Teško išta smislenog u prvim trenucima reći ili napisati kad vas nespremnog zatekne vijest o smrti vama drage osobe.
Ne mora to biti netko od bliskih po rodu, pa ni prijatelja s kojima ste odrasli, može to biti i netko tko vas i ne pozna niti je ikad čuo za vas. Ali vi za njega ste i te kako čuli i to tako da izgubite uopće pojam kad ste prvi put čuli za njega, jer je jednostavno postao dio vašeg svakodnevnog života.
Slušanje njegovih albuma ili odlazak na koncert je postalo nešto sasvim normalno, iako praznik za sva čula, svakodnevno, jer je bio tu, na vašem gramofonu, pred vašim očima na bini. I taj sat trajanja albuma ili dva sata trajanja koncerta svakih nekoliko godina su dovoljni vas napuni svojim prisustvom, muzikom, lirikom, karizmom, da ga prigrlite skoro pa neselektivno, i priznate sebi, ovo je moj prijatelj, netko tko me nikad neće iznevjeriti… .
I tako živite u toj simbiozi davanja i uzimanja sve do trenutka kad vam dok ležite na kauču u zimsku večer i gledate dobru finsku seriju, ne zazvoni prokleti telefon s „alert, last news“ iz svijeta muzike. I na malom blještavom ekranu mobitela ugledate početak rečenice koji grči srce „We are sorry to inform ..“.
Intuitivno ne želite pogledati ime koje stoji na kraju te rečenice, jer srce kaže, bit će bolno.
I bilo je!
Povezani članci
