
Zvuči kao neki SF naslov, ali radi se o koncertu koji se sinoć dogodio u Solinu. u lijepo uređenom, klasičnom kafiću, koji ničim ne odaje da će se u njemu zbiti žestoki i opaki koncert rocka i punka.
Lijepo je vidjeti da i Solin postaje mjesto druženja rokera. Stidljiva i osakaćena, prognana i desetkovana rock scena pušta svoje mladice i možda jednom izraste veliko drvo koje će pod svoje krošnje ugostiti mnoge ljubitelje rocka, punka, bluesa i svega što valja u glazbi.
Publika raznolika, vrlo mlada i jako fino obučena, s obzirom na vrstu glazbe koja slijedi. Nema dark ekipe sa izbušenim dijelovima tijela na zidiću ispred. Nema plastičnih boca vina i rakije da se uštedi pokoji euro prije koncerta. Sve je nekako fino i mirno, sreća da bendovi nisu.
Prvi na malu binu dolazi Zo. Mladi ljudi u ranim dvadesetima, urbani, pristojni. Takva je i njihova muzika. Lagana pop rock muzika s tekstovima koji tematiziraju teme iz njihovih mladih života. To je uvijek ljubav, posao, politika, egzistencijalni problemi, ali ništa ekstremno, više lagano i pjevno, namjera je da se ljudi uz njihovu muziku osjećaju ugodno, da ih problemi ne pokopaju, nego više da ih samo okrznu, a ne naruše dobro raspoloženje.
Vokal dobar, na momente malo neartikuliran, ali snažan i postojan. Gitare dobre, točne bez velikih iznenađenja. Prateći ženski vokal, fin i nenametljiv, lijepo paše uz laganije rock i pop ritmove Zoa. Najbolji dio benda su klavijature. Iako maknute sa strane, izbačene iz fokusa, zbog skučenosti bine, cura koja svira klavijature svira vrhunski u maniri kćerke ili unuke Jona Lorda. Samozatajna i nevidljiva, tako se nametnula kao najbolji dio ove dobre i zabavne grupe. Pjesme pjevne, neke žešće, neke laganije, neke s naznakama da bi mogle postati prilično popularne himne nove generacije. Sve u svemu, osobno fali žestine, ali sveukupno, dobar i kvalitetan bend koji svakako ima svoje mjesto na rock sceni.
Nakon njih, stižu već opjevani rock punk etno blues momci iz Koprivnice.
Vidim, dobro su raspoloženi, željni svirke, što je dobro, jer energija je njihov forte.
Odmah kreću žestoko, bina im je uska i mala, sirene, bubnjevi, gitare, svega blaga odmah na početku. Dobri, uvježbani, uhodani, a opet nepredvidljivi, nosi ih trenutak i inspiracija. Vokal klasično jak, akustična gitara i podravski ukulele, daju odličnu kulisu žestokoj svirci koja tjera da se glave gibaju gore dolje. Atmosfera dobra, ljudi malo, ali znalci.
Kada krene „Kyrie“, pjesma koja ježi kožu, koja je himna, koja ima sve ono što treba da postane epohalno djelo, ona rijetka rock djela za koje ne znaš jesu li opera ili žestoka svirka, pa zatvaraš oči i uživaš u melodiji, a opet te tjera da lupaš glavom gore dolje i onda se nađeš u nekom limbu gdje tijelo ne zna što bi sa sobom, ali znaš da guštaš i da te preplavljuje užitak.
„Lepa Mara“ je već isto klasik i sve druge pjesme, neke poskočice, neke blues, neke rock opere, ovi momci su svjetski bend. Ok, to će tek postati. Da smo mi normalna država u normalnom okruženju, to bi se davno dogodilo, ovako, 100 ljudi sluša bend koji zvuči i svira na svjetskom nivou, a Arene pune neke čudne prikaze koje s muzikom nemaju veze.
Elem, gitarist je virtuoz kao što je klavijaturistica Zoa, unuka Jona, ovaj momak je nepoznati unuk Stefanovskog. Svira s lakoćom, improvizira, igra se s gitarom. Ona je dio njegovog tijela i bez nje izgleda čudno, ne zna što bi s rukama. Kad uzme gitaru, sve izgleda tako logično i skladno.
Sinoć su pucale žice, skakalo se između stolova, sve je bilo onako kako treba.
Bas samozatajan, ali odličan i rekao bih, školovan. Bubanj također na nivou benda, novi bubnjar je unio novu energiju, ne robuje pravilima, improvizira kad treba i iskreno se zabavlja.
Sve u svemu, još jedna odlična predstava Ogenja, pale ti momci oganj u srcima pravih punkera, bluesera, rockera i svih onih čudaka koji osjećaju ono bitno, onu nevidljivu vibraciju, onaj titraj energije svemira.
Vidimo se opet, naravno!
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.