U Ožujku 1966. godine održavala se osma po redu predstava koja je sebi dala za cilj promoviranje vrijednosti u muzici putem odavanja priznanja i davanja nagrada zaslužnim umjetnicima. Govorim o tada mladom „Grammy Award“-u, predstavi koja je nakon početne euforije zauzela svoje mjesto u show businessu.
Što to konkretno znači, danas je manje više jasno, no, te godine, bio je to hladni tuš za sve entuzijaste i naivne koji su vjerovali u promoviranje muzike i njene vrijednosti. Te godine je naime, grupa The Beatles bila nominirana u deset (10) kategorija sa svojom pjesmom „Yesterday“ i albumom “Help”. A tuš je došao u obliku negacije kvalitete i neprepoznavanja vrijednosti, jer u ni jednoj kategoriji The Beatlesi nisu odnijeli pobjedu.
Čast i priznanje su odnijeli ondašnji miljenici diskografske industrije, današnji potpuni anonimusi, koji u povijesti muzike nisu ostavili gotovo nikakav trag. Tko se danas sjeća ili spominje grupe kao što su Herb Alpert and the Tijuana Brass, Anita Kerr Quartet, Roger Miller, Statler Brothers, Gordon Jenkins, Robert Arnbruster Orchestra, pa i Frank Sinatre. Hajmo biti pošteni i reći, da se spominjemo Frankija, ali tu memorija prestaje.
A svi nabrojani sastavi i pojedinci su „bili bolji“ od The Beatlesa, njihovog albuma “Help” i kompozicije „Yesterday“, koja je btw, proglašena za najveću pjesmu svih vremena po mnogim anketama, kako stručnih publikacija, tako i anketa među auditorijem.
Toliko o objektivnosti, vrednovanju pravih vrijednosti i njenom prepoznavanju.
Vidi li itko paralelu s današnjim stanjem?
Povezani članci
1940. – 1962.
1926. – 2016.
