Rick Laird
1941. – 2021.

Kad se spomene veliki basista onda iznad mnogih glava iskrsne upitnik, jer, da citiram/parafraziram Hendrixa, „dobrog basistu na sceni nećete vidjeti!“. (to doduše na engleskom zvuči daleko bolje, ali, ..!).

Ako se za ikoga može reći da je row model takvog načina razmišljanja onda je to Rick Laird, veliki basista, veliki fotograf i nadasve, čovjek kojem su vjerovali svi i nikad se nisu razočarali. A to „svi“ je popis od kojeg boli glava, bar prosječnom poznavatelju muzike uopće. O onim drugima, koji žive muziku, Rick je imao status božanstva.

Kao mladić iz Irske migrira u Australiju i tamo stjeće prvo scensko (jazz) iskustvo. I to ne bilo koje, svira bas u sastavu najpopularnijeg jazzera Australije Don Burrowsa.

Po povratku u Englesku odmah se uključuje u uzburkanu jazz scenu, postaje stalni basist u Ronnie Scott jazz klubu. Već se tada znalo da je Rick predodređen za veliko, jer prvi angažmani su bili samo s legendama (uključujući i Wes Montgomeryja i Sonny Stitta). Niska se nastavila u obliku Buddy Richa, s kojim je imao stalni angažman u The Talk of the Town jazz klubu.

Početak šezdesetih ga zatiče na raskrižju utjecaja, te iz čisto jazz okruženja radi izlete u ranu fuziju, pa i rock. Iz tog razdoblja je poznata njegova suradnja s Brian Augerom i to u dva njegova benda (The Brian Auger Trinity i The Brian Auger Group).

Vraća se studiju i završava  Berklee College of Music u Bostonu. (studira kompoziciju, aranžmane i bas).

---

Mahavishnu Orchestra – “Hope”/”One Word”

Nakon ove epizode dolazi mu uloga života. John Mahavishnu McLaughlin napušta Miles Davisa i oformljava Mahavishnu Orchestra. Rick Laird je prvi i jedini izbor kojeg je John McLaughlin zamislio pri formiranju ove najveće fuzijske grupe svih vremena. Sljedećih godina će Rick živjeti životom rock zvijezde, nastupati s matičnom grupom pred prepunim dvoranama i od tantijema ubirati do tada nezamislive sume novca.

Prva inkarnacija Mahavishnu Orchestra se raspala ostavivši iza sebe trag komete koja i danas sjaji možda čak i jače od vremena nastanka, a Rick kreće dalje sa svojim životom. Prvo što je napravio, vratio se u udobnu anonimnost muzičara koji svira i stvara u tišini spokoja za probranu publiku. No ipak, krv nije voda, te se pridružuje Stan Getzu i Chick Corei na turnejama. Zov otvorene ceste i nastupa ga ipak za kratko vraća u muzički milje i pod svjetlima reflektora oformljava svoj prvi i jedni bend Soft Focus, s kojim izdaje istoimeni album.

Ubrzo ponovo mijenja smjer i posvećuje se fotografiji. Ovaj dio života ovog umjetnika bi danas bio potisnut na margini njegovog umjetničkog djelovanja da nije jedne slučajnosti. Iako je bio uspješan fotograf i visoko kotirao u tom svijetu, slučajnost je htjela da u povijesti umjetnosti ostane zapisan i kao muzičar i kao fotograf.

Naime, 2009. godine, posve slučajno biva otkrivena njegova kolekcija fotografija ikona jazz/fuziske scene. Kolekcija je bila toliko impresivna da je bez problema našla muzej u kojem je bila izložena, a otvaranje ove izložbe je bio prvorazredan kulturološki događaj. Trag koji je ostavila ova izložba, u stvari kolekcija, je i danas vidljiv, jer je istrgla iz zaborava mnoge velikane jazza i fuzije (Miles Davis, Chick Corea, Wayne Shorter, the Mahavishnu Orchestra, Elvin Jones, Keith Jarrett, … ) te im priskrbila novi medijski život.

Rick Laird je otišao tiho, kao što je i živio!

R.I.P. tihi čovječe!