Petar Luković
1951. – 2024.

Frekvencija odlazaka se ponovo zahuktava. Biologija uzima danak u životima i ne bira, odlazi se na put bez povratne karte, bez obzira na ….

Petar Luković je otišao kao još jedan iz (osobne) nostalgične prošlosti, za pisca ovih redaka kao jedan od oslonaca izvora svega rokerskog iz sedamdesetih, Džuboksa.
Možda mi i ne bi ostao toliko u sjećanju, jer osobno ga nisam poznavao, a ni upoznao, da nije bilo njegovog stila pisanja. Bilo da je pisao o koncertima ili o albumima, sipao je humor, satiru utkanu u istinsko poznavanje materije o kojoj piše. I osjećao ju je i time se ne jednom doveo u situaciju da je stao na jednu stranu, skoro sam, i gledao na suprotnu na kojoj su bili ostali. I povijesno gledano, bio je toliko puta u pravu.

Pored Džuboksa, druga velika novina za koju je pisao je bio Feral Tribune. U ovom satirično/političko/zajebantsko/istinoljubivom glasniku svih osviještenih na brdovitom Balkanu, Petar je imao svoju rubriku „Pero s onoga svijeta“. Sam naslov je toliko simptomatičan da u biti samim postojanjem otklanja potrebu za bilo kakvim objašnjenjem.

Bio je plodan pisac, radio u mnogim novinama, pokretao akcije, bio počasni građanin nekih gradova stradalih u besmislenom ratu, bio je puno toga, ali to je najmanje što je bio.

Jer Petar Luković je bio čovjek i na toj konstataciji sve počinje i sve završava.

R.I.P.!

Povezani članci