Otišla je zvijezda Igre prijestolja, takve članke na netu niti ne otvaram, niti će te ih ovdje čitati, ali iza te površne objave stoji vijest da nas je napustila najbrža i najbjesnija desna ruka rock gitare, ekscentrični, originalni i energični gitarista Dr. Feelgood, Wilko Johnson koji je usput, čisto iz znatiželje i dosade bio i egzekutor u planetarnoj popularnoj spomenutoj seriji. Njegov pogled ili bolje rečeno pogledi, hladnokrvnost, govor ili šutnja tijela su bili stvoreni za takvu ulogu.
Rođen 1947 godine u Engleskoj u depresivnom i industrijskom gradu Essex, Canvey Island. Ostao bi profesor u školi da mu nije najboljeg prijatelja, Fender Telecastera. U samo tri aktivne godine sviranja s Dr. Feelgood (1974. – 1977.) ušao je u legendu rock glazbe s unikatnim muziciranjem bez trzalice, često podižući gitaru ispod vrata i ciljajući na publiku kao da ih strijelja, pa su ga zato prozvali ‘Machine Gun Wilko’. To jednostavno i mazohističko šamaranje gitare bez efekata je oduševilo mnoge, pa su i oni odlučili osnovati bend i nazvati ga The Clash, Ramones i recimo Sex Pistols.
Često to tako biva, tri godine u bendu koji je imao album na vrhu UK top liste, te obilježi za cijeli život od 75 godina. Kao i on, mnogi su mogli živiti na staroj slavi. Ko danas zna što je Ray Manzarek radio u životu osim pet godina svirao u Doorsima?
No, Wilko je bio veliki radnik s još petnaest albuma iza sebe, a njegovi koncerti su bili događaji koji se pamte za cijeli život. Tako je posjetio i ove nesretne prostore 1990-te godine na turneji i to u Puli, Zagrebu, Sarajevu i dvi noći u Beogradu pucajući po publici kao u najavi što ih ubrzo čeka u stvarnosti.
Wilko bi ovih dana slavio i svoj deveti rođendan, svoj drugi rođendan. Deveti, jer prije točno deset godina su mu dijagnosticirali neizlječivi rak gušterače. Kao svaki pravi roker i faca odbio je kemoterapiju i odlučio živjeti koliko mu Bog da.
“If it’s gonna kill me, I don’t want it to bore me.”
Otišao je na svoju oproštajnu turneju čak do Japana pozdravljajući se s publikom u posljednjoj pjesmi ‘Bye bye Johnie, bye bye’ kada mu je publika i s osmijehom i sa suzama u očima mahala znajući da će ga tad posljednji put vidjeti.
Kada je već prošlo predviđenih devet mjeseci života što su mu doktori predvidjeli odlučio je na brzinu snimiti posljednji album i to s Roger Daltreyem, pjevačem the Who, gdje su u dva tjedna studija obradili hitove Dr. Feelgood-a i the Who-a.
Kako je rak rastao, a izgledao je već kao tumor, na koncertima je Roger davao velikoj izbočini na trbuhu mikrofon da pjeva. Crni humor i ironija je uvik bila sveprisutna kod Wilka. No, ta vrsta humora mu je možda i život spasila, jer na tom koncertu jedan fan koji je ujedno bio i liječnik zaključio da je čudno da rak toliko naraste, a da je njegov domaćin još uvijek živ, pa mu je hitno dogovorio termin. U bolnici su zaključili da to ipak nije rak, već tumor koji se ipak da odstraniti. Jedanaest sati operacije je Wilku donijelo još devet godina života i još stotine odsviranih koncerata, nekih i u najavi za 2023.
Smrti se bojao nije, jer onaj koji se boji umrijeti, boji se i živjeti.
Sada svira na drugoj strani s prijateljem Lee Brilleauxom iz Dr. Feelgood-a koji ga je gore čekao više od 28 godina.
Dobrodošao doma Wilko!
Povezani članci
