Izložba / Tonći Crnković – Trogir, galerija CDR / Veljača-2019.

Diplomski rad koji to nije!

U galeriji Cate Dujšin Ribar u Trogiru je upravo zatvorena izložba mladog umjetnika Tonća Crnkovića.

Sastojala se samo od dvije instalacije, koje bi se banalnim, svakodnevnim rječnikom mogle opisati kao neka vrsta preslike današnjeg trenutka. Dakako, riječ je o mobitelima i njihovoj dominacijji u modernom društvu. Sam opis i nije daleko od osnovne ideje, ali već na prvi pogled je jasno da je ta embrionalna ideja bila samo pokretač procesa koji je doveo do finalnog rezultata.

U prilog ovoj tezi ide monolit koji je smješten iza oba kipa, od kojih je jedan naslonjen nogom na njega. Poznajući monolit, njegovu ulogu i značenje u modernoj misli današnjice, priča dobiva sasvim drugi tok i otvara se u svojem, ne baš lijepom sadržaju.

Za one koji ne poznaju film “2001: A Space Odyssey” i ulogu monolita u njemu, bit će teško dokučiti ultimativnu poruku koju šalju instalacije. Stoga samo kratki opis radi razumijevanja.

Stanley Kubrick je u svom filmu “2001: A Space Odyssey” prikazao monolit koji simbolično predstavlja svijest ljudske vrste i ujedno kao pokretača evolucije majmuna u “savršenog” primata. Razvojem radnje filma i uloge monolita u njemu, na samom kraju ovog remek djela, monolit, u stvari svijest, je ta koja svojim “plohama” postaje ekran i time joj daje dimenzije koje pune naš cjelokupni bitak. To je u biti jedna od najbitnijih poanta filma. Vjerujem da je sada jasno gdje ide ova priča.

Dakle, Tonći je konstruirao “osobu” koja u ruci drži mobitel i iza nje je monolit. Ali monolit koji je nastavak posljednjeg kadra filma “2001: A Space Odyssey”. Kako vrijeme odmiče ovaj monolit postaje finalna destinacija za informacije koje tvore našu svijest i svakim danom buja i buja do svojih karikiranih proporcija, kad će ta svijest postati samo ukras, jer će biti prepuna informacija (od kojih je većina nepotrebna).

Putem od ekrana mobitela, preko “interfacea“, mozga, do monolita, informacija postaje dio svijesti. Nerazmjer veličina ekrana mobitela i ekrana /monolita nam zorno predočava poremećaj prirodne ravnoteže, koja je ovim disbalansom opasno narušena. S time i sam proces iz kojeg je nastala.

Ovo je još jače izraženo u kipu koji je naslonjen nogom na monolit, jer se time posredno ukazuje na današnju “oslonjenost” na informacije koje čine našu svijest i ujedno kulturološku opasnost o dominaciji te informacije. Nažalost, danas smo svjedoci baš tog procesa.

Dva kipa postavljena jedan nasuprot drugome na maksimalnoj udaljenosti koju dvorana dopušta, s mobitelima/ekranima u ruci, s monolitom/ekranom iza njih, nije ništa doli zorna slika današnje alijenacije društva uzrokovana ovisnošću o mobitelima.

Svaki lik obitava i egzistira u svom svijetu, (sa svojim monolitom, sa svojim mobitelom) i ma koliko u biti bili slični ili isti, između njih nema apsolutno nikakve interakcije, kako verbalne tako i bilo koje druge.

Drugim riječima, ako je Tonći ovime htio pokazati na devastirajući utjecaj mobitela po današnji socijalni moment, onda je u potpunosti uspio.

Pri tom još nešto, možda više zanatski nego umjetnički, su konstrukcije likova ove priče. Oba su kipa napravljena u toj mjeri plastično da savršeno odgovaraju prirodnom izvoru. Ako bih morao izdvojiti jedan od ta dva, onda je to kip koji je nogom naslonjen na monolit. On je “živ” i živ! Slučajno ili ne, Tonći je ovom kipu udahnuo stvarni život i stajanje pored njega je pomalo jezovito, jer svaki trenutka čekate kad će se pomaknuti i reći, „ufff.. dopizdilo mi je više stat ovako, ajmo na kavu!“

Da se to dogodi, moj bi odgovor bio, „ajmo, ali bez mobitela!“.

Povezani članci