Agamemnon – “Agamemnon”

Tajna duga četrdeset godina!

Prije skoro 40 godina dobio sam na slušanje jednu kazetu. Na njoj nije bilo nikakvih informacija o sadržaju, samo ono “muzika”.

Ta “muzika” me na prvo slušanje i nije baš nešto dojmila, no, imala je u sebi ono nešto. Ono nešto čemu sam se vraćao i slušao je ponovno i ponovno, dok nisam morao priznati da me osvojila. Sva moja nastojanja da saznam nešto o bandu pa čak i imena završavali su slijeganjem ramenima.

Doba je interneta. Tajni više nema. Intenzivno proučavam glazbu i sve njene aspekte. Pod ruke mi dolazi CD meni nepoznate grupe Agamemnon.
Prvi taktovi me pogađaju pravo u srce, vračaju me u kasne sedamdesete i bezimenu kazetu, meni toliko dragu.


Predstavljam kratko živuću grupu Agamemnon i njihov jedini album istog naziva.

Prije nego nastavim, jedna bitna notica. Naime, sedamdesetih je u Španjolskoj postojao sastav veoma sličnog imena, Agamenon, i njega ne bi smjeli brkati sa sastavom kojeg predstavljam u ovoj emisiji. Radi se o dvije potpuno različite grupe s potpuno različitim stvaralaštvom, ali nažalost istom sudbinom. Obje su pale u zaborav, zasluženo ili ne?

Agamemnon je bio Njemački sastav koji je snimio samo jednu ploču, 1980. godine. Postoje neke informacije da je band u stvari iz Švicarske, gdje je album najprije i izdan kao privatno izdanje. Bilo kako bilo, album službeno izlazi u Njemačkoj.

Kao što mu samo ime kaže, inspiraciju nalazi u grčkoj mitologiji, u životu Mikenskog kralja Agamemnona.

Baziran je na konceptu i sastoji se od dvije priče, od kojih svaka zauzima svoju stranu ondašnjeg vinila. Priče su sazdane na životu kralja Agamemnona i to, na “a” strani je opisana kraljeva mladost i stolovanje Mikenom, a na “b” strani se nalaze opisi trojanskog rata, te Agamemnonova smrt.

Obje su teme označene kao “Part I” i “Part II”, dajući nam jasno do znanja da se de facto radi o jednoj cjelini podijeljenoj u dva djela.

Album je produkcijski veoma ujednačen i lijepo spakovan. Čistoću mu daju i aranžmani koji su majstorski napisani, tako da kompletnu zvučnu sliku podrede vodećem instrumentu, a da pri tom u stranu ne gurnu ostale.

Hajdemo malo o samoj muzici.

Album i muzika na njemu su mogli biti potpisani od strane Mike Oldfielda. A to dovoljno govori o albumu kojeg ćemo uskoro poslušati. Možda album produkcijski nije na onom nivou kakav bi bio, da ga je radio Oldfield, ali to u ovoj priči uopće nije bitno. Bitno je to da je sama konstatacija i paralela sa Oldfieldom, jedan ogroman kompliment za ovu grupu.

Na stranu lirika, koja se nekome može sviđati, nekom ne, ali muzika je ono što nosi ovaj album. Na albumu se nalaze možda najljepše bas dionice ikada napisane, možda isto tako, najljepša gitarska sola, koje možemo staviti uz bok solažama Jan Akkermana, Duane Allmana i samog Mike Oldfieda. I da završimo s ovim hvalospjevom, ne sjećam se kad sam na nekom albumu slušao toplije orgulje i tako diskretno, ali efektivno uklopljen synthesizer. Hladni sintetički zvuk smješten u pastorali kolaž. Kako čudesno, dostojno najboljih trenutaka Richarda Wrighta.

Album inače otvara prvi dio priče o kralju Agamemnonu, jednostavno nazvanom “Part I”. Od prvih taktova ostajemo prikovani za zvuk koji dolazi iz zvučnika, počevši od uvodnih pasaža do prekrasnog sola na akustičnoj gitari. Vokal, možda malo neprikladan za ovako, ipak ambijentalno orijentiranu muziku, nosi melodiju koja vam danima odzvanja u glavi. Ritmički besprijekorno, a pogotovo kad se u ritam uključuje piano. Ritam sekcija je malo gurnuta u stranu, što je i normalno za očekivati, no zato bas gitara i mimo toga osvaja. Bas gitara je ta koja caruje ovom pločom i ovom muzikom.

Ne znam tko je napisao dionice za nju, ali tko je da je, dao je aranžmane svog života. I dakako, bitno je to, basista Walter Rothmund, bez ikakvih maratonskih šetnji po vratu gitare, izlaze predivne aranžmane, a o melodijama koje dolaze s njegove strane, da i ne govorim. Istovremeno, Werner Kuster, iz gitare izvlači najfinije pasaže dostojne velikana, koje smo već spomenuli.

Inače muzika na samom albumu je u biti veoma bazična. Ponekad dotiču granice koje su Pink Floyd zacrtali svojim albumom “Meddle” i kompozicijom “Echoes”, ali nikada ne prelaze preko nje.

Strukturno, muzički slojevi su jednostavni, ali efektno naslagani jedan iznad drugoga, tvoreći pastoralnu psihodeličnu sliku post psihodelične ere, rađajući time veoma ugodno putovanje na ovim nesvakidašnjim zvukovima.

O albumu bi se moglo u nedogled, ali, poslušajte ga i uvjerite se sami. I prije slušanja još jedna mala obavijest. Album ćemo poslušati u cijelosti, bez prekidanja koje donosi vinilno izdanje.


Na kraju, par riječi. Nažalost, o samoj grupi nemam što reći. Nakon izlaska albuma su se razišli, i krenuli kud koji mili moji. Nisu mi poznate sudbine članova grupe, ni njihov rad nakon ovog albuma. Nadam se da su nastavili raditi u ovom stilu i ako kojim slučajem ikada nabasam na bilo koji od njihovih radova, ide emisija.

Muzika na ovom albumu je predivna, i to je neosporno i oko toga nema nikakvih dvojbi. Bez namjere da crnim Mike Oldfielda, jer on je jedan od mojih miljenika, ali da je kojim slučajem ovaj album producirao i potpisao on, prodao bi se u deset – dvadeset milijuna primjeraka u prvim danima svog života. Ovako, svjedoci smo još jedne nepravde u muzičkom svijetu, kad na jednu stranu imamo šesterocifrene znamenke u svim segmentima života jednog muzičkog djela, a na drugoj strani odsustvo bilo kakvih nula, iza bilo kojeg broja, osim one samostojeće, koja je zagarantirala grupi ubrzani raspad i potonuće u posvemašnju anonimnost.

Jedan je kritičar nedavno napisao: “Dao sam svojevremeno, jedva prolaznu ocjenu ovom albumu, ali na moje iznenađenje, i za divno čudo, već trideset godina mu se ponovno vraćam i slušam ga sa uživanjem”.
Dunque, ako netko nakon 30 godina ovako nešto izjavljuje, i uz to se poklapa s onim što ja mislim o ovom albumu, što se mene tiče – dovoljno je.

No, nemojmo smetnuti s uma, traženje nekog dubljeg smisla u ovoj muzici je glupo, jer sama muzika tjera od sebe takvu vrst pristupa. Jednostavno, ovo je bezvremenska muzika, lijepa muzika, prekrasnih melodija na svim instrumentima, s prekrasnim pasažima i nesavršenim prelazima.
Ako bi ipak povlačili bilo koju paralelu, mogli bi je povlačiti s Mike Oldfieldom, djelomično s Pink Floydom, ali vjerojatno bi najbliži bili kad bi je potegli s “l’art pour l’art” fazom u umjetnosti devetnaestog stoljeća, i rekli jednostavnim rječnikom, ovo je muzika radi same muzike, sa svime pozitivnim i negativnim što ova konstatacija nosi. Jer, ovo je muzika uz koju se možete opustiti, a možete i nešto raditi, ugodno razgovarati, ali ovo je isto tako muzika koju možete pažljivo slušati.
Ništa joj ne fali, ma u kojem obliku bila dio vašeg trenutka.

Katkad je i to, više nego dovoljno, da jedno muzičko djelo pronađe put do srca, i to je točno ono, što je ovaj album napravio kod mene.

Nadam se da nisam sam!

Eto!


*Sve naknade za autorska i srodna prava regulirane ugovorom s Gradskim Radio Trogir!
*All copyright, royalties and related fees regulated by the contract with Gradski Radio Trogir!

Povezani članci