Harold Budd, skladatelj i pijanist poznat po nadnaravnoj eteričnosti i melankoličnoj smirenosti svoje glazbe, kojega je suradnik Brian Eno jednom prilikom opisao kao “velikog apstraktnog slikara zarobljenog u tijelu glazbenika”, napustio nas je početkom ovog mjeseca u 84. godini života.
Steve Takaki, Buddov menadžer, potvrdio je njegovu smrt dodajući da su uzrok smrti komplikacije zbog koronavirusa.
Budd je započeo svoj glazbeni život kao bubnjar, što zvuči kontradiktorno, jer je njegova diskografija obilježena odsustvom backbeata i rijetko ima uopće ritmički element. Njegovo rano glazbeno obrazovanje uključivalo je tečaj glazbene teorije na Los Angeles Community Collegeu, sviranje bubnjeva u vojnom sastavu i na kraju studiranje pod Schoenbergovim štićenikom Gerald Strange-om u Cal State Northridge-u, a ubrzo je postao dio utjecajne skupine skladatelja u kojoj su bili i Terry Riley, John Cage i Morton Feldman.
U početku angažiran uz free jazz, avangardne inovacije Johna Cagea i rani minimalizam, prekinuo je sa svim tim stilovima kako bi počeo učiti klavir i stvorio zvuk usredotočenim na klavir – razvijanje vrlo utjecajnog stila sviranja “soft pedal”, raspršenim u kruni odjeka i drona.
Konačno, obvezao se na ono što će kasnije opisati kao “etičnost ljupkosti”… Bila je to politička akcija. Svjesno se razdvajao i postajao antagonist prema američkoj avangardi.
“Kad sam 1970. godine napravio pauzu od avangarde, i psihološki i estetski, prilično sam odbacio sve što sam do tada radio, ali nisam baš znao u kojem smjeru ići“, prisjetio se Budd. “Ali jednom kad sam se zainteresirao za stariju glazbu, pronašao sam novi smjer u kojem sam namjerno pokušao stvoriti glazbu koja je bila toliko slatka, lijepa i dekorativna da bi pozitivno uznemirila i pobunila avangardu čiji su ružni zvukovi postala nova ortodoksija. Teško je to zamisliti, ljepota moje glazbe u to je vrijeme bila u velikoj mjeri politička izjava.”
Harold Budd / Elizabeth Fraser / Robin Guthrie / Simon Raymonde – “Sea, Swallow Me”
(from the album ‘The Moon And The Melodies’)
Njegova skladba “Madrigals Of The Rose Angel” iz 1972. označila je rođenje njegovog zrelog stila i privukla pažnju Brian Eno-a, čije se vlastito razmišljanje o glazbi, slušanju i atmosferi spajalo u ono što bi on nazvao “ambijentalnom” glazbom, inicirajući suradnju tijekom sljedećeg desetljeća na mnogim albumima.
Budd-ova druga značajna suradnja tijekom osamdesetih uslijedila je nakon što se preselio u Englesku i povezao s Cocteau Twins. Izdali su suradnički album ‘The Moon And The Melodies’ 1986. godine, dok će Budd i Guthrie zajedno raditi na nekoliko projekata tijekom 2000-ih, uključujući i posljednji ‘Another Flower‘ snimljen je 2013. godine, ali objavljen početkom ovog mjeseca, samo četiri dana prije smrti.
Neki umjetnici divlje skreću između stilova od albuma do albuma. A onda postoje i oni koji otkrivaju svoj zvučni identitet i drže se toga, jedva se udaljavajući od svog istinskog puta. Njihovo životno djelo strpljivo je umijeće promišljanja i usavršavanja.
Kao i mnogim glazbenicima, Budd-u se nisu sviđale kategorije – “ambijent” mu je bio neugodan i bio je pozitivno oštar prema “New Ageu”, opisujući taj koncept kao neukusan, puki marketinški trik koji je nanjušio kičastu “religiju znanstvene fantastike”. Ipak, pozicioniranje njegovog djela u tom smislu nije naštetilo kad je trebalo doći do publike. Iako mu ideja da je glazba ljekovita nije bila privlačna, meditacijska nutrina njegove glazbe i način na koji aktivira vizualne slike kroz zvuk, stvorili su od njega jednu od zanimljivijih figura u ambijentalnoj glazbi.
Tijekom četiri desetljeća diskografije, Buddova glazba lebdjela je između ambijentalne, minimalističke kompozicije i dream-popa, ali na kraju je izbjegla te kategorije da bi se nježno potvrdila kao potpuno individualni izraz.
Iako je njezina aura eterična i nezemaljska, Budd-ova glazba zapravo je uzoran oblik ljudski korisne glazbe. Kad vas svakodnevne životne nužnosti ili besmislice naše političke kulture izmame, što je u današnje vrijeme prilično svakodnevno, možete staviti ovu glazbu i upiti njezinu smirenost i gracioznost.
Njegovi su albumi ulaz u onostrano i poziv na postojanje, makar kratko, iznad sebe, koji se kreću “neviđenim vremenima”.
“Mnogo toga za probaviti“, napisao je na facebooku frontmen Cocteau Twins-a i njegov česti suradnik Robin Guthrie. “Dijelio sam puno s Haroldom otkad smo bili mladi, budući da je bio bolestan, zadnjih 35 godina. Osjećam se prazno, razbijeno, izgubljeno i nespremno za ovo. Njegove posljednje riječi koje su mi upućene bile su “adios amigo” … Uvijek smo to bili … Počivaj u miru, pjesniče klavira!”
Robin Guthrie & Harold Budd – Another Flower (2020) / (full album)
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima na ovom portalu su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav MLP-U portala.
Ja nisam vlasnik autorskih prava fotografija, videa ni muzike. Stoga, sva prava idu samo stvarnim vlasnicima. Ako ste pak vlasnik fotografije, videa ili muzike, kontaktirajte me mailom, koji se nalazi na stranici “Kontakt”, i video sa svim sadržajima će biti uklonjen sa portala.
I am not the owner of either the image, video or the original songs. Therefore, all rights go to their respective owners. If you are the owner of the image, video or any of the songs, write to me a private message, located on “Kontakt” page, and I’ll delete this video immediately.
Povezani članci
1923. – 1995.
1939. – 2019.
