Derivat #05
Zadar, Kapetanski park
24. Lipnja – 2023.

Još jedan Derivat je prošao, peti po redu. Kapetanski park u Zadru, uz tvrđavu Sv. Mihovila, možda najljepši koncertni prostor u Dalmaciji, pa i šire.

Mjesto naoko zapušteno, ali baš onoliko koliko treba da daje potrebnu kulisu za svirku alternativnih bendova i onih koji to žele biti. Mala bina iza koje se vidi more, nešto je što osvaja na prvi pogled.

Ove godine samo jedan štand s pićima i jelom, posve dovoljan, na njemu svega što može trebati suhim rokerskim grlima. Štandovi s nakitom i ostalim rukotvorinama mladih umjetnika i pokojom udrugom daje fini šušur glazbi i druženju. Lipo je vidit zadarsku alternativnu rock publiku kako se druži i evocira uspomene s nekih prošlih Derivata. Malo me brine, jer se svi ti ljudi međusobno poznaju što znači da je scena mala, ali je barem vjerna i jaka.

Sjedim na legendarnim tribinama nekog davnog betonskog terena i promatram kako se plato polako puni. Tonska, završna uštimavanja prvog benda traju i već se nazire glazbeni pravac ovogodišnjeg Derivata.

Prva dva benda su bendovi bez vokala, tzv instrumentalni i fino se uklapaju u svijetlu ljetnu večer. Prvi bend čudnog naziva Zmaj Orko Star počinje pola sata iza 20 sati. Troje vrsnih glazbenika od kojih poznajem rad Zorana Majstorovića, odličnog glazbenika na žičanim instrumentima svih vrsta. Na bini ih je složeno nekoliko i našli su svoje mjesto u pjesmama.
Muzika zanimljiva, lagana s odličnim gitarskim i ostalim instrumentima egzotičnih naziva kao udo, banglama, kora, itd, nešto slično lutnji, tamburici za laike u koje ubrajam i sebe.

Elektronski ritmovi prožimaju dobar zvuk klavijatura, od klasičnih zvukova sedamdesetih i John Lordovskih vragolija, pa do novih svemirskih zvukova. Sve je upakirano u dopadljive melodije. Ima tu jazza, etna iliti world musica, rocka s ozbiljnim gitarskim solažama i žestokim bubnjem. Lijepa glazba za ljetnu večer, malo njihanja u ritmu i malo headbanging epizoda za zagrižene rokere, pa čak i metalce.

Sat vremena brzo prolazi i mrak polako budi kontraste boja, ali samo na kratko. Svijetla na bini se već lijepo vide, a more gubi svoje plavetnilo i pojavljuju se svijetla otoka i brodova kao krijesnice na polju. Kapetanski park dobiva novo, noćno ruho i s tamom stiže i publika.

Prije drugog benda već jako lijepo popunjen novovalni amfiteatar dobiva onu pravu energiju i šušur.
LHD se zove drugi bend što je skraćeno od Bambi Molesters, legendarni sisački bend sa svjetskom reputacijom. Skraćeno ime, ali s jednim članom više, taj bend i dalje ima ono nešto… . Lada, frontmenica, manirom svjetske rokerice i performerice, što u stvari i jeste, komunicira s publikom i diže atmosferu. Muzika poznata, s nekim novim momentima. Sada ne više tako vezana uz rock pedesetih, malo je sve to žešće i otvorenije, modernije. Ipak odmah se čuje glas maltretiranog Bambija, što je dobro. Nižu se pjesme, fino to zvuči, gitare se fino prožimaju, odlične solaže, bas vodi i lijepo se sve čuje, čisti zvukovi. Hrvoje na bubnjevima rutinski sve zaokružuje u jednu odličnu glazbenu kulisu. Taj zvuk i način na koji sviraju, opušten i zarazan, taj zvuk i bend može nastupiti na bilo kojem svjetskom festivalu. Neka nama naših LHD Bambija, hrvatski proizvod za svjetske bine.

Publika već dobrano zagrijana ritmovima i rifovima, a pomalo i pivom dočekuje sljedeći bend. Događa se, doduše, nešto neobično, grupe mladih djevojaka spuštaju se s tribina u parter i skidaju sa sebe suvišnu prtljagu, torbe, jakne i sl., stavljaju to na pod i kad je bend Koikoi stupio na binu, počnu glasno vikati i uvijati se u plesovima.
Na binu izlaze dva momka i dvije cure, onako casual obučeni, frontmen, mladi momak koji izgleda kao da je došao na neki poslovni sastanak. Bubnjar jedini malo sliči na rokera u svom crnom izdanju. Cure također u casual izdanju. Koikoi izgledaju kao djeca koja će otpjevati par pjesmica za djecu i roditelje, netko koga bi svaka majka poželjela za zeta i snahu… Sve dok ne počnu svirati!!!!
Odmah s prvim taktovima osvajaju. Naizgled jednostavni tekstovi, ritam mašina, čudni zvukovi sintesajzera, dvoglasje, troglasje. Malo podsjeća na tehno, pa na Ladarice. Potpuno sam zbunjen i izgubljen u toj fuziji zvukova i stilova. Kada krene gitara, žestoka, luda, prava rock gitara zaraznih rifova, sve se pretvara u Koikoi svijet. Publika pleše, uvija se i izvija, prati te čarobne zvukove i zarazne refrene. Ti mladi ljudi na bini postaju čarobnjaci i vještice, oni bacaju čari na publiku. Nema tu trikova i prijevare. Ovaj bend je originalan i ima ono nešto… . Teško za objasniti, ali sve izgleda odlično. Od tehno tema i uvoda do hard rocka, pa etna, dodir psihodelije, pa nazad, vrti nas Koikoi na svom ludom vlaku smrti. Uraganski ritam i pjesme bez pauze, komunikacija s publikom…
Ovaj bend ima ozbiljne obožavatelje, oni imaju potencijal postati kult ili sekta. U takvoj sekti bi i ja rado bio član. Uopće ne znam koliko su svirali, jer je prošlo u trenu, ali svakako idem na sljedeći njihov koncert.

I na kraju, kako bi rekli, šlag na kraju. Međutim u ovom slučaju to nije slučaj. Dosta sam slušao o bendu My Baby, nizozemskom bendu koji pjeva na engleskom. Uvijek riječi hvale pa sam sa zanimanjem poslušao što imaju za reći i odsvirati.
Prvo što mi je palo u oči je da publika reagira na frontmenicu, jako lijepu curu upakiranu u uske hlače, još užu majicu i svaki njen pokret prate s uzvicima odobravanja i ona to voli.

Nastup počinje s violinom koju svira prije spomenuta djevojka i nekako mi na prvu izgleda nepotrebno pokraj odlične gitare. Kao da netko želi reći, pogledajte me, ja znam svirati i violinu. Pjesme su neobične, miješanih stilova, onako vuku na country, pa elektronsku glazbu, ima i rocka, ponajprije zahvaljujući vrhunskom gitaristi i solidnom bubnju. Pjevačica ima fantastičan glas i u stanju je otpjevati nevjerojatne raspone. Također kvalitetno svira i bas gitaru. Sve to izgleda ok, ali nešto mi tu ne štima. Sve je nekako umjetno, sve izgleda kao poza. Zvuk je previše podređen vokalu i violini kada je u pjesmi. Zapravo je sve podređeno pjevačici. Od rasvjete do zvuka. Previše afektiranja na bini, a premalo prave emocije. Vrhunska gitara u drugom planu uvijek kao podloga nekom drugom, a trebala bi biti forte . My Baby zvuči dobro i pjesme su zanimljive, malo preduge, ali kvalitetno odsvirane. Meni fali iskrenosti i prave iskonske vibracije. Publika je uredno popratila nastup, ali ne više od toga. Baš onako kako probrana publika Derivata i zna.

Još jedan Derivat, dobar i odličan i svaki put ponudi neko ugodno iznenađenje.

Vidimo se 2024.!


*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.

Povezani članci