Keith Emerson
1944. – 2016.

Vjerojatno smo debelo zagazili u eru opraštanja od velikana iz prošlosti. Nažalost, priznali mi to ili ne, ovo je tek početak onoga što slijedi. Neminovno, ultimativni posjetilac će zakucat na sva vrata (osim dakako, na vrata Keith Richardsa!) i poslati nam poruku o neizbježnosti tik-takanja biološkog sata.

Keith Emerson!

Kako o ovom čovjeku napisati par smislenih rečenica, a ne upasti u zamku patetike, žalopojke i nostalgičnih sranja?

Teško, jer ono što je pridonosio i postigao za života, a pogotovo za vrijeme kreativnog razdoblja od šezdesetih do osamdesetih, ne može bit opisano suhoparno. Da, može, ali od onoga koji će zabilježiti:

“Umro je Keith Emerson, klavijaturista grupe Emerson Like & Palmer. Imao je 71 godinu i život je okončao samoubistvom. Za života je dobio nagrade bla bla bla” … na to se nekako svode vijesti vezane uz odlazak ovog čovjeka.

Stoga, pošto je ovo portal koji se bavi samo muzikom i s njom kao načinom života, evo malo drugačiji prikaz iz jednog drugog kuta. Iz kuta onoga komu je taj čovjek promijenio percepciju muzike, i s time sam život.

Ovaj „In Memoriam“ ne može bit osobniji nego što jest i kao takvog ga treba i čitati!

Keith Emerson

Keith Emerson je rođen 1944. godine, pri kraju velikog rata.

Veoma rano biva zainteresiran za muziku. I to neselektivno, bilo koju. Prema njegovim riječima, najviše su ga ipak fascinirali country pijanist Floyd Cramer sa svojim instrumentalom “On the Rebound” i B. Bumble & the Stingers sa svojom temom “Nut Rocker”, (koju će EL&P obraditi u svoje vrijeme). Bili su tu nadalje Dave Brubeck, Jimmy Smith i Jack McDuff, no presudan uticaj na mladog Emersona će imati malo poznat orguljaš Don Shinn.

U neku ruku, preuzimajući “dušu” njegovog izričaja, miješajući je s jazzom, klasikom i naposljetku rockom, dobiva ono po čemu je postao poznat, junak crno-bijelih tipki, koji je na tronu smijenio Jerry Lee Lewisa.

S nebrušenim izričajem pod miškom, Emerson se pridružuje R&B sastavu Gary Farr & the T-Bones. Bilo je to 1965. godine. S njima ostaje do kraja 1966. godine. Iz tog razdoblja postoji snimka, singlica “Together Forever”, koja je izdana tek dugo vremena nakon nastanka.

Po raspadu benda Emerson seli pod okrilje sastava V.I.P. S njima je do 1967. godine, kad ih napušta, a ovi mijenjaju ime u Spooky Tooth.

Spooky Tooth nastavlja plodnu karijeru, dok Keith Emerson s gitaristom Davy O’Listom, basistom Lee Jacksonom i bubnjarem Ian Hagueom osniva grupu The Nice.

Počeci i nisu bili obećavajući. Nekako uspijevaju dobiti angažman kao prateći bend američke soul pjevačice P.P. Arnold. Po završetku turneje grupa je napušta i posvećuje se solo karijeri. Istovremeno Ian Hague napušta grupu i biva zamijenjen Brian Davisonom.

Prvijenac grupe “The Thoughts of Emerlist Davjack” izlazi 1967. Album obiluje mješavinom psihodelije i jazza i u biti skoro pa ništa se ne da nasluti kasniji smjer kojim će grupa krenuti. Kad je gitarista O’List napustio grupu, Keith Emerson preuzima vodstvo i klavijature se nameću kao vodeći instrument, u odsustvu gitariste. U tom razdoblju polako, ali sigurno na površinu izlazi Emersonova sklonost spram klasične muzike. (U mladosti je dobio osnovno klasično obrazovanje!).

U ovom kontekstu bitno je za napomenuti, The Nice je bio sve samo ne fin (engl.- nice!) sastav. Kako se u muzičkoj slici Emerson našao u ulozi lidera, tako je na pozornici osjetio da jednostavno mora pokriti taj muzički segment svojom predstavom. I počelo je. Bili su to divlji nastupi, tada se počela brusiti njegova scenska prezentacija. Jahao je na klaviru, skakao po njemu za vrijeme svirke, svirao prekriženim rukama iza leđa, kompozicije svirao unazad, noževima zadržavao tipke orgulja u konstantnom tonu i još mnogo, mnogo toga …

Uglavnom u to vrijeme dobiva još jedan statusni nadimak “Hendrix of the Hammond”

Bilo je to isto tako vrijeme kad je Emerson “odnio” klavijature na nedostignute visine i dalje od ikoga prije njega. Kako bi izrazio svoj prezir prema ratu u Vijetnamu i samoj Americi, za vrijeme nastupa u Royal Albert Hallu, u toku izvođenja teme “Amerika” spaljuje američku zastavu. Time dobiva doživotnu zabranu nastupanja u toj dvorani!

Na umjetničkom planu su se događali čudesni trenuci. Nakon što je grupa izgubila gitaristu i svoj izričaj usmjerila prema klasičnom izrazu, nastaju remek djela rane progresive, simfo-rocka, a usudio bih se reči i čiste klasike. Kako drugačije objasniti suitu “Five Bridges” ili album “Ars Longa Vita Brevis“?

Nakon petog studijskog albuma “Elegy“, Emerson uviđa da ga ostatak grupe koči. Jacksonom i Davison ga jednostavno nisu mogli pratiti. Emerson je težio još većemu, još jačemu, još unosnijemu. Težio je visinama koje nije mogao doseći s ovom dvojicom.

Raspušta The Nice i kreće u potragu. Još za vrijeme američke turneje s King Crimsonom, Emerson upoznaje basistu Greg Lakea, te mu upućuje poziv. Ovaj je bio u studiju na snimanju drugog albuma matične grupe “In the Wake of Poseidon“, ali se svejedno odazvao pozivu uz blagoslov Robert Frippa.

U potrazi za bubnjarom održali su nepregledne audicije i malo tko ih je zadovoljavao. Čak ni Hendrixov bubnjar Mitch Mitchell nije bio rješenje. Pogled im je pao na mladog, golobradog bubnjara grupe Atomic Rooster i Crazy World of Arthur Brown, Carl Palmera. Od prvih odsviranih nota kao trio, magija se rodila i odluka je pala.

Novi bend će se zvati Emerson, Like & Palmer.

Trio počinje s intenzivnim probama i ima premjerni nastup 1970. godine na otvorenom festivalu Isle of Wight, pred pola milijuna ljudi!
Bio je to veličanstveni debut i sve je upućivalo da se nešto veliko valja iza brda.

I odvaljalo se!

Prvijenac grupe istog naziva izlazi u Studenom te iste godine i … što reći …. ruši sve barijere ispred sebe i gazi top listama. Klasika više nije klasika, rock više nije rock, sve zapakovano u pitku i “ljepljivu” ambalažu. I kruna na sve “Lucky Man” kompozicija koju je grupa snimila u nedostatku materijala za ploču!!, a koju je Greg Lake napisao kad je imao 12 godina. Nepotrebno je napominjati da je “Lucky Man” dosegao vrhove top lista i što je još fascinantnije, progresivni album potpune underground provenijencije zasjeda na #4 mjesto UK top liste albuma, dok u Americi dolazi na #18. mjesto Billboarda.

Prvi je album donio EL&P u superiornom izdanju s mješavinom klasike/rocka/jazza, a bazirao se na izričaju grupe The Nice. Na albumu se po prvi puta u povijesti upotrebljava Moog sintesajzer, u kompoziciji “Lucky Man”.

Ovim albumom je u biti počela era komercijalne progresivne muzike i njen pohod na top liste!

Sljedećim albumima “Tarkus”, “Pictures at an Exhibition”, “Trilogy” i “Brain Salad Surgery” Emerson, Lake & Palmer zauzimaju svijet.

Doslovno!

Ništa im nije stajalo na putu (osim vlastitog ega!).

A kad o putu govorimo, njihovi koncerti su bili doživljaji za sebe. EL&P su jedni od rijetkih koji su u živo svirali studijske snimke točno onako kako su zvučale na pločama. Za to im je trebalo, za ono vrijeme, pa i danas, impresivnih, 40 tona opreme.

S albumom „Brain Salad Surgery” dosižu kreativni vrhunac i nakon turneje istog naziva, počinje pad. Pad potpomognut najezdom punka i debelo podmazan međusobnim odnosima unutar grupe. Ovom prilikom ne bih o toj fazi, jer nije ni prilika, ali samo jedna crtica. Iako u stanju polu raspada, EL&P još uvijek isporučuje dobru, na trenutke, vanvremensku muziku. Nažalost, osipanje fanova je bilo proporcionalno rastu ega superzvijezda u grupi.

EL&P su se tu i tamo okupljali, održavali koncerte, čak izdali albume, ali sve je to bilo daleko od prijašnjeg sjaja.

Sam Emerson, je prolazio kroz bezbrojne varijante matičnog benda, s Cozy Powelom, Marc Bonillom etc…, da bi se ipak posvetio onome što je najbolje znao, skladanju za klavir.

Nažalost, posljednjih godina ga je u tom ometao konstanti problem sa desnom šakom, te se prije par godina odlučio na operaciju koja očito i nije baš uspjela, jer je djelomična oduzetost ostala. Za čovjeka komu je klavir i sviranje bilo sve, bio je to fatalni udarac. Oduzeo si je sebi život metkom u glavu!

Kao u nekoj od svojih predstava pred pola milijuna ljudi, kad je zabadao nož u klavijature.
Koje li ironije!

Keith Emerson je kroz sastav Emerson Lake & Palmer približio klasiku širokim masama, otvarajući stadione poklonicima njihove muzike i prodajući milijune ploča. Više su EL&P napravili za klasiku i populariziranju iste nego svi konzervatoriji, mediji, televizije i novine zajedno.

Ako hoćete primjer, evo ga!
Kad mi je u ruke došla ploča “Pictures at Exhibition”, prvo što sam napravio nakon slušanja, bio je odlazak u trgovinu i kupovina originalne izvedbe. Na jednoj strani klavirska (originalna) verzija, na drugoj strani orkestralna, simfonijska verzija!
Nakon ove ploče, otvorio mi se svijet klasike.

Keith Emerson će biti upamćen kao veliki inovator i kompozitor, ali isto tako će biti upamćen kao čovjek koji je na pozornici donio svojevrstan teatar, kako bi svoje ideje predstavio stotinama tisuća koje su ga gledali.

Keith Emerson je bio veliki klavijaturista i umjetnik.

I pored epiteta “dinosaur”, povijest ga jednostavno mora upamtiti, da, kao dinosaura, ali po veličini. Jer kao feniks, njegovo djelo posljednjih godina ponovo stječe svoje pozicije i zauzima ono zasluženo, na Olimpu!

I za sam kraj, jedan citat, koji me je posebno dojmio, a vi se potrudite sa prevodom.

“What a pity that, after so much abuse, the king of prog rock didn’t live to see the respect and affection in which he was ultimately held.” (izvor: Tom Leonard / dailymail.co.uk)

R.I.P.!