Fields – “Fields”

Krećem sa jednom malo poznatom grupom, koja je u stvari poslužila kao neki most između prve i druge faze opusa grupe Rare Birth. Konkretno rečeno, Graham Filed je po napuštanju matične grupe Rare Birth osnovao grupu Field, da bi se nakon snimljenog albuma, ponovo vratio pod okrilje matične grupe.

Fields je bila dobra grupa, ali nažalost, i pored dobrog albuma, grupa se raspada pod čudnim, da ne kažem, bizarnim okolnostima. O čemu se točno radilo i što Filed radio i sa kime, poslušajte u ovoj emisiji.


 Dakle, idemo ispočetka s našom kratkom pričom.
Fields je bio progresivni rock band oformljen 1972 godine od strane  Andrew McCulloch i Graham Fielda. Timu su pridružili Alan Barryja na basu.

Po samom osnutku, grupa je imala dobru, da ne kažem, izuzetnu reputaciju. Graham Filed je sa svojim bandom Rare Bird izdao par vrhunskih albuma, te imao veliki internacionalni hit “Sympathy”.
S druge strane, Andrew McCulloch je upravo došao iz rasformiranih King Crimsona. Sudjelovao je na jednom od najkontroverznijih projekata Roberta Frippa- King Crimsona, a možda i muzike uopće. Dakako, govorim o albumu “Lizard”, koji by the way, zbog kontroverzi i kompleksnosti, nikada nije izveden u živo. Ali to je već druga priča i veoma izazovna priča koja zaslužuje posebnu emisiju.
A Alan Barry je upravo napustio band Giles Brothers. Za poznavatelje ove muzike, ovo ime je sigurno poznato, jer je Fripp prije osnutka King Crimsona, svirao i snimao s uvrnutom braćom.

 No, ‘ajmo natrag na našu priču.

Grupa ulazi u studio i izlazi iz njega sa jednim lijepim, meni dragim, albumom, nazvanim po imenu grupe. Izdaju i singlicu, “A Friend of Mine”, 1973 godine, i to je nažalost bilo to. Naime, management matične diskografske kuće se promijenio u to vrijeme, došli su neki novi ljudi koji su jednostavno ignorirali postojanje banda, te se ovaj zbog odsustva bilo kakve podrške, jednostavno raspao.
Priča toliko puta već viđena u ovim “nekomercijalnim” vodama.

‘Ajmo se okrenuti legislativi banda i posvetiti se albumu.

Album otvara emersonovski potkožena “A Friend of Mine”. Da je kojim slučajem ovo instrumental, teško bi bilo negirati porijeklo u EL&P opusu. KOmpozicija je inače izdana i kao singlica. Nije mi poznato koliko se visoko uspela na listama, ali to i nije bitno. Bitno je da “A Friend of Mine” na jedan jednostavan način izlaze filozofiju undergrounda pogonjenog Hammond orguljama.

“While the Sun Still Shines” nastavlja album. Pomalo se odmiče od progresivnog uticaja EL&P-a, i više se naslanja na ostavštinu Rare Birtha.

“Not So Good”, hm,..jeli netko spomenuo Procol Harum. Ovo nije zamjerka, ovo je kompliment! Inače očito je da je kompozicija došla na ovo mjesto na albumu, kako bi premostila dva seta kompozicija.

A slijedi do bola šarmantna “Three Minstrels”. Keltski obojena vesela tema, kao da je izašla radionice Traffica, iz “Barleycorn” faze. Iza brda se pomalja i jedna ne baš ugodna asocijacija, ali ne na štetu Fieldsa. Naime, poslušajte McCartneyev “Mull of Kintyre”, pa sami donesite svoje mišljenje.

“Slow Susan”, mračni instrumental psihodelične atmosfere. Ne bih se zakleo da je ovo nije u stvari jedan lijepi jam orgulja i akustične gitare.

No, “Over and Over Again”, nas vraća na početak. Znam da Field nije imao namjeru biti veći Emerson od samog Emersona, ali sve ono što je Emerson imao u glavi i nije mogao jednostavno odsvirati, Field jest.

I ovom prilikom moramo dati kredite McCullochu. Taj čovjek zna što su bubnjevi. I što je najvažnije,  tim Field, Alan i Andrew, dostojno pariraju svojim daleko poznatijim suvremenicima.

Gospelom prožeta “Feeling Free’ & ‘A Place to Lay My Head”, nastavlja album i uvodi nas u “Fair-Haired Lady”, intimnu baladu, kojoj ne nedostaje romantike, na onaj grubi, prog-rokerski način. Ova je balada u stvari tipičan primjer do koje granice nježnosti su išli umjetnici tog doba, i dakako, postavljajući je, nisu imali nikakvu šansu upasti u zamku patetike i ljigavosti, koju ćemo toliko sretati kasnije u rocku.
I ponovo EL&P fragment. Sve je tu, fali samo Lakeov vokal. “A Place To Lay My Head” bi u aranžmanu velikana vjerojatno zauzeo visoku poziciju u koncertnom repertoaru, a vjerojatno i top lista.

Album zatvara tema “The Eagle”. Lipi instrumental, bez ikakvih mudrovanja, nosi temu iz segmenta u segment, prema očekivanoj završnici.
Dostojan closer albuma.

I to je to!

Na albumu su se našle alternativne verzije „Slow Susan“ i “A Place To Lay My Head” pa ćemo poslušati i njih.

Nema se puno toga reci o vremenu nakon raspada banda. Field se vraća u matičnu grupu Rare Birds i s njima nastavlja karijeru.

Andy McCulloch se pridružuje Dave Greensladeu, s kojim osniva band Greenslade.

Za Alena ne znam di je svršija. O njemu nema nikakvih podataka. Vjerojatno se posvetio manje glamuroznom, ali sigurnijem poslu, u studijima.

I šta na kraju reći o bandu o kojem se toliko malo zna i koji iza sebe ima toliko malo.

O albumu smo već rekli. Samo bi rezimirao u jednom. Sve kompozicije na albumu su ujednačene i kvalitetne, svaka na svoj način, ali bez glamura. No, ono što fali ovom albumu, je ona tema koja ga nosi i oko koje se plete image albuma. Ovako, govorimo o jednom ugodnom albumu, koji, kad ga se sluša, lijepo zvući i pruža slušatelju lijepu dozu zadovoljstva. Ali to istovremeno nosi i ono drugo, zaborav. Rijetko će doći na svjetlo dana. Jer, evo sad i vi koji ste poslušali album, koliko će se vas sjećati sutra ujutro imena ovog albuma pa i njegovog sadržaja.

S druge strane, grupe kao što je bila Fields i njen istoimeni album, jednostavno su morali postojati u to vrijeme, tvoreći bazu od koje je poćinjala piramida velikana i dakako, završavala sa najvećima na vrhu.

Jer da se izrazimo malo drugačije, bez temelja ne bi bilo ni krova…

Eto!


*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!

 

Povezani članci