Armageddon – “Armageddon”

Emisiju posvećujem malo poznatom sastavu koji je nezasluženo pao u zaborav.

Pomalo će izgledati čudno iz današnje perspektive, da netko relativno dobro poznat i moćan u svoje vrijeme, danas ama baš ništa ne znači. Osim dakako, ljubiteljima ove muzike tog doba. I da ne duljim previše, prezentiram grupu Armageddon.

Armageddon je bila američko/engleska grupa, ili kako su sami sebi tepali, super grupa. Doduše, to tepanje i nije bilo bez podloge, jer članovi banda su bili već etablirani muzičari iz poznatih i popularnih grupa. Bubnjar Bobby Caldwell je došao iz hard rock grupe Captain Beyond, koja je pak osnovana od članova grupe Iron Butterfly. No, još prije tih angažmana je svirao sa Johny Winterom.
Pjevač Keith Relf je bio s Yardbirdsima, a nakon njih osniva Renaissance.
Gitarist Martin Pugh dolazi iz zaglušujućih Steamhammera, dok basista Louis Cennamo, također u biografiji ima imena grupa Renaissance i Steamhammer.

Dakle, nakon ovako zvučnih imena tadašnje scene, sad je malo jasnije, odakle im pravo se sebi daju pridjev “super”. Nažalost život će umiješati prste u sudbinu banda na jedan puno grubi način, te će ono “super” ostati samo na albumu prvijencu i dva nastupa.

No ajmo se vratit na početak priče.
Armageddon se u stvari formira 1974. godine, kad se raspao band Steamhammer. Veoma brzo ih je zapazio Peter Frampton, koji im osigurava snimanje ploče za svoju tiketu. Činilo se da su zvijezde naklonjene grupi, i budućnost je bila svijetla. No, onda se umiješala sudbina. Keith Relf je pored svojih problema sa drogom, i obolio. Nakon samo dva nastupa tone u sivilo bolesti i time de facto, sudbina grupe biva zapečaćena. I da nesreća nikad ne dolazi sama, pokazalo se veoma skoro. Keith Relf umire od strujnog udara iz gitare sa kojom se igrao u svom podrumu.
To je bila točka na “i”.

Grupa se definitivno raspada, jer je odlaskom Keitha nestalo one kohezivne sile koja je držala band na okupu.

Sam album i pored povoljnih kritika, nije doživio nikakav komercijalni uspjeh, jer nije ni bio promoviran. Nažalost, grupa jednostavno nije imala vremena ni prilike nametnuti se široj publici, a ni zainteresirati radio voditelje, koji su osiguravali slušalačku bazu, te nezasluženo pada u zaborav. I ne baš duga povijest grupe ovime završava. Rezime života jedne grupe – jedan album i dva nastupa!

Ali tu priča ne završava, dapače, povijesno gledano, priča o ovoj grupi počinj njenim raspadom. Idemo malo pojasnit ovu ne baš uobičajenu tvrdnju.

Oko debut albuma se dan danas lome koplja. Vremenom su se polarizirale dvije struje, jedna koja ovom albumu negira svrhu postojanja, do druge, koja u njemu vidi preteču punka koji je već virio iza kantuna u vrijeme nastanka ovoga albuma i još značajnije, vidi ga kao najavu velikog revivala heavy rocka, koji će osamdesetih eksplodirati u obliku heavy metala. Osobno pripadam ovoj drugoj grupi. I istina je, jer ma koliko ga voljeli ili mrzili, ovaj album krase rani proto metal rifovi, utkani u progresivni rock i teški psihodelični blues. I to je ono što smješta ovaj album ispred svog vremena i u tome je njegova snaga i značaj. I još nešto, priznali mi to ili ne, ali muzika na ovom albumu je ipak kompleksna, čak bi se moglo reći, višeslojna, te se time slušanje ovog albuma baš ne svodi na puko pasivno registriranje (pozadinskog) zvuka. Dapače, za prosječnog konzumenta čak i ove muzike, sama kompleksnost je na trenutke iritirajuća, jer zahtjeva od slušatelja potpuni angažman i pažnju.

I ako sve ovo skupa rečeno zaokružimo u jednu misao, dobivamo ono logično – ovaj album je esencijalni dio britanskog progresivnog rocka tog doba i onaj mali, ali nezaobilazni, “missing link” u evoluciji muzike, kad rock napušta svoje korijene, i ostavlja blues iza sebe.

Idemo malo o samom albumu i njegovom muzičkom sadržaju.

Album otvara tema “Buzzard”, sa frenetičnim gitarskim rifom koji u nekoj monotonoj sekvenci tutnja našim ušima. Već od početka je jasno, da je ovaj rif, po svojoj konstrukciji, kao i sam album, malo previše ispred svog vremena, jer vrijeme ovakvih rifova je stiglo nekih 5 – 6 godina kasnije u vidu prvog vala britanskog heavy metala. Od prvih odsviranih nota, potpis banda je odmah jasan, Martin Pugh na gitari i Bobby Caldwell na bubnjevima, hrane jedan drugoga suludim pasažima i ritmovima, stvarajući skoro natjecateljski ugođaj. Na trenutke se ima osjećaj da trče na 100 metara s preponama, ali bez preskakanja istih. “Buzzard” je dobra tema, koja u sebi sadrži sve ono što će svaka heavy metal tema sadržavati u budućnosti.

Na “Buzzard” se naslanja iduća “Silver Tightrope”, skoro pa ambijentalna balada, lijepe melodije i ugodnog vokala. I na samom kraju ove balade, još jedno ugodno iznenađenje – gitarski solo. Skoro gurnut u stranu, toliko da se jedva i primjećuje. Šteta, jer Martin u najboljoj Claptonovoj maniri trasira završnicu ove lijepe teme. I šteta što tako kratko traje. Ne kažu za ništa, sve što je lijepo – kratko traje!
Ne bi htio griješit dušu, ali sa jedne strane, ova mi tema izgleda kao da je pala s nekog drugog albuma, a opet na drugu stranu, predstavlja jedan od peakova albuma.

Slijedi najkraća tema na albumu “Paths & Plains & Future Gains”, koja ponovno vrača slušatelja na početak, na originalni metalni pečat.

Ni slijedeća “Last Stand Before”, ne odskače od tog nauma, dapače, skoro da čine jednu cjelinu sastavljenu od dva dijela.

Album zatvara epska “Basking In The White Of The Eye”, sastavljena od četiri dijela. Ova tema nosi album na jedan drugi, viši nivo. Usudio bi se reći, na nivo koji se u ovoj vrsti muzike neće baš tako lako i skoro dosegnuti. Van serijska kompozicija, okupana sa onim što će se tek kasnije nazvati “proto metalom”, no još uvijek s dalekim korijenima u bluesu.

U stvari, čak ni to, ovo je skoro kao posveta, “farewell” bluesu i njegovom uticaju. Iz ove kompozicije se rađa nedonošče koje odbacuje korijene i uticaje. To nedonošče odlazi u svijet, bez pratnje i ma koliko bilo gaženo, negirano, ignorirano, preživjeti će do današnjih dana, čak štoviše, nikada neće biti jače do danas. Dakako, govorimo o heavy metalu i njegovim derivatima.

“Basking In The White Of The Eye”, je vrhunac albuma i u to nema nikakve sumnje. Nabildani progresivni heavy rock, sadrži u sebi elemente od svake prethodne teme sa albuma. Uz još jedan dodatak, mistiku. Mistika je u heavy metalu važna koliko sam rif, te slobodno možemo reći da je sa zadnjim odsviranim notama album širom otvorio vrata mladim snagama za prodor u neistražena područja metalne grmljavine, bez da su pri tom iza sebe imali blues ili r&b.

Tema isto tako donosi Martin Pugha i Bobby Caldwella u punom sjaju. Ne znam kako je ovaj dvojac ovako našao jedan drugoga, ali da su blizanci, ne bi ovako svirali. Još čudnije je to da govorimo o rijetkoj simbiozi gitare i bubnjeva. Bez obzira na vrstu muzike, neminovna je poredba sa Eric Claptonom i Ginger Bakerom i to ona pozitivna. Povrh svega, Bobby se dokazuje i pokazuje kao jedan od najboljih bubnjara svoje epohe, nažalost, javno, bez tog priznanja. Jer kad taj čovjek svira bubnjeve, kod slušatelja budi onaj osjećaj da ih sam uzme i počne svirati. Agresivno, skoro monstruozno, ali opet fluidno i maštovito.

Na drugu stranu, Martin Pugh kao i Boby, bez trunke srama, praši rifove, neumorno ih izvlači iz rukava, bez pardona, i ma gdje im bili korijeni, kaže im zbogom i kreće dalje. Nažalost, za njih to “dalje” nikada nije došlo, no cijela armija je uskoro nastavila to “dalje”.

Poslušajte jedini album, super grupe “Armageddon” i procijenite sami. I ne zaboravite opasku iz samog uvoda. Ovaj višeslojni album treba slušati. I to pažljivo. To je jedini način da shvatite njegov volumen i težinu.

O grupi i njenoj muzici smo manje više sve rekli, tako da se malo toga ima dodati.

Umjesto toga, ovaj kraj prikaza grupe bi posvetio u stvari onome po čemu ova grupa i mora ostati zapamćena. Svirajući blend pionirskog heavy rocka, baziranog na bluesu, epskih solaža, konfrontacije bubnjara i gitariste, moćnog ritma i nadasve protkano psihodelijom, Armagedon je stvorio inovativni album, originalan u samoj biti svog izričaja. Napuštajući svoje korijene i tragajući za novim, otvaraju vrata budućim generacijama, koje će stvoriti najžilaviji pravac u povijesti muzike – heavy metal.

Album je u Americi prošao skoro nezapaženo, nešto bolje u Europi, da bi se krajem prošlog stoljeća i početkom ovoga, oko njega počela stvarati nova baza fanova, te se time potvrdila teza o njegovom značaju.

Nakon raspada banda, basist Cennamo se udružuje sa svojim pajdašem iz grupe Renaissance te oformljavaju grupu Illusion, da bi kasnije radili s Jim McCartyem u grupama Stairway i Renaissance Illusion.
Bubnjar Caldwell se vrača svojoj matičnoj grupi Captain Beyond, sa kojima snima novi album i kreće na turneju.

Na žalost svih poklonika dobre muzike, i mene osobno, gitrarista Pugh se 1975. godine povlači sa scene. Uvjeren sam da bi ovaj čovjek, da je ostao u muzici, mogao dati puno. I pored penzije, povremeno se pojavljuje na minornim, ali muzički jakim izdanjima undergorunda, kao što je bila suradnja s velikim američkim underground gitaristom Geoff Thorpeom u projektu American Rock & Roll Band, te isto tako sa underground bandom, 7th Order, na njihovom debut albumu, “The Lake of Memory”, izdanim na Big Island Sounds etiketi 2007 godine.

I to je to!

Nema više!

Armageddon je bila grupa do koje se teško dolazi, teško je se sluša, ali jednom korektno i pažljivo odslušana, nikada se ne zaboravlja.
Armageddon je bila grupa jednog albuma, koji je nakon svih ovih godina postao više od ”jedinog albuma”. Jer, Armageddon je bila grupa koja je zatvorila vrata jedne epohe, epohe vladavine bluesa i njegovog uticaja.
Armageddon je bila grupa koja je rekla zbogom sedamdesetima u heavy rocku i gurnula vrata kroz koja doduše nije uspjela sama proći, ali kroz ta vrata je grunuo novi val otočkog heavy metala.

Pa na kraju, kad u ovom kontekstu gledamo samo ime banda, znajući njegovo biblijsko značenje, namjerno ili ne, simbolika je jasna.
Ukratko, sa svim ovim što sam nabrojio, Armageddon je s punim pravom zaslužio ovu emisiju. Svatko tko drugačije misli, široko mu polje, ima oko nas dovoljno Ceca i Mica Trofrtaljka, da zadovolje svačiji ukus.

Eto!

*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!

Povezani članci