Kawa Fest
Park Majdan, Solin
31. Kolovoza – 2023.

Održan je prvi u dugom nizu Kawa festivala u Solinu. 🙂

Za prosječno uho to ništa ne znači, možda će netko samo poželit popit kavu. Ono što sam ja znao je da u tri dana po tri super lokalna benda nastupaju. Dosta nam je više reciklaže starih mainstream bendova koji ni kada im glavu odrežeš ne umru, već narastu dvi.

Pomislih, pa napokon neki festival u prirodi u blizini Splita, i to na izvoru rijeke Jadro koja stoljećima pere noge i puni mjehure Solinu, Splitu i okolici.

Sunce je popodne zasjalo, a navečer puni mjesec je obasjavao put što mi nije pomoglo da se ne zgubim čak i uz GPS, jer roštiljam na izvoru rijeke jednom u 5 godina. Tražio sam neku u glavi zamišljenu ledinu kao na Gljevstocku di bi se mogla smistit bina, ali ono što sam našao me zapitalo jesam li promašio lokaciju, ne za kilometar, već za jednu državu. Cijeli kompleks me sačekao, od Centra za posjetitelje, kafića, Interpretacijskog centra, parkirališta, a pod lukom vijadukta je svijetlio bijelo žuti znak u simpatičnom boldiranom fontu Kawa fest. A unutra u prostoru i pod zaštitom, nekadašnjem tupinoloma namjensko uređeni park s mladim stablima lovora, igralištem, šetnicom, trim stazom, edukacijskim info panelima i još štošta toga što čeka dicu i stare, a uređeno je 2020. nakon što je dugo bilo zapušteno. Sad je u pravom smislu izletište park Jadro.

No, da se mi vratimo na mužiku.

Prvi na redu zbog kojih sam i požuria su bili Neki reperi. Sigurno da ime ne obećava puno više od dva ostarjela, a nedojebana klinca za mikrofonom koji ne znaju pivat, a znaju repat i skakat na ritmove neke matrice složene doma na laptopu. Al na bini nigdi nekih repera već neki muzičari.

Bas, gitara, bubanj, klavijatura svirali su intro, a mene je već netko pitao zar su otkazani reperi jer im crko laptop (ko meni prije 5 minuti pa sad ovo pišem na mobu), pa ih je zaminia pravi bend. Prepoznao sam Toni Ljubića na gitari pa sam se usra da će svirat svoj Prevail ili Mindo Zoo repertoar. Ali ne, u iz mraka i dima u stilu Batmana i Robina iz scene “Mućki” izletili su dva visoka momka, snažno i jako repajući kako ‘Brzo će lito’. U narednih 45 minuta čuo sam više teksta nego što ga ja izgovorim sa bližom familijom u godinu dana. Domišljate rime, angažirane teme, duhovite doskočice, promišljanja egzistencijalne krize: “Jbg brate moram radit, zasad se kupam samo u kadi, more ću gledat s bašte s koje konobarim.”

Odmah mi je upalo u oko što se nisu igrali sa semplovima i bar u prvoj pismi nisu forsirali refren već se igrali s ulogama kao u kazalištu. Britki, čisti, jasni i glasni kakvi trebaju i biti reperi, a ne da ih pola ne razumin. A onda iz nigdje/niotkuda između njih se kao poma na pašteti od tune pojavila djevojka koja je nježno i tugaljivo zapjevala „Summertime“ i tako savršeno to činila do kraja koncerta, ko neka prijeko potrebna protuteža u potpunosti muškoj energiji na bini.

Ona na sreću ili ne, ne zna repat, tu je da piva, momci su tu da nas i zabave i osvijeste, a bend je tu da nas raspleše na svoj način sa kombinacijom roka, reggaea, duba. Redale su se pisme s prvog albuma: „Posa“, „Hollywood“, „Ordinary day“, „Nedilja“, „Citroen“, „Slow mo Kanye“, „Guglan Skrolan“, „“Želin ići leći, „Tražin“… .

Pomislio sam, pa napokon pravi hip hop rock bend na ovim našim dalmatinskim prostorima nakon TBF-a i Stillnesa koji dugo, sve do ovog petka nisu svirali. Pitam se samo da li im ime pomaže ili odmaže, jer jeste zajebantskog tipa kao ‘Koji Bend’, ali ne odaje svu profesionalnost i uigranost koju pokazuju.
Ko svira?
Neki reperi. Oni su puno više od nekih tamo repera i ja ih jedva čekam čut i uživo i na radiju. U međuvremenu ih slušam na Tidalu.
Samo naprid.

A onda tek po drugi put u ovom desetljeću na bini se ukaza Shewa sa svojim bendom. Iza njega i njih je jedan jedini, ali već legendarni prvi album koji je lektira za svakog repera i rokera koji ne drži do sebe već do teletine ispod peke i crnog vina. Još malo pa će doživjeti status od „Konac Konca“ i dalje jedinog albuma Živog Blata.

Ko ne zna bar pola tekstova tog albuma Shewe nek se prolije pivom, a na “Teletinu ispod peke najviše ja volim…” sad već obavezno se pale bengalke ko na utakmici.
Nekad noćima nisam spavao pitajući se kako bi zvuča Damir Avdić da ima bend iza sebe, a ne samo svoju gitaru, a onda sam doživia obrijanog Mihovila Masnića Shewu i mogu reć kako je to jebeno.

Znan da nema love od ovakve muzike, triba svirat country, ali publika je tu, drugi album skoro gotov, triba nastavit palit bengalke i žarit smotuljke po festivalima i binama dokle god te pamćenje služi da se sjećaš svoga teksta druže Mihovile, Luka , Pavle i Petar.
Bilo je jebeno i nemojte stati.

Za kraj M.O.R.T. A šta nova da si napišem o njima, a ponavljat se ne znam. Oni su dosegli level uigrane, profi punk rock izvedbe, a opet vječno opuštene i zajebantske. Sad već imaju toliko repertoara da im “I meni se skače” nije niti na spisku za peti bis. A imaju par ludilo novih pisama sa zadnjeg albuma koje nisu stigli odsvirat kao ‘Ćaća’ i meni najdraža, himna bipolarnog poremećaja ‘Osoba A’ .

John je dobio dite, još se uozbiljio nije, ali ako išta bar se nije opet u topless skinuo, tako da vidit njega u dugim rukavima je novost. Možda mu je žena zabranila.
Za bis je išla „Austrija“ na koju iz ne znam kojeg razloga publika nije zajašila binu kao inače.

Nakon ukupno četiri sata zabave stiglo je vrime za otić doma prošetat pase, popišat se, spavat i posložit dojmove.

Kao prvo, lokacija je potpuno otkriće.
Hvala studentima sa Diplomskog sveučilišnog studija Arhitekture u Splitu koji su prije 8 godina prezentirali projekt obnove u uređenja ovog prostora. On osim što je lijep i edukativan mora biti i živ, tako da se stvarno nadam da će ovaj i ovakvi festivali biti prvi u nizu od mjeseca svibnja do listopada, kao što je to Martinska u Šibeniku. Sigurno će neki dušobrižnik reći da to nikada nije bio prostor za to, ali mogao bih biti, uz puno respekta prema prirodi i okolišu i samo malo privremenih preinaka kao više kanti za smeće, više mjesta za sjedenje, kao recimo kocke sijena i naravno u frižideru crnog vina kojeg sinoć nije bilo.

Voda je izvor života, a izletište Jadro neka bude izvor kulturnog života mladih.

Ali ništa ne ide bez publike, pa nju pozivam večeras na Zo, Silu Nečistu i Stillness, te u subotu na Djigibaoo, Rezerve i Tbf.


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci