Krstareći američkim kontinentom bez stanke održavaju koncerte, priskrbljujući si polako stabilnu bazu sljedbenika. No, situacija ipak nije bila sjajna. Prvi album, nazvan po imenu grupe je bio vani, prezren, popljuvan, ismijan od svih redom, od kritike, diskografskih kuća, publike, pa čak i od najbližih s kojima su donedavno dijelili klupe i ulicu.
Jedini koji je vidio nešto u ta četiri golobrada mulca je bio Ahmet Erdogan, suosnivač i šef Atlantic Recordsa. Za koncerta u Atlanti, pristupa grupi i nudi im ugovor za drugi album. Kako je turneja bila u tijeku, nije preostalo ništa drugo nego nakon prihvaćanja ponude, ulaziti u studio nakon koncerata i snimati kompozicije na različnim lokacijama, te po završetku, s master trakom pod pazuhom, ukrcati se u autobus i pravac novi gad, novi koncert i novo snimanje.
U tom je kontekstu bilo nemoguće prognozirati bilo kakav rezultat tog napora, jer prije njih to nitko nije napravio, bar ne na taj način.
Kako bi nagovijestili taj drugi album, grupa pod patronatom Atlantic Recordsa izdaje singlicu „Whola Lotta Love“, koja u trenutku izlaska eksplodira na top listama, dakako ondje gdje je izdana. (Atlantic podružnica u UK se nadala i tražila da se singlica izda u UK, ali je to grupa odbila!)
Već tada su se pojavile sramežljive izjave o mogućem plagijatu, no, slučaj je eskalirao protokom vremena kad se utvrdilo da su Led Zeppelin ne samo tada prisvajali tuđe pjesme i potpisivali ih kao svoje (opširnije o ovoj temi možete naći ovdje!)
Sam nastanak čuvenog rifa je obavijen mitskim pričama koja svaka za sebe dolaze iz različitog izvora, ali unutar grupe, pa stoga nema smisla elaborati da li je Jimmy „izvukao“ rif za vrijeme ručka u kući ili za vrijeme jama s bendom na kojem koncertu. Jer ne zaboravimo, kompozicije su se u pravilu pretvarale u jamove, iz kojih su ne rijetko nastajale nove kompozicije ili pak samo dijelovi.
Bilo kako bilo, „Whole Lotta Love“ postaje zaštitni znak grupe i nositelj drugog albuma, koji je ionako krcat budućim standardima grupe, te ih je nakon završene turneje na kojoj su promovirali drugi album odveo u nebeske visine i priskrbio im auru najvećeg benda na svijetu.
I da priča o kompoziciji „Whole Lotta Love“ dobije završni epilog, pobrinulo se sudstvo, odnosno originalni autor (autor je Willie Dixon, izvođač, Muddy Waters, a pjesma se zvala “You Need Love“). Ovaj sudski slučaj otvorio je vrata za još poprilično slučajeva i koliko je javnosti poznato, manje više svi su se riješili van sudskom nagodbom, za nepoznate iznose.
Ono što je bitno za napomenuti, jest da se radilo o plagijatima, jest da je na djelu bila u nekim slučajevima bezočna pljačka, ali isto tako, ne smijemo zaboraviti da su kompozicije bile većinom skoro pa zaboravljene i da su im oni udahnuli novi, moderni život i time obogatili kulturnu baštinu.
A činjenicu da nisu potpisivali autore, su platili na sudu. Vjerujem da je time pravda zadovoljena i danas kad na vinilu vidimo da je jedan od autora kompozicije „Whole Lotta Love“ Willie Dixon / Muddy Water, znamo da je povijest kao i skoro uvijek, posložila svari na svoje mjesto.
(Opširan osvrt na sve poznate slučajeve plagiranja grupe Led Zeppelin možete naći ovdje!)
Povezani članci
1935. – 1995.
