Cockney Rebel – “The Psychomodo”

U ovoj emisiji ostajem u nešto mekšim vodama i donosim englesku grupu Cockney Rebel.
Predstavit ću “Psychomodo”, njihov drugi, ujedno i posljednji album pod imenom grupe. Bez namjere da se ponavljam, ali, ovo što ćete čuti u ovoj emisiji, nećete imati prilike nigdje poslušati. Stoga ostanite sa mnom idućih uru i po i uživajte u glam verziji popa protkanim progresivnim elementima.

Cockney Rebel su bili Engleski rock band iz sedamdesetih godina. Stilski su pokrivali široki spektar muzike, od skoro klasičnog popa do progresivnog rocka. U stvari, s ove vremenske distance, imam dojam da je Steve Harley uz pomoć pajdaša iz banda, jednostavno razvio zvuk kojim se identificirao band. Impresivno, pogotovo kad znamo u kojem je podcjenjivačkom okruženju nastao. Bilo kako bilo, Cockney Rebel je u svim svojim inkarnacijama ostavio debelog traga na top listama, i to sa pet albuma i dvanaest singlica.

I za kraj ovog malog uvoda, jedna napomena. Po svom pojavljivanju, Cockney Rebel su smještani u kategoriju “manje talentirani supstituti”, pri čemu ih se prvenstveno poređivalo sa velikanima, ala, Led Zeppelin, EL&P, Jethro Tull i drugima. Ti veliki su bili toliko veliki, da u stvari nitko nije vidio da se radi o, smjeni generacija. O tom nekom drugom prilikom.

Ali, kao utjeha za ljubitelje muzike Cockney Rebela i one koji će tek postati, može poslužiti još jedna činjenica. Zajedno sa njima u kategoriju “manje vrijednih” bendova je tavorio i band Queen. A svi znamo kako je tekla njihova karijera. Kad to znamo, onda percepcija stvaralaštva Cockney Rebela ipak izgleda drugačije. I da više ne filozofiram, idem ispočetka.

Cockney Rebel osniva Steve Harley. Do 1972 godine, kad dolazi do okupljanja prve postave banda, Steve iza sebe već ima bogato scensko iskustvo. Karijera mu u stvari počinje kasnih šezdesetih, kad povremeno nastupa s budućim pajdašem John Crockerom. Na repertoaru su im isključivo pjesme koje su sami komponirali. Pridruživanjem Stewart Elliotta na bubnjevima, basiste Paul Jeffreysa i gitariste Nick Jonesa, originalna postava banda ima svoj prvi nastup u Londonu i to kao predgrupa Jeff Beck Group. Poprilično veliki doseg tek osnovane grupe bez ikakvog backgrounda. Nick je uskoro zamijenjen sa Pete Newnhamom, ali Steve je, vođen svojim instinktom, odbio uvrstiti zvuk gitare u zvučnu sliku banda.

Umjesto toga, zvuk je počivao na Crokerovoj električnoj violini i pianu novo pridošlog Miltona Reame-Jamesa. Nakon samo pet nastupa, band potpisuje ugovor za EMI. Prva singlica, “Sebastian” postaje instant hit u cijeloj Europi, ali začudo ne i u Engleskoj. Na Otoku skoro da ni ne dolazi na top listu. Nedugo nakon uspješne singlice, 1973 godine izlazi prvi album “The Human Managerie”. Iako ne postiže komercijalni uspjeh, privlači rijeku sljedbenika, ali interesantno, samo u Londonu. No, tu već počima na površinu isplivavati Harleyev egoizam i samodopadnost. Pripisujući manje više sve zasluge sebi, stavlja ostatak banda u poziciju prateće grupe. Već na samim počecima je bilo jasno, Cockney Rebel u ovakvoj koncepciji neće dugo trajati.

Šteta, jer prvi album obiluje naznakama progresivne muzike, i vjerujem da su mogli puno dati da su krenuli u tom smjeru. Zaslijepljenost vlastitom veličinom doseže vrhunac po izlasku druge singlice, “Judy Teen”, koja postaje veliki hit, kako u Engleskoj tako i u Europi. Nakon uspješne turneje, ponovo ulaze u studio, razjedinjeni više neko ikada ranije.

Za divno čudo, pored svih trzavica, izlazi “The Psychomodo”, koji za razliku od prethodnika, počinje uspon na top listama. Album producira nas stari prijatelj Alan Parson, iako se na prvo slušanje baš i ne primjećuje njegovo prisustvo, ni njegov potpis. Dakako, taj čovjek je uvijek znao što radi, tako da uskoro postaje jasno, da bi svaka intervencija sa njegove strane narušila ideju zvučne slike koju je Steve želio postići. Produkcija je, kao i na prvom albumu, prigušena, skoro samozatajna. Alan ostavlja band da se sam “koprca” u prostoru, dok on uredno, na momente u najboljoj maniri Phil Spectora, to sve skupa pakira u finalni proizvod.

Inače kad o albumu govorimo, možda najbliži pravoj konstataciji je bio svojevremeno jedan kritičar. On je rekao otprilike ovo: “Ako je prvi album bio izlet u dekadentni kabaret, onda je “Psychomodo” izlet u cirkus. Sa jednom bitnom razlikom od običnog cirkusa, jer u ovom su klaunovi daleko bolesno perverzniji”. Da bi se prihvatila ova činjenica, dakako, mora se dobrano poslušati oba albuma, i ako se mene pita, boljeg opisa ne može biti.

Album “Psychomodo” je kamen temeljac kompletne karijere Steve Harleya. Neću pretjerati ako kažem, ovo je Steveovih “pet minuta”. Album je muzički izuzetno nadahnut, stilski veoma definiran, produkcijski fino izbalansiran, te ga komotno možemo svrstati u klasike sedamdesetih. Ma koliko se to činilo smješno u ondašnjem kontekstu, s odmakom od ovih četrdesetak godina, ovo priznanje ima svoju težinu. Jer, činjenica je da album posjeduje ono što velika djela posjeduju – odolijevaju zubu vremena. Korozija ne nagriza niti jedan šav, arhaičnost izraza ne stanuje ovdje. Izbacujući gitaru i bazirajući se na violini, namjerno ili ne, Steve tim pomakom pomjera Cockney Rebel iz okvira Glam Rocka i smješta ga posebnu ladicu, ladicu koja se zove Cockney Rebel.

I prije nego poslušamo album, još jedna napomena. Nikada nisam sanjao da ću jednoga dana voditi emisiju o muzici, a da san i znao, vjerojatno bi sa smiješkom otklonio bilo kakvu mogućnost da u njoj predstavim Cockney Rebel, da bi danas, u pripremanju ove emisije, danima slušao oba albuma i nikako ih se naslušati.
Sve bi se to moglo svest na onu staru – “Nitko nije prorok u svom selu!”

Dakako, s albuma se skida singlica “Mr.Soft”, koja postaje hit, ali sve to skupa malo prekasno. Nedugo nakon izlaska albuma skoro svi članovi napuštaju Harleya. Sa njime ostaje samo Elliott. Od tog trenutka, svi projekti su bili manje više solo albumi Steve Harleya, iako su neko vrijeme imali na sebi etiketu Cockney Rebela.

Tako 1974 godine Steve Harley pod etiketom Cockney Rebel izdaje album “The Best Year of Our Lives”, na kojem se nasla singlica “Make Me Smile (Come Up and See Me)”. “Make Me Smile” postaje planetarni hit.
Još jedna singlica sa tog albuma se penje po listama. “Mr. Raffles (Man It Was Mean)” dolazi na Top 20.
I to je bilo to od Cockney Rebela.

Ostatak nastavlja sam Steve Harley. Dugo vremena se bori za bilo kakav komercijalni uspjeh, da bi se 1976 popeo na liste obradom Harrisonove “Here Comes the Sun”. Osamdesetih i devedesetih Harley poduzima turneje izvodeći stare teme originalnih Cockney Rebel, izdaje nekoliko solo albuma, ali oni ne ostavljaju neki trag na listama.

Što na kraju reći o Cockney Rebel i samom Steve Harleyu?
Cockney Rebel su nastali u doba procvata Glam Rocka, ali sa pokretom imaju malo zajedničkog. Kreću se stazama popa i neprestano se osvrću prema progresivnom izrazu. Nažalost, u tom traženju pomalo gube orijentaciju. Da su se posvetili popu, vjerojatno bi svojim hitovima postigli planetarnu popularnost. Da su se posvetili progresivnom izrazu i nastavili stazom “Psychomodo”, postali bi velika kult grupa. Ovako, ostali su u povijesti zapamćeni kao “čardak ni na nebu ni na zemlji”.
Šteta za oba pokreta!
Ali, uvijek postoji jedan – ali !
Slušajući zvuk koji su donijeli Cockney Rebel, ne mogu se oteti dojmu o inovativnosti koju su donijeli i koju su za njihova vremena i nakon njih, drugi slijedili, pa čak i nemilosrdno otimali. Od samog početka pa sve do kraja kreativne faze, ovoj se grupi jednostavno osporava ono što je toliko jasno da su donijeli. Jer, recimo dati sve kredite grupi Procol Harum, te u njihovom kontekstu, konceptu i pristupu ne spomenuti Cockeny Rebel, ipak je nepravedno. Isto tako, bez obzira o vrsti muzike koju sviraju, dati sve kredite grupi Kansas ili Electric Light Orchestra za tretiranje violine i orkestra, a pri tom ne spomenuti Cockney Rebel i Steve Harleya, je još jedna nepravda koju ovom prilikom ispravljam.

Daleko od toga da Procol Harum, Kansas i Eletric Light Orchestra neće doći na red u ovoj seriji emisija, ali kad govorimo embrionalnom lepršavom pop-orkestriranom zvuku, s elementima kabareta i progresive, onda ima samo jedan band koji je to uspio artikulirati – Cockney Rebel !
Dovoljno da ih ne zaboravimo tako skoro!

Na samom kraju emisije ćemo poslušati i zadnji, ujedno i najveći hit Steve Harleya, “Make Me Smile (Come Up and See Me)”.

Koncepcija ove kompozicije je daleko od albuma kojeg smo upravo poslušali, ali za ugodan nastavak dana, vrijedi malo i skrenuti.
Eto!


*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!

Povezani članci