Peter Green
1946. – 2020.

Veoma je teško išta smislenog napisati o Peteru Greenu, a ne upasti u šablonu patetike, panegirika, veličanja bolje prošlosti, žaljenja, .. itd .. itd ..

Pisati o Peteru Greenu i taksativno nabajati što je sve radio u životu i s kime je svirao, isto tako nema baš puno smisla, bilo bi to prežvakavanje već tisuću puta prežvakanog.

Stoga, vjerujem da je najpošteniji način odavanja počasti jednostavno ići od sebe i izložiti, na osobnoj razini, zašto je čovjek bio velik, što je u biti napravio da bi ga se danas sjećalo kao genija?

Moj prvi susret s Peterom Greenom i njegovim bendom Fleetwood Mac se zbio po samom osnutku benda. Cijela priča oko napuštanja John Mayalla i njegovih the Bluesbreakersa je došla do nas i ne malo zagolicala maštu.

Moram priznati, klasična blues forma koja je carevala blues/rock scenom u to vrijeme nije mi bila draga. Nije mi bila draga zbog nespremnosti, ali i iščekivanja, kad će više taj riff? A on nije stizao. Ljepota bluesa i njegova atmosfera, pa i sam utjecaj će mi osvijetliti put za koju godinu, no, u tim trenucima rif je bilo jedino što sam tražio.

Prvim albumom, s kojim su se svi oduševili, nisam bio očaran. Blues, blues, blues i samo blues, bilo mi dosadno. Drugi album, „Mr. Wonderful“, i pored potpune blues orijentacije nagovijestio nešto nepoznato do tada. Album je nosio neki embrio, nisam imao pojma o čemu se radi, jednostavno sam nešto vidio u njemu. I onda je došao „Then Play On“, koji me nokautirao.
Doslovno!
Imao sam tu sreću da sam u ruci držao drugo američko izdanje, što znači da je na albumu bila “Oh Well”.

“Searching for Madge” / “Fighting for Madge”, “Before the Beginning”, “Oh Well”, .. bila je to jurišna prethodnica, kojoj su se na kompilaciji „The Pious Bird of Good Omen“ pridružili „Albatros“, “Black Magic Woman”, „Man Of The World“ …. .

Sada je blues zvučao sasvim drugačije, bio je to punokrvni rock s korijenima u urbanom bluesu. Sada i sam blues više nije zvučao arhaično i monotono. Perjanica, obrada “Need Your Love So Bad”, “Rambling Pony”, i cijela armija koja ih je slijedila, otvorila je ne samo meni, već cijeloj generaciji oči, otvorila je ogromna vrata kroz koja smo bezglavo „grunuli“ svom snagom, tolikom da i danas, nakon pola stoljeća, još uvijek stoje širom otvorena i bez i malo „ruzine na britvelama“.

Fleetwood Mac su s Peterom Greenom ili još bolje rečeno, Peter Green je s Fleetwood Mac, napravio revoluciju, i pri tom se popeli na top liste diljem svijeta. Bio je to trenutak kad je Fleetwood Mac bio najpopularniji sastav na svijetu, kad su svi članovi grupe briljirali u svojim kompozicija, koje je Peter nesebično uvrštavao, kako na albumima, tako i na koncertima za živih izvedbi. Fleetwood Mac je bio grupa koja je stvorila nebesku muziku, toliko nestvarnu da se i sam danas pitam, kako je moguće da je netko mogao onako nešto stvoriti?

Nažalost, sve ima svoju cijenu, a ona je bila ogromna. Peter Green je sve više tonuo u pakao droge i opskurnost svog bivstovanja, te je nakon izlaska remek djela  „The Green Manalishi (With the Two Pronged Crown)“, napustio grupu. Ovo je bila posljednja kompozicija koju je napisao i snimio sa svojom grupom. Bio je to „swan song“, oproštaj velikana u nebeskom stilu.
Nikada nećemo saznati „što bi bilo kad bi bilo“, odnosno da je Peter Green ostao u grupi i krenuo stazom koju je netom popločao ovom kompozicijom.

Našavši se na vjetrometini života kojeg nije htio živjeti, odbija sav novac koji mu dolazi od tantijema, gubi se iz javnosti. Naknadno se utvrdilo da je povremeno radio kao grobar na jednom od londonskih groblja.

Povratak nije bio u velikom stilu. Krajem sedamdesetih se aktivira, izdajući albume s kompozicijama, većinom drugih kompozitora, odlazi na turneje, održava koncerte koje u tim trenucima bolje da i nije održavao. Za jedne od turneja u to vrijeme je došao i u Zagreb. Nije potrebno napominjati da je pola Splita hodočastilo u metropolu. No, ono što nas je zateklo, teško je moglo opravdati cijenu sendviča kojeg smo sklopili na izlazu iz samoposluge na Trešnjevci. Peter Green je bio ruševina, duh koji u sebi nije nosio nikakvu iskru života.

Bilo mi je žao što sam otišao na taj koncert. I pored toga, nastavio sam kupovati njegove albume, koji jesu bili solidni, pa čak i dobri, ali bez onog vječnog:

„ Now, when I talked to God I knew he’d understand
He said, “Stick by my side and I’ll be your guiding hand”

Peter Green je na nebesima, njegova nezaboravna gitara sada oplahuje neke druge uši, a nama ostaje sjećanje na velikana koji je u svojim zvjezdanim trenucima ostao na zemlji i pružio nam nezaboravno. Mnogi od nas će do kraja života od gušta slušati njegove kompozicije koje je snimio s Fleetwood Mac, što dovoljno govori o jednom čovjeku koje je u patnji rastrzane psihe kreirao najveće kompozicije dvadesetog stoljeća.

R.I.P. The Green God !