao sa R&B sastavima kao sta su bili The Hustlers, a čak je imao par nastupa sa avangardnim bandom Screaming Lord Sutch.

Nakon što je Mick Abrahams napustio grupu, umjesto njega su došla dva gitarista. Interesantno je da je drugi gitarista bio Peter Banks, koji je napustio stadionske simfo velikane, grupu Yes. No grupa u ovoj postavi nije bila dugog vijeka. Bez karizme Mick Abrahamsa, grupa jednostavno više nije bila to što bi trebala biti. Uvidjevši to, jednostavno su se razišli. I to bi bilo to.

Blodwyn Pig se u nekoliko navrata ujedinjavao, povodom proslava i obilježavanja obljetnica, ali pored sporadičnih koncerata, ništa novoga na pozornici nisu donijeli.

Nakon raspada Blodwyn Piga, odnosno odlaska iz njega, Mick Abrahams oformljava sastav Wommett i nakon njega The Mick Abrahams Band. Ovaj drugi postiže zavidni uspjeh u Europi, ali ne i na Otoku. I taj otočki neuspjeh je bio osnovni razlog zašto ih diskografska kuca nije podržala, te se nedugo nakon izdanja drugog albuma raspadaju.bpig_550

Po raspadu Blodwyn Piga, Lancaster zajedno sa Clive Bunkerom oformljava progresivni band Aviator. Također radi kao producent, kompozitor za filmsku i TV muziku. Dakako, sve to vrijeme radi kao studijski muzičar za velikane tipa Phil Collinsa, Brian Enoa i Vangelisa. Pyle i Berg oformljavaju band Juicy Lucy, te se nakon toga, kao ritam sekcija pridružuju Savoy Brownu. Isto tako, Pyle se pridružuje kasnijoj inkarnaciji legendarnih bendova The Kinks i Wishbone Ash.

I na kraju ovog malog sumaruma karijera, nešto lijepoga. Naime, svima je bilo poznato na koji način su se rastala dva velikana, Ian Anderson i Mick Abrahams. Iskreno me svojevremeno obradovala vijest, da su ratne sjekire između starih pajdaša zakopane, te su njih dvoje surađivali na nekoliko projekata, koji su uključili i solo albume Abrahamsa. Lijepo od njih!

Napravit ćemo muzički predah sa singlicom koju je izdala grupa. Radi se o temi “Summer Day”, koja kako smo rekli, nije pobrala lovorike na top listama, ali je zato skrenula pažnju underground krugova na sastav.

Kad govorimo o Blodwyn Pigu kao sastavu, nameću se mnogobrojne činjenice, poredbe, zaključci, ali isto tako i dvojbe. Uglavnom, bez nekog pretjerivanja, kad se shvati, sa koliko slojeva ti ljudi barataju, u koliko slojeva su uranjali svoje stvaralaštvo, i koliko je slojevita sama zvučna slika, mogu slobodno reći da bi o njima mogao pisati danima, i nakon toga bi ostalo još toga za reći.

Dakle, idemo nevezano, jer stavljanje bilo kakvog okvira na ono završno, znaći upasti u zamku banalnog zaključka, a to je zadnje što ova grupa zaslužuje.

Interesantna je još jedna paralela sa Jethro Tull. Naime, i Ian Anderson i Lancaster su priznali da im je uzor isti, američki jazz multi-instrumentalist Rahsaan Roland Kirk. Ali ima tu još. Naime, Lancaster je oponašajući svog američkog uzora, svirao istovremeno dva saksofona, šta dakako, svi ljubitelji grupe Colosseuma odmah povezuju sa svirkom nedavno preminulog, Dick Heckstall-Smitha. Nikad kraja isprepletanjima uticaja, oponašanja, inspiracija u tim čudnim i nadasve plodnim, muzičkim vremenima.

”Ahead Rings Out”, kojeg krasi već legendarni omot, a kojeg možete vidjeti na ovom portalu, je generalno više okrenu jazzu, pa čak (prividno) progresivniji u tome od svog nasljednika. No, ”Getting To This” je ipak dostojan nasljednik, čak stoviše, logički nastavlja razvoj zvuka svog prethodnika.

Album nadasve krasi multi-track “San Fransisco Sketches “, u kojem briljira Lancaster. Ali ono što stvarno daje vrijednost albumima leži na drugoj stani, u stvari, leži na druge dvije strane.

Prvu smo već spomenuli. Radi se o iskoraku od pravca kojim je krenuo Jethro Tull. Vrativši se na ishodište ranih Jethro Tulla, Mick Abrahams duboko ore po korijenima britanskog booma. Tek kad je u tom “kopanju” definirao pravac i izričaj, kreće dalje i na drugom albumu daje svoje viđenje onoga što je eventualno Jethro Tull trebao biti. Nije zaludu činjenica da su albumi Blodwyn Piga u stopu slijedili albume Jethro Tulla, kako na top listama tako i u prodavaonicama.

I moram ovo još reći u tom kontekstu. Dok je “Ahead Rings Out” bio album u kojem caruje teški blues embrionalnog okusa, premazan jazzom i omotan u predivnu rock ambalažu, dotle je ”Getting To This” logičan nastavak jednog muzičkog sazrijevanja. Drugim riječima govoreći, zadovoljivši se u svim aspektima istraživanja toksične kombinacije bluesa, jazza i rocka, Blodwyn Pig snima drugi album, ”Getting To This”, koji kreće veliki korak naprijed, stazom koju je utabao prethodnik i smjerom kojeg je on kazao.
O ostalom se ne isplate trošiti riječi.
Albume treba slušati!

encoreed

I sad da kažemo par riječi o još jednoj strani, koja ukazuje, koliko je stvaralaštvo Blodwyn Piga važno za tadašnju muzičku scenu.

Izdvojimo li samo par tema, “Variations On Nainos”, “See My Way” i “Walk on the Water” i poslušamo li ih odvojeno, onako u komadu, nema kome se neće nametnuti, ne bas retoričko pitanje, tko je u stvari zaslužan za planetarni proboj Jethro Tulla sa prvim albumom “This Was”?
A ja bi sa svoje strane otišao toliko daleko, pa zapitao, tko je zapravo ukazao na smjer kojim je krenuo Jethro Tull pri snimanju drugog albuma ”Stand Up”?

Odgovore na ova pitanja nećemo vjerojatno nikada saznati, jer jedina osoba koja ih možda ima je Ian Anderson.

Na drugoj strani, pada mi napamet još jedna poredba. Naime, slučajno sam krajem 2001 godine došao u posjed albuma, meni nepoznate grupe, Abraxas Pool. Ništa čudnoga, osim sta je ime asociralo na drugi Santanin album “Abraxas”.

No kad sam vidio tko svira na njemu, e onda me povuklo. I da ne duljim, slušajući album, ispred sebe sam imao prva tri Santanina albuma. Staviše, usudio bih se reći, da je ispred mene bio četvrti Santanin album, kojeg on nije nikada snimio. Neil Schon i Greg Rollie su nakon 30 godina pokazali koliko je taj dvojac uticao na samog Santanu i njegovo stvaralaštvo u prvim fazama karijere. I taj identični osjećaj me pratio dok sam slušao albume Blodwin Piga.

Ni manje ni više!

Za sam kraj emisije, poslastica. Tema “Walk on the Water”. Tema koja nije našla mjesto na niti jednom službenom albumu. Čisti Jethro Tull u svom najboljem izdanju!

Nemam pojma zašto se to dogodilo, jer da je izdao Ian Anderon na bilo kojem albumu Jethro Tulla, bila bi svjetski hit.
Ovako, bonus na CD-u!
Van svake pameti!

Eto!

Categories
Emisije

The Doors – “Psychedelic Mix”

jim11Kad sam prije nekih četrdesetak godina kupio Pionirovog trakaša, jedna od prvih ideja za snimanje mi je bila, mix psihodeličnih tema od The Doorsa.

Naime, uvijek sam bio infiltriran onom fluidnom, mistično magičnom atmosferom psihodelije i u to vrijeme, nisam baš previše volio one, nazovimo ih, obične, dnevne teme koje su The Doorsi izvodili.

Problem se javio u tome što nisam imao sve njihove ploče.

U to vrijeme je bilo skoro nemoguće doći do njihovih vinilnih izdanja, a onaj tko ih je imao, u pravilu nije posuđivao.

I tako je vrijeme prolazilo, ali ideja je ostala u mojoj glavi.

Nikad nije kasno!

U ovoj emisiji ću ostvariti tu davnu želju, mix psihodeličnih tema od The Doorsa.

Nema se tu puno govoriti, jer muzika kaže sve, i za onoga tko je voli čak i ovo što ću reći je višak. Stoga, neće biti velikih uvoda, jer ovo i nije emisija o The Doorsima, već samo skup njihovih tema psihodeličnog predznaka.

O bendu The Doors dakako, ide posebna serija od tri emisije u kojima ću detaljno donijeti sve što je bitno vezano za ovu veliku grupu te isto tako, poslušat ćemo dosta njihove muzike.

Isto tako, već sada mogu najaviti, uz već spomenutu seriju, pripremit ću emisiju o albumu “American Prayer”, izdanim nakon smrti Jim Morrisona.

Za razliku od sličnih izdanja mrtvih rokera, gdje su kvaliteta i svrha veoma upitni, ovaj album predstavlja nevjerojatno iznenađenje svojim pristupom i sadržajem.

I naposljetku, kad o The Doorsima govorim, u planu mi je isto tako jedna emisija o njima i period neposredno nakon Morrisonove smrti, jer ne smijemo zanemariti činjenicu da su u to vrijeme izdali dva veoma dobra albuma .

I to je to za ovaj put.
Eto!