Primoštenu se dogodio Pink Floyd!
Pomalo nestvarno je bilo slušati standarde najveće i najkomercijalnije progresivne grupe pod zidinama grada u kojem još uvijek u daljini odzvanjaju klape i širi se miris „brujeta“.
Nova su vremena, a sa njima ide nešto drugačije ozračje. U turističkom boomu kojeg je Primošten doživio nekako se provlači logika da je normalno da se baš u jeku sezone organizira ovakav koncert. Ali isto tako, ovakav koncert u zbroju sa SuperUhom stavlja Primošten na muzičku kartu Hrvatske i osigurava mu jedno od prestižnih mjesta.
Odlazak u Primošten iz Sevida i nije bio avantura, koliko pronalaženje (preskupog) mjesta za parkiranje. No i to je nekako riješeno, te smo osvanuli pred pozornicom na kojoj su za nekih sat vremena trebali izaći Echoes.
Prvi pogled na lokaciju pozornice nije baš ulijevao veliku nadu, jer je u trenu jasno da nije adekvatna ovakvom događaju. No nakon šetnje gradom postalo je jasno zašto se sve smjestilo na ulazu u stari grad. Jedina alternativa je eventualno bila neka pusta poljana, bogu iza leđa, što dakako koncepcijski nije dolazilo u obzir.
Echoes su izašli na pozornicu u zakazano vrijeme i predstava je počela. Tehnika raspoređena na pozornici, mix pult i sam razglas su obećavali.
Koncert je otvoren sa albumom “Wish You Were Here”. Prvi taktovi uvodne teme “Shine On You Crazy Diamond” su izazvali instant reakciju publike.
Ipak sam u tim trenucima pomalo u nevjerici gledao na pozornicu. Sve je bilo OK, svaka nota odsvirana onako kako treba, a opet, nešto je falilo. Anemična izvedba se protegla do kraja teme. Nedostajala je boja gitare. (opp. Buck!). Da, boja, jer tema je skoro pa ambijentalna, i time sve u njoj mora biti podređeno tom ugođaju. Oliver Hartmann ili mix pult jednostavno nisu mogli pronaći izlaz iz situacije i to je pokvarilo početni dojam kojeg je grupa ostavila.
“Welcome to the Machine” se odmah nadovezala na uvodnu temu i uz pomoć matrice situacija se nešto popravila, iako je u konačnici i ova tema ostavila bljedunjav dojam.
I onda ide stvarni početak koncerta!
“Have a Cigar”. Prvi akordi su me iznenadili, da bi prvobitno iznenađenje prešlo u ono ugodno i na kraju u oduševljenje. Po prvi put čujem obradu ove teme na ovaj način. Zamislite “Have a Cigar” u Heavy Rock stilu. Možda teško zamisliti, ali Echoes su u biti napravili nemoguće. Decentno su je prearanžirali, upumpali joj svježe krvi i isporučili je tako energično da je na prijašnji dio koncerta pao instant zaborav. Time je bila otklonjena sumnja da će ovo biti dobar koncert.
I bio je!
Jer već sljedeća “Wish You Were Here” je odvela pozornicu u stratosferu i prekrasnom izvedbom Echoes su dali do znanja da nisu za ništa tribute band Pink Floyda iz gornjeg razreda. Nažalost, koncert se nije nastavio sa završnim setom tema “Shine On You Crazy Diamond”, kojim završava album. (možda i zbog uvodnog dijela!?).
Krenula je
“High Hopes”. Na prve udarce zvona publika je oduševljeno počela skandirati i to je bio znak pozornici da je publika uz njih i onda je stvarno krenulo.
Komunikacijska vrata su se širom otvorila i bend je napokon došao na svoje. Istovremeno i mix pult je napokon našao „zlatne točke“ te je zvuk postao moćan, čist, razgovijetan i izvrsno balansiran. (stajao sam po sredini par metra od pozornice!).
Slijedile su tri teme sa “Dark Side of the Moon”, “Time”, “The Great Gig in the Sky” ” i “Us and Them”. Besprijekorno izvedene, vjerne originalu i iznesene sa logikom i razumjevanijem. Ovo se prvenstveno odnosi na saksofonistu Michael Ungera, koji je cijelim koncertom dominirao svojim saksofonima, ali i scenskom prezentacijom.
Moram dodati. Bio sam pomalo skeptičan kako će ženski vokal u temi “Great Gig in the Sky” zvučati.
Nije zvučao kao original, jer, ruku na srce, teško je, skoro nemoguće, ali Carolin Riehemann je dala sve od sebe i dosegla je ipak pristojnu visinu i sličnost sa originalom. U gornjim registrima joj je jednom čak pukao glas, ali hm…onda me je podsjetila na Janis?? (ne pitajte zašto!). Uglavnom, pristojno odrađeno sa njene strane.
Onda je došao drugi peak večeri, “One of These Days”. Moja omiljena Pink Floyd tema i tema koju slušam pola stoljeća. Teško me je po tom pitanju pokrenuti, ali Echoes ipak jesu. Lagano prearanžirana, bez gubitka “identiteta“, “One Of These Days” je zvučala veličanstveno. Imao sam osjećaj da sam na VELIKOM koncertu i da je oko mene 100 000 ljudi koji kao jedan surfaju na moćnim valovima zvuka koji se slijevaju sa pozornice.
Prekrasno!
Bravo Echoes!
To je smjer kojim se treba ići !!
I onda, pauza. Neočekivano, ali ne i neobično za ovu vrst priredbe. Ništa za to. Jedno je pivo platilo glavom.
Nastavak koncerta je bio većinom vezan za “The Wall”. Moram primijetiti da je u ovom, drugom dijelu koncerta zvuk još bio pojačan i još bolje poliran, tako da smo u završnici dobili ono što sam očekivao od početka. Bas koji je premještao utrobu, gitaru koja je parala nebeske visine, saksofon koji je skidao oblake. Uz bubnjeve i nenametljivog orguljaša, dobili smo veoma dobru, ako ne odličnu prezentaciju dijela albuma “The Wall”.
Nema smisla posebno nabrajati teme koje su već dio opće kulture, već ću samo podcrtati da su sve izvedene perfektno, sa malim kozmetičkim promjenama, koje su šarmantno legle na poznatu podlogu.
Na moje iznenađenje set sa “The Wall”-a je prekinut sa “Pigs (Three Different Ones)”. Album “Animals” mi je osobno najslabija karika u opusu Pink Floyda i nisam bio oduševljen kad sam čuo prve note. Echoes su raspršili skepsu, a njeno mjesto je (ponovo) zauzelo oduševljenje onim što sam čuo. Band je isporučio nesvakidanju verziju originala, ne toliko notalno koliko koncepcijski i izvanredno artikulirano. U spoju sa moćnim zvukom (distorziranom ritam sekcijom, wouuuu!!) dobili smo vrhunsku izvedbu koju sam čak i ja sa gustom slušao.
Još jednom bravo!
Službeni dio koncerta se okončao sa čim drugim nego sa “Comfortably Numb”.
Sa nestrpljenjem sam čekao gitarski solo, jer u originalu to je vjerojatno najljepše i najbolje što je Gilmour ikada odsvirao. I nisam se razočarao. Oliver ponovo nije slijedio Gilmoura kao „pijan plota“, ali nije ni odlutao u nepoznato. Uglavnom ostao je u okvirima originala, ali i dodao svog!
“Comfortably Numb” je dakako zapalio publiku i koncert je na “opće razočarenje” priveden kraju.
Uslijedio je bis!
“Money” i ponovo ekshibicija, saksofon i gitara.
Prekrasno!
Druga tema bisa je bila ponovljena, veoma dobro izvedena “Run Like Hell”.
I to je bilo to!
Echoes su isporučili dobar koncert koji nikoga nije ostavio ravnodušnim. Krivo mi je što je početak koncerta bio kakav je bio i još mi je više krivo da je adut “Shine on You…” ispucan na samom početku i nekako “pre jeftino” za monumentalnu veličinu koju danas predstavlja. Drugi minus (ako se tako može uopće nazvati) jest pokušaj animacije publike sa pozornice u stilu “rukice gore“.
We are on Pink Floyd (tribute) concert for god sake!
Primošten i publika okupljena na koncertu je živjela magiju i to je neosporno. I pored neprikladnog prostora i svega vezanoga, jedno od najugodnijih iznenađenja ove sezone.
Povezani članci
