Nekada davno, kad su se na tržištu pojavili tape recorderi svatko je mogao prema svojoj volji snimati, presnimavati sve što je nosilo notu. Bili su to dani kad je piratstvo u show businessu bilo, ne u povojima, već osim bootlega nije postojalo.
Nitko se nije zamarao s autorskim pravima radi snimanja albuma na traku kojeg se ionako nije moglo nabaviti u prodaji. Stidljivo su se počeli javljati i ti glasovi, ali vremena su bila takva da u biti nikoga nije bilo brige. Pored albuma na kazetama su se najčešće radile kompilacije, preteče današnjih play lista, s kojima su se ne rijeko osvajala ženska srca.
Pojavom digtalije piratstvo poprima epidemijske razmjere i stvar postaje ozbiljna. Kompanije troše milijarde dolara na zaštitu nosača zvuka od presnimanja, koje potom neki klinac probija s markerom od 5 centi, i, … , priča u izmijenjenom obliku traje do današnjih dana.
Puno se toga kanaliziralo, ograničilo, reguliralo, ukratko, sve ovo skupa danas nema apsolutno nikakve veze s onim od prije dvadesetak godina, a pogotovo od prije pola stoljeća. No presnimavanja će uvijek biti, dok god postoji potreba za „besplatnim ručkom“.
U ovom kontekstu malo i skoro nezapaženo prolazi jedna činjenica, a to je kućno snimanje vinila. Nije greška, i vinil se može snimati kod kuće.
Povijest ovih uređaja datira još od davnina, iz vremena kad je vinil bio jedini nosač zvuka kojeg je bezuspješno potiskivala kazeta. No uređaji su bili ogromni, nezgrapni i nadasve enormno skupi, tako da je cijela inicijativa kućnog snimanja vinila pala u zaborav. Renesansom vinila posljednjih godina, niću kompanije koje na tržište lansiraju baš to, uređaje za kućno snimanje vinila.
Ne znam kako je sve skupa riješeno po pitanju zaštite autorskih prava, ali danas možete za pristojnu sumu sebi priuštiti recimo, vinilno izdanje svoje autorske pjesme na singlici ili seta pjesama u obliku cijelog LP albuma.
Prosječne cijene su pale znatno ispod početnih 10 000 dolara, (trenutno se uređaj prosječne kvalitete može naći po cijeni od 4000 dolara), što znači da se trend pojeftinjenja nastavlja i sve ovisi o tržištu. Ukoliko prigrli ovaj vid eksploatacije bilježenja muzike, cijene će i dalje padati, ako ne, ostat će u sferama naučne fantastike za obične potrošače.
Dakle o čemu se radi?
U principu, stvar je veoma jednostavna, a za to su se pobrinuli proizvođači. Kupi se uređaj koji može, ali i ne mora (ovisi o ponudi i verziji) sa sobom imati digitalno/analogni pretvarač (zvuk se mora pretvoriti, jer vinil bilježi analogni zvuk). Jednom kad je zvuk pretvoren u analogni, ide prema igli za utiskivanje zapisa u vinilu. Igla se grije i time svojom težinom i termičkim pritiskom utiskuje signal u vinil.
Moguće je isto tako nabaviti uređaj za prešanje vinila, ni on nije puno skup, te kupovati “kuglice” koje pod presom postaju blank vinili, ali trenutno je veoma isplativo nabaviti blank vinile i time uštediti na jednom uređaju, ali i vremenu. (da ne govorimo o gabaritima prese)
I to je to, nakon hlađenja, vinila ploča je spremna za reprodukciju.
Da sve ne bude idealno pobrinula se majka priroda. Naime, moguće je regulirati jačinu signala kojeg se utiskuje u vinil i time jačinu i kvalitetu reprodukcije. Moguće je regulirati basove, ali i visoke tonove, ali kako ništa u prirodi nije besplatno, kvalitetnijim zapisom trošenje utisne igle je povećano, i s time se smanjuje njen životni vijek (koji je za neki prosjek kvalitete snimanja oko 3000 sati!).
Potrošena igla se može poslati na obradu proizvođaču i to je kratkoročno dobra investicija, jer se trenutno naplaćuje oko 100 dolara/eura, za razliku od nove koja je znatno skuplja.
Nije trebalo puno čekati nakon lansiranja uređaja za kućno snimanje vinila, na tržištu su se pojavili servisi koji nude proizvodnju vinila po narudžbi. Jednostavnije rečeno, imate digitalni zapis kojeg želite zabilježiti na vinilu, pošaljete ga njima, oni ga snime u broju kopija koje naručite, uz opcije izrade naljepnica vinila i čak omota, po vašem dizajnu ili slikama.
Kao rezultat dobijete vinilni LP album koji se pakovanjem, ali i reprodukcijom skoro ne razlikuje od onih kupljenih u prodavaonici. Dakako, ovdje se ne smije eksploatirati zaštićena muzika koja spada pod autorska prava.
I tu priča otprilike završava, ali prije kraja, kratki rezime:
Ukoliko želite “pržiti” svoj vinil, možete, nabavite stroj, nabavite blank vinilne ploče, ako ste ambiciozni, nabavite naljepnice za sredinu vinila, pa i sam omot kojeg možete naručiti sa svojim skicama ili slikama.
Kao rezultat, imate album kojeg ste vlasnik i možete ga dijeliti bar u propagandne svrhe, što je, moram priznati, kao ljubitelju muzike i onome koji piše o njoj, daleko ljepše nego link za digitalni download 🙂 .
Razmislite!
Povezani članci
1943. – 2024.
