“Mislim da je važno da znanstvenici zadrže kozmopolitski duh. Svjetsko društvo je zbilja ugroženo. Ugroženo je atomskim bombama, ekološkim problemima pa i ovom globalizacijom, što zbilja vodi u propast. Prema tome, rekao bih da je prva stvar da se znanstvenici osjete odgovornima za čitav svijet, da budu humanisti i da budu odani načelima mira i prosperiteta svijeta. Mislim da je takva atmosfera vladala na Ruđeru Boškoviću. U mojoj grupi, od tih desetak ljudi, nitko nije bio član partije. Oni su bili kozmopoliti, čak pomalo lijevo orijentirani, ali su osjećali tu znanstvenu odgovornost i svi smo bili humanisti. Mislim da je to najvažnije.
Najgore je kad znanstvenik postane specijalist koji misli samo na svoju struku, a još je gore kad se stavi u službu vlade i ideologije. Znanstvenici se trebaju otrgnuti od svake ideologije, pogotovo od nacionalizma ili vjerskog fanatizma.
Svjedočili smo svim tim zloupotrebama znanja, tim negativnim pojavama do kojih dolazi kad znanstvenici djeluju neodgovorno. Upravo je ljudska neodgovornost uzrok svom tom nacionalizmu, utrci u naoružanju, kapitalizmu koji se oteo kontroli.
Mi smo sanjali jedan bolji, pravedniji svijet, društvo utemeljeno na načelima humanizma.
Pokušali smo to ostvariti, ali nismo uspjeli. Zato je čitav moj život, više ili manje, jedan promašaj.
Ali vi mladi, ako ste sve te ideje prihvatili, morate ih provesti.
Mi smo izgubili rat.”
Tako je govorio Ivan Supek, čovjek ispred čijeg imena su stajale mnogobrojne titule, ali on se ponosio samo s jednom, bio je humanista. I to u nekom „staromodnom“ obliku, koji je već za njegova života bio endemska pojava na našim prostorima, a nakon njega, zaboravljeni pojam.
Ne svrstavajući se uz nikakve vođe i vojskovođe, razmišljajući na jedini ispravan način, i pored akademskog položaja i neospornog autoriteta, doživljava šikaniranja svih vlasti kojima se suprotstavlja, otvoreno, javno i glasno.
To ga je stajalo položaja prvog čovjeka instituta Ruđer Bošković, čiji je i jedan od osnivača, to ga je stajalo posvemašnje medijske izoliranosti i javnog šikaniranja kad je Franji rekao NE, to ga je stajalo mnogo, ali kad su mu uvjerenje i principi bili u pitanju, cijena nije bila bitna. A platio je veliku, preminuo je skoro neprimjetno od svih medija, a da ne govorim o političarima koji su u tom trenutku bili na vlasti. Iako je u trenutku smrti bio predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, reda radi državni su mediji donijeli vijest o njegovoj smrti, nezavisni, ako je takvih uopće i bilo, popratili su „događaj“ na „primjereno skroman način“. Primjereno s obzirom na status kojeg je uživao među vladajućom kastom.
Njegov odlazak je definitivno zatvorio knjigu humanizma i njegovog promicanja kao osnovne ljudske vrijednosti. Otišao je kao posljednja moralna vertikala, kao čovjeka kojeg je obrazovani i misleći svijet doživljavao kao neku vrst pripovjedača boljeg i humanijeg društva.
Njegova je smrt zatvorila veliko poglavlje koje je počelo prije puno godina oslobađanjem od dogmatskih okova mentalnog diktata masama, kad je na horizontu bilo doba slobode mišljenja i nadasve, sloboda izražavanja tog istog. Ali, kad kritička misao o humanosti vlast dolazi od nespornog moralnog autoriteta, a on je bio, onda je takva osoba opasna i kao takvu su ga tretirali.
Ivan Supek je otišao, današnje generacije više i nemaju ni približnu ideju što znači sam pojam za koji se borio cijeli život, a kamoli da ga pokušaju živjeti i sprovoditi u život. Na koncu je i sam priznao da je njegov život i borba za uvjerenja samo po sebi jedna velika tragedija, a njegov život protraćeni život.
To su njegove riječi, s kojima se osobno ne bih složio, bar dok je nas koji smo živjeli njegovo vrijeme. A kad mi otiđemo, svijet će ionako biti sasvim drugačiji, svjetlosnim godinama od ideala koje je sanjao, a Hrvatska će biti zemlja rasprodane djedovine, zemlja konobara, sobarica, recepcionara i korumpiranih političara.
Nažalost, to nije neko buduće vrijeme, to je upravo trenutak kojeg živimo.
Povezani članci
