Tradicionalna glazba u Engleskoj doživjela je snažni preporod 1950-ih i ’60-ih, a folklorni klubovi nikli su u zadimljenim zadnjim prostorijama pubova diljem zemlje. Vodili su ih, uglavnom na amaterskoj osnovi, oduševljeni mladi ljudi čiji su ukusi obuhvaćali veliku raznolikost materijala.
Britanski folk preporod 1960-ih razvio je folk glazbu u mnogim smjerovima, uključujući ponovno uvođenje tradicionalnih engleskih narodnih pjesama pred mlađu publiku kojoj bi te pjesme vjerovatno ostale nepoznate, da nisu na ovaj način odjevene u moderan aranžman. Prethodni valovi folk preporoda u 20. stoljeću otkrili su mnoge od tih pjesama i formalizirali glazbu kanon folk glazbe na Britanskim otocima. Društvo izvođača folk pjesama i njihovi sljedbenici poput Cecil Sharp-a i skladatelja Ralph Vaughan Williams-a prikupili su mnoge pjesme koje su u mnoštvu mutacija usmeno prelazile s generacije na generaciju. Pjesme su obično prepisivane na temelju jedinstvene izvedbe pjesme od strane lokalnih ljudi koji su je pjevali generacijama.
Prvo su tu bili Shirley Collins i Davy Graham. Sve započinje s albumom ‘Folk Roots, New Routes’ (1965).
Davy Graham & Shirley Collins – “Hori Horo”
Bert Jansch je iste godine objavio samostalnu akustičnu glazbu na solo albumima.
Bert Jansch – “Jack Orion”
1967. godine nastaje sastav The Pentangle, možda ne toliko prog folk, koliko folk jazz, talentirani ritam odjel s jazz podlogama i dva sjajna gitarista, Bert Jansch i John Renbourn, koji obojica mogu svirati akustičnu gitaru ili će jedan možda svirati bendžo a drugi sitar … svakako zapanjujuća skupina, jedna od najboljih i dostojni titule folk-progresivni pioniri.
The Pentangle – “Light Flight”
John Renbourn Group – “The Maid On the Shore”
Steeleye Span, čiji je sjajni debi, ‘Hark! The Village Wait’ bio njihov jedini album u kojem se nalazio irski dvojac Gay i Terry Woods, koji je tada otišao u solo vode. Sljedeća dva albuma snimili su s Martin Carthy-em, ranim britanskim folk-fock gitaristom, te Dave Swarbrick-om na fiddleu, koji se kasnije pridružio sastavu Fairport Convention.
Steeleye Span – “All Around My Hat”
Martin Carthy – “Scarborough Fair”
Maddy Prior – “The Fabled Hare”
Međutim, pravi kultni album koji će dovesti do daljnje promjene folk rocka je Fairport Convention album ‘Liege & Lief’, koji se pokazao vrlo utjecajnim za drugu generaciju sastava. Ovaj se album koncentrirao na ‘elektrifikaciju’ tradicionalnog engleskog folka i zadržao je taj čudan ukus engleskog jezika. Zanimljivo je vidjeti kako su vodeće figure sastava napustile sastav nakon ovog uspjeha da bi krenuli svojim putem: Sandy Denny u solo karijeru modernog folk izraza, Richard Thompson u vrlo tradicionalni folk rock, a basist Ashley Hutchings tada se prepustio kolektivu Steeleye Span i kasnije osnovao The Albion Band (isprva sa svojom tadašnjom suprugom Shirley Collins). Od tog trenutka, većina poznavalaca govorila je o acid folku, psych folku i prog folku, uz male, štaviše dvojbene razlike, bez posebno zacrtanih granica, oslanjajući se prvenstveno na eksperimentalne i revolucionarne avanture i dobro glazbeno djelo, ali ne nužno i za akustičnu prirodu.
Fairport Convention – “Crazy Man Michael”
Sandy Denny – “It’ll Take A Long Time”
Nakon ‘Liege & Leif’ 1970-e su doživjele veliku eksploziju britanskog folkrocka (uključujući irsku i škotsku varijantu), pri čemu se mnogi potpisuju, ali tek nekolicina je trajala više od nekoliko zapisa.
The Albion Band – “Woodlands Of England”
The Sallyangie (Sally & Mike Oldfield) – “Midsummer Night’s Happening”
Priča o britanskom folk rocku kasnih 1960-ih i početkom 1970-ih razbacana je velikim brojem znatiželjnih umjetnika i sastava. Bilo je bezbroj skupina koje su, kad su imale sreću, dobile priliku izdati jedan album prije nego što su brzo izašli iz anala muzičke povijesti. Ono što je to poglavlje moderne glazbe učinilo tako čarobnim je visoka kvaliteta mnogih manje poznatih i nesretnih glazbenika. Razlog njihovog komercijalnog neuspjeha obično nije bio povezan s njihovom sposobnošću stvaranja odlične glazbe, već je to posljedica nedostatka promotivne potpore njihovih izdavača, njihove krajnje nespretnosti u glazbenom poslu i njihove nesposobnosti da zbog vlastite sramežljivosti i introvertnosti uspiju projektirati osobnost na pozornici. Jedan irski sastav je kombinirao sve te bolesti i kroz splet disfunkcionalnih okolnosti stvorio jedan od najboljih albuma tog razdoblja – prog folk remek djelo ‘Swaddling Songs’: Mellow Candle.
Mellow Candle – “Heaven Heath”
Drugi sastavi poput Comus, Trees, Spirogyra, Forest, Jan Dukes De Grey, ali i Trader Horne, Tudor Lodge, Fotheringay, Magna Carta, i Tir na nOg krenuli su kročiti novim stazama, ali s manje komercijalnog uspjeha nego njihovi prethodnici.
Spirogyra – “An Everyday Consumption Song”
Trader Horne – “Growing Man”
Tudor Lodge – “It All Comes Back To Me”
Fotheringay – “Winter Winds”
Magna Carta – “Lord Of The Ages”
Do 1972. svi su slavni pionirski sastavi prodavali manje naklade ploča i imali problema s regrupiranjem, dok se nova generacija sastava oslanjala više na keltske ili stvarno tradicionalne zvukove, uključujući sastave kao što su Midwinter, Dando Shaft, Steeleye Span, Amazing Blondel, Albion Dance Band (kasnije The Albion Band) i Spriguns Of Tolgus. I dok su se neki narodni trubadouri poput Tim Buckley-a i John Martyn-a počeli okretati sve više prema fuziji jazza i folka (slično onome što rade The Pentangle), drugi su postajali sve električniji i počeli su se nazivati kantautorima.
Midwinter – “Sanctuary Stone”
Dando Shaft – “River Boat”
Spriguns (Of Tolgus) – “Dead Man’s Eyes”
Britanski folkrock rijetko je bio snažnijeg zdravlja kao danas. Ljubavne pjesme, balade o ubojstvima, poganskim napadima, pobunjeničke pjesme, pjesme o borbi i priče o nadnaravnom, sve s dovoljno strasti, snage, prijestupa i nasilja da potaknu tisuću suvremenih drama, sjede uz bogate i čudne melodije tradicije s britanskih otoka. Proteže se od srednjovjekovnih izvora i šire, i dok se na površini možemo digitalno pomicati sve dalje i dalje od analognog svijeta iz kojeg proizlaze tradicionalne pjesme i njihove priče, u stvarnosti glad za ljudskom vezom koja je na srcu narodne tradicije ostaje neoštećeno. To nije muzejska kultura, već prostor u koji se svatko može useliti i naseljavati.
Bread, Love And Dreams – “Out Of The Darkness Into Night”
Faraway Folk – “Coming Back To Brixham”
Loudest Whisper – “Wedding Song”
Caedmon – “Ten Maidens Fair”
Britanska folk glazba zauzima svoje mjesto, uz glazbu korijena svugdje, proširujući glazbenu paletu i rušeći granice žanra, kulture i jezika. Konačno, dio je nacionalne debate u ovom multikulturalnom dobu, a ne pastoralno povlačenje ili mrmljanje na ivici.
Judy Dyble – “Driftaway”
Galley Beggar – “Adam & Eve”
Secret Green – “To Wake The King”
Od velikih izvornih pjevača do legendi folk rocka, od putnika do prosvjednika, od balada do plesnih melodija, od dalekog sjevera do dubokog juga i diljem britanskog područja, od rijetko slušanih arhivskih i terenskih snimaka do najnovijih izdanja, ova glazba i dalje živi.
Povezani članci
1980.
Prolog
1923. – 1995.