Steven Wilson je izdao svoj sedmi solo album 28.09.2023. i tu bi u normalnim vremenima trebala završiti recenzija ovog albuma.
Kao vijest i samo vijest, jer recenzirati bilo koji Stevenov album je isto kao pokušaj dešifriranja bezvremenskog osmijeha Mona Lize. Ne treba recenzija, treba nabaviti ili streamati album i uživati u novom malom remek djelu zadnjeg prog gurua.
Možda je ovo „zadnjeg“ teška riječ, ali da tamo od početka 90-tih nije bilo Wilsona i njegovih Porcupine Tree sigurno ne bi danas bilo ni Riverside, ni Hakena, ni ostalih bendova koje su pod snažnim utjecajem prvenstveno Wilsona zadržali kakav takav prog izražaj poviše površine, te danas imamo prog scenu prilagođenu novom vremenu…
Pošto ne živimo u normalnim vremenima ipak treba napisati par riječi o ovoj ploči (albumu). Samo napomena da je album dosta težak za slušanje, te treba izvježbano uho da bi uhvatilo kolorite i ljepotu muzike. Evo ja ga streamam neprekidno četiri dana i pri svakom slušanju otkrivam nešto novo. Nažalost još uvijek nemam fizički medij tako da je recenzija napisana na osnovu streamanja s mog pretplaćenog streaming servisa.
Prije same recenzije moram malo o tehnikalijama na albumu. Poštovateljima Wilsona je široko poznato da je on tehno guru te da voli upotrebljavati najnovije tehnologije na snimanjima svojih, Porcupine Tree albuma, te pri remixu albuma njemu dragih autora. Ta opsjednutost tehnologijom ima ljudsku toplu mjeru, pametno je iskorištena te je tu prepoznat. Oznaka remix ili produced by Steven Wilson postalo je oznaka KVALITETE.
Tako je i pri prezentaciji ovog albuma korištena tehnologija kompanije L-Acoustics s kojom usko surađuje u istraživanju novih algoritama prostornog zvuka. Tako su došli do algoritma koga su nazvali Harmony Codex , i po tom algoritmu album je dobio ime.
Sretnici koji su bili na promociji (100 sretnika) kojima je album prezentiran u tom algoritmu su bili svi odreda fascinirani kvalitetom i unisono ponavljaju da je poslije Dolby Atmosa ovo sljedeća velika stvar u prostornom zvuku. Iskreno ja ga slušam na svom stereo sistemu i mogu reći da je i stereo zvuk impresivan.
Steven Wilson – „The Harmony Codex“
Sada par riječi o muzici.
Na ovom albumu Wilson nastavlja gdje je stao na prošlom albumu („The Future Bites“) samo pod drugačijim utjecajem. Koliko je na prošlom albumu bio prisutan utjecaj disco muzike 70-tih, na ovom albumu je jako prisutan utjecaj njemačkog avangardnog sastava Tangerine Dream i njihovog krucijalnog albuma „Phaedra“. Ritam mašine i sve prisutni sintesajzeri su dominantni s rijetkim uplivima gitare i ostalih klasičnih klavijatura.
Uz Steven Wilsona na vokalima, gitarama, klavijaturama, sampleru, basu, udaraljkama i programiranju na albumu su kao muzičari Ninet Tayeb glavni i prateći vokali; Craig Blundell i Sam Fogarino na bubnjevima; te Adam Holzman i Jack Dangers na klavijaturama.
“Harmony Codx“ je uravnotežena ploča, a u recenziji treba reći da je jednostavno prekrasan album. Steven jako dobro pjeva na ovom albumu, oslanjajući se na graciozan i melodičan stil. Ninetin vokal je sjajan kao i uvijek.
Mentalno dijelim album na prve četiri pjesme, a zatim na preostalih šest. Prve četiri pjesme uključuju tri od četiri singla. Stvarno mi se sviđa uvodna “Inclination” sa svojim funky ritmom i sjajnim Stevenovim vokalom; “What Life Brings” je lijepa i kratka rock balada. Isto bi se moglo reći i za “Economies of Scale”, zanimljivo i zarazno djelo odsvirano u kontra ritmu. Zatim kao četvrta na redu je “Impossible Tightrope”. Ovo desetominutno djelo sadrži neke doista fantastične trenutke s funky duhačkim dionicama i zanimljivim ritmovima. Tamo daleko u pozadini čuju se besmrtni rifovi s “Fracture“ od King Crimsona. Posveta uzoru!
Steven Wilson – „Staircase”
Pjesme od 5-10 su nekako više po mom guštu. “Rock Bottom” duet Stevena i Ninet; to je prekrasna pjesma s odličnim refrenom koji me opčinio na treće slušanje. Zatim pjesma “Beautiful Scarecrow”, pjesme s čudnim, marširajućim industrijskim ritmom.
Vrijedno pažnje!!!
„Time is Running Out“ dominira, za razliku od ostatka albuma, gitara .
Fantazija!
Zatim predzadnja pjesma na albumu, „Actual Brutal Facts” , teška, mračna s marširajućim elektronskim udaraljkama. Podsjeća me na rane radove grupe Porcupine Tree.
I na koncu kolosalni finale, genijalna desetominutna „Staircase“. Ne znam kako bih opisao pjesmu. Ali remek djela je nemoguće opisati.
Sada za kraj ovog osvrta, pa ovo nije baš prog album. Nije ni alternativa, nije ni pop, nije ni fuzija, ali je baš sve to. Ne znam kako je to Wilson uspio spakovati u jedan album, ali je uspio. Svi Wilsonovi albumi su izvanredni, ali ovaj je definitivno poseban.
Sada malo objašnjenje mojom fascinacijom Wilsonom. To je umjetnik koji nikada nije robovao medijima i datom trenutku. Uvijek, a i sada, bio je svoj.
To je danas rijetkost.
Uz Watersa pojam KARAKTERA u modernoj muzici. Album slušati i samo slušati. Više od preporuke.
P.S. Priča se po bespućima interneta da će „Harmony Codex“ album na skorašnjoj turneji biti izveden u Harmony codex algoritmu.
Kod Wilsona inovacijama nikada kraja!
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen s portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Povezani članci
