Sumrak bogova!
Točno takav naziv bi se mogao dati ovom mjesecu davne 1977 godine. Sve velike grupe su u tom trenutku bile ili prošlost ili su svojim megalomanskim projektima potpuno izgubile doticaj sa stvarnošću i samim tim s publikom. Okružujući se samozadovoljim egoima velikani idu u jedinom mogućem smjeru, stopama dinosaura.
Mnogi u to vrijeme i dobivaju baš taj posprdni naziv.
Na scenu dolazi disko i u sebi nosi negaciju svega dubljeg i smislenog u muzici, koja se ovim pokretom podređuje čistoj zabavi bez ikakve interakcije sa slušateljem, ili bolje rečeno, konzumentom. Počinje teško raslojavanje između onih koji prihvaćaju novi trend bez ikakvog ostatka i dakako, onih koji još uvijek žive rokerskim životom.
To će raslojavanje još više pojačati poplava punka, koji je u to vrijeme već naveliko zauzeo garaže i prelio se na ulice, pljucajući po svemu prije njega. Klasična rock muzika u tim trenucima bježi u mirne kutke, većinom u Americi, gdje nalazi sigurno utočiste u obliku AOR-a, beskrvne verzije rocka za odrasle.
Kreativni underground polagano, ali sigurno gubi na svojoj snazi. Ne kažem da umire, jer je živ do današnjih dana, no bez vidljivog uticaja na kretanja u modernoj muzici. Za razliku od sedamdesetih, kad je underground bio vjesnik onoga novoga šta će tek doći i zauzimati top liste, današnji pokret jednostavno nema mogućnosti, ni snage iznjedriti bilo što novoga, a niti uobličiti ono već postojeće, kako bi mobilizirao mase i prisililo diskografske kompanije da im pruže neku pažnju.
Prisjetimo se na trenutak jedne činjenice. Krajem šezdesetih snaga undergrounda je bila tako jaka, da je de facto prisilila diskografske kuće na osnivanja novih tiketa koje su se bavile samo underground izdanjima koji nisu mogli biti izdani na onim redovnim. (Philips osniva Vertigo, a Decca, Deram).
Dok je današnja situacija takva kakva jest, imamo situacije da nevjerojatni talenti samozatajno stvaraju muziku za veoma uski krug ljudi i u toj izolaciji jednostavno nemaju prostora za razvijanje ničeg novog.
Sjetimo se još jedne činjenice, manje više svi prvi albumi velikana undergrounda, pa i mainstreama su bili proglašavani za promašaje. U tadašnjoj klimi, manje-više svi su dobivali drugu šansu, i većina ju je “debelo” iskoristila.
Pojam druga šansa jednostavno ne postoji u današnjem rječniku diskografske industrije!
Povezani članci
