Bobby je bio veseli mačak. Još kao malo mače jedva je čekao da zora počne ruditi i iz svog malog brloga iza spreme izleti van u život. Njegov svijet je bilo malo imanje uz more, kamena kućica s malim vrtom, parkiralište za par auta i maslinik u kojem je do mile volje skakao po stablima i hvatao nedostižne ptice.
Nije mu bilo ni potrebno ih uhvatiti, jer je svako jutro dobivao hranu od Maritima koji se trajno nastanio u uvali s tek par vikend kuća. Bio je jedini stanovnik te vale i izgledalo je da mu ništa ne fali, baš kao i Bobbyju.
Kad je bio malo mače, svako jutro kad bi se otvorila vrata od kućice, prvo što bi napravio bilo je da napuni šaku suhe hrane za mace i nahrani ga. Iako nikad dosta, Bobby je bio zahvalan.
Prva je zima značila i hladnoću. Vidjevši ga vani na zimi, Maritimo se smilovao i otvorio mu vrata svog malog doma. Bili su to trenuci u životu koji se ne zaboravljaju. Bobby je odjednom ušao u toplinu koja ga je obavila u svoj zagrljaj.
Stolica ispred pećice je bila prazna, kao da je čekala na njega. Skočio je na kušin koji je stajao na njoj i s užitkom se savio u klupko. Zaspao je u tren. Uskoro je postao stalni stanovnik kućice, spavajući na krevetu starog Maritima, sa strane od njegovih nogu, ali još uvijek uvijen u toplinu blizine tijela bića koje ga je prigrlilo.
Ono što je stavljalo smiješak starom Maritimu su bile ranojutarnje seanse, bolje rečeno, ranojutarnji ritual, predstava kojom je želio reći, „ja bih vani, treba mi!“. Prvo bi sjeo na sanduk s posteljinom, točno nasuprot Maritimove glave. Kako ovaj ne bi reagirao, jer je dakako, bio u dubokom snu, samo bi jednom lagano zamjaukao, kratko, kao da se plaši da ga ne probudi, iako je baš to i htio.
Kad ne bi bilo odaziva skočio bi na krevet i nježno ga šapom pogrebao po bradi, dakako bez kandži. Pa i kad tad ne bi bilo odaziva, a Maritimo se već smijao u sebi, onda bi krenuo na nos s malo izvučenom kandžom i nježno prešao s njom preko nosa. Više se nije moglo očekivati od komedije zvane buđenje, te bi Maritimo ustao i otvorio mu vrata kućice.
Iako su ga hormoni u sezoni parenja „tukli“ , teško je dolazio do svog djela kolača radi ostarjelih, ali još uvijek snažnih mačora koji su neprestano patrolirali svojim teritorijem. U biti on se nikad nije uspio izboriti za svoj teritorij, bio je nekako prenježan. Kao da se priroda u zadnji trenutak predomislila i okotio se kao mačak. Ali i ona druga nije bila manje važna, nije se htio odvajati od starog Maritima, koliko radi hrane, ali i pažnje kojom ga je ovaj obasipao.
U nekom pravilnom ritmu Maritimo je odlazio u grad po poslu, a on bi ostajao i čekao. Bili su to dugi dani, pa i noći, jer ne samo da je gladovao, već i mu je falila toplina vatre, koja je uvijek tinjala u peći. A i mirisi su bili ti koji su ga mamili, koliko oni gurmanski toliko i mirisi koji su značili toplinu i ljubav.
Te zime hladni dani nikako da prođu. Činilo se kao vječnost, ali nije ga smetalo. Ništa mu nije falilo i veselo je „pičio“ po masliniku, skačući na suhozidove i s njih na masline, pa na zemlju, sve dok ga umor ne bi odnio ispred vatre u toplinu kuće.
I noći su mu bile drage. Tamom večeri, dok je Maritimo gledao televiziju ili radio na lap topu, ležao bi na stolici ispred peći, koja ga je ugodno grijala, a kad bi se „kumpanjo“ prebacio u krevet, legao bi mu do nogu. Bio je to užitak kojeg bi prekidao s ranojutarnjim pozivom za van.
Godine su prolazile u ritmu nesebičnog davanja i uzimanja, … , tijekom godina dva su univerzuma došla u idealnu konstelaciju, tu i tamo preplećući se, ali bez ikakvih sudara.
Idila bivstvovanja dvaju biča nije bila ničim prekidana ni poremećena, sve dok jednog dana, kad je preskakao suhozid nije osjetio bol u preponama. Nije se baš obazirao na to, i prije ga je tu i tamo znalo zaboljeti, pogotovo kad bi ga napao koji stari mačor. Ali ovaj put je ipak bilo nekako drugačije. Kad je sišao na uski kameni put, pogledao je na mjestu gdje je trebala biti ozljeda. Nije je bilo, nije bilo ogrebotine, ni krvi, samo neka tupa bol koja je postepeno nestajala. I uskoro sasvim nestala. Brzo je zaboravio na to i krenuo prema sljedećem danu svog života i u susret toplom proljeću.
Prvi su topli dani donijeli pregršt radosti. Kako u kućici tako i oko nje. Dani su se produžili, sunce se neumorno penjalo na nebu u vječnom ciklusu toplog i hladnog. Vrt se počeo zeleniti i čemu tajiti, Bobby je bio u elementu, pun energije i snage za nova istraživanja. Tu i tamo bi osjetio poznatu bol u preponama, ali više se nije obazirao na nju, prolazila je. Ono što nije zamijetio, bilo je njeno trajanje. Bila je sve duža i duža i na trenutke sve jača.
I baš ta prokleta bol mu je sredinom ljeta počela davati glavobolje. Više nije prestajala, bila je sve intenzivnija. Svom starom kumpanju nije htio ništa pokazivati. Iako ga je boljelo, svako jutro je ponavljao ritual buđenja, svaki dan je ponavljao scene svojih ludorija po maslinama, iako je svakim danom morao uložiti sve više i više napora.
Dani su postajali predugi, jedva je čekao odmor. Nekako se počeo brzo umarati. Nije se osjećao poletno. Stalno je gledao u pravcu stolice i kušina na njoj. Sve to nije promaklo Maritimu. Počeo ga je pitati i maziti, kao da će ta pažnja odnijeti njegovu bol koja je postajala sve jača i jača. Čak mu je u hranu promijenio kako bi počeo ponovo normalno jesti, jer je sve više i više obroka ostajalo u njegovoj zdjelici.
Tog tmurnog sunčanog jutra, došao je do brade i počešao je, i po nekom uhodanom scenariju, trebao je šapicom i kandžom lagano preći preko Maritimovog nosa, kako bi ga pustio vani, nije imao snage. Maritimo je bio budan, slutio da nešto nije u redu s Bobbyjem. Brinuo se. Već je zvao veterinara iz grada i s njim dogovorio posjet za sutradan.
No, taj sutradan je bio daleko, jer kad je Bobby izašao van kućice i radara pažnje Maritima, nije kao i uvijek krenuo u maslinik, ni na obližnju livadu, već u njemu nejasnu potragu za nečim nedokučivim. Nagon mu je govorio da se mora udaljiti, da mora otići i biti sam. Ljubav prema Maritimu ga je sprečavala u toj iskonskoj radnji, ali priroda je naposljetku pobijedila.
Ugledao je složene krovne kupe iza spreme zavukao se ispod njih, duboko do zadnjeg reda i legao. Gledao je u svjetlo koje se pomaljao kroz otvor kroz koji je prošao. Vani je bilo sunce, ali svjetlo sunca nije dopiralo do njega. Bol i tama su se smjenjivali kao po nekom redoslijedu. Za rijetkih predaha bez velike boli, otvorio bi oči da upije zrake svjetlosti koje su dopirale do njega. Možda je bilo i podne, kad je začuo korake i glas Maritima gdje ga doziva. Stari se kumpanjo zabrinuo što ga nema natrag i krenuo u potragu za njim.
Iz tame pod redovima kupa Bobby je ugledao čizmicu koju je Maritimo imao na nozi, čizmicu koju je stalno nosio i po njoj ga prepoznavao kad bi se igrali na „vatalo“ i „sakrivalo“ po vrtu i okolo. No, ovaj put nije bila igra. Poznati gas ga je dozivao, a njegov prigušeni mijauk je ostajao u grlu bez snage da izađe van i dozove prijatelja da ga još jednom pomazi.
Koraci su se udaljili i glas je postao sve nečujniji dok mu je utrobu razdirala nepodnošljiva bol. Pogled mu se sveo na nekoliko svijetlih točaka u daljini. Koje su nestale u zelenom bljesku zalaza sunca života.
Bobby je sklopio oči!
Za ostatak svijeta, samo jedan mačak manje, za Maritima nestanak svijeta kojeg je poznavao i volio.
Vraćajući se u kućicu s tugom je sjeo za stol i zapalio malu svijeću, da oda počast koju zaslužuje živo biće koje je živjelo uz i za njega i koje mu je činilo život prekrasnim kakav je bio.
Bobby će uvijek ostati u njegovom srcu. I kad sam bude sklapao oči vjerojatno će mu ljepuškasta čunka nježnog i dobrog mačka biti zadnje što će mu mozak poslati kao podsjetnik s ovoga svijeta.
*Posvećeno prijatelju!
